Složenosti prilagodljive prednosti
Pitanja i odgovori o kršćanstvu

Složenosti prilagodljive prednosti

Ovo je šesti članak u novoj seriji od devet dijelova pod naslovom “Dokazi za agnostike”. Novi članci u seriji bit će objavljeni svakog ponedjeljka.

Dominantna znanstvena paradigma, kada je riječ o nastanku i razvoju organskog života, posebice ljudskog, je evolucija. Ali, što je evolucija? I što predstavlja dokaze koji podupiru njegove tvrdnje o znanstvenoj istini i snagu njezinog širokog prihvaćanja?

Pa, jedna od njegovih ključnih ideja je slučajnost njegove operativne paradigme. Jer sve promjene koje se opažaju ili zaključuju putem fosilnih zapisa i laboratorijskih pokusa temelje se na potpuno fizičkim procesima. Mehanički proces koji se mijenja pukom slučajnošću kroz slučajne mutacije i klimatske prilagodbe koji poboljšava ekološku prikladnost i održivost svih oblika organskog života uključujući ljudska bića.

Ali unutar ovih znanosti ne postoji univerzalni pogled na ovaj prilagodljivi evolucijski razvoj. Na primjer, postoje oni koji se više oslanjaju na “gradualizam” kao isključivi ili najistaknutiji proces za takve evolucijske promjene i znanstvene zaključke. A postoje i drugi koji svoja stajališta evolucije pripisuju “katastrofizmu” jer vide obilje fosilnih dokaza koji ukazuju na neke radikalne ili značajne događaje koji predstavljaju ključne promjene u okolišu ili ozbiljnije skokove u adaptivnim mutacijama.

Jer neki znanstvenici vide u nedostatku fosilnih i fizičkih dokaza određeni skok u adaptivnoj prednosti koja se može izvesti samo iz takvih nedostataka u fizičkim dokazima. I to navodi mnoge takve znanstvenike da se bore sa složenošću obje perspektive. Jer čini se da dokazi podržavaju neku sintezu i postupnosti i katastrofizma.

Ali, ove dvije opće orijentacije i mnoge nijanse njihovih različitih sinteza još uvijek imaju snažnu pristranost koja nužno proizlazi iz njihovih materijalističkih naglasaka na ono što predstavlja dokaz. Jer takvi sekularni znanstvenici propuštaju čak i razmotriti bilo kakvu mogućnost oblika “orkestriranog” razvoja koji djeluje na fizički kozmos i njegove mnoge organske manifestacije i njihove razvijene sofisticiranosti i suptilnosti.

A to im predstavlja stalni problem. Moraju se prilagoditi prazninama u lancu očekivanih dokaza koji potvrđuju neki oblik postupne promjene u smjeru širenja sofisticiranosti. A sve to proizlazi iz njihovih mehaničkih pretpostavki temeljenih na njihovoj pristranosti prema fizičkim dokazima kao jedinom izvoru stvarnih podataka. Za njih je jedini dokaz fizički dokaz.

Dakle, ako nema fizičkih dokaza, onda nema dokaza. No, za one koji prepoznaju prirodu racionalnosti kao važnu moć u znanosti, otvaraju se druge mogućnosti. I ne samo to, nego kada stvarno pomno pogledamo prirodu procesa i stvarni opseg onoga što je potrebno za postizanje prave adaptivne prednosti, argumenti za postupnost i katastrofizam znatno su oslabljeni, ako ne i poništeni.

Razmislite samo o mogućim složenostima onoga što predstavlja pravu adaptivnu prednost. I razmislite o tome koje promjene ulaze u stvaranje takvih prednosti. I što takve značajne korisne promjene mogu imati na širi ekosustav. Razmislite o perspektivi sustava u različitim klimatskim uvjetima. Razmislite o sustavnoj prirodi adaptivne prednosti unutar određene vrste i razmislite o tome kako bi neka slučajna mutacija pojedinačnog člana te vrste mogla tijekom vremena istisnuti tipična svojstva cijele vrste.

Koja je vjerojatnost da se takve mehaničke promjene stvarno događaju dovoljno često da promijene cjelokupnu prirodu određene vrste? I, kolika je vjerojatnost da bi se takva jedinstvena promjena manifestirala u cijelom rasponu svih vrsta tijekom vremenskog razdoblja za koje su dostupni fizički dokazi?

Samo razmišljanje o vjerojatnosti čitavog niza adaptivnih promjena koje se događaju tijekom vremena otkako se prvi organski entitet nekako pojavio iz jedinstvene stvarnosti anorganske materije vodi nas natrag do vjerojatnosti nečeg sličnog Penroseovom broju (1 od 1010/123). Ova vjerojatnost ima više nula ima molekula u kozmosu. Jer ta je vjerojatnost očito infinitezimalna, čak i nemoguća.

No, pogledajmo pobliže što neki znanstvenici vide kada pomno promatraju prirodu i složenost bilo koje adaptivne prednosti, posebno iz perspektive sustava. Za mnoge takve stečene prednosti zahtijevaju višestruke promjene koje se događaju istovremeno kako bi zapravo postojala bilo kakva stvarna adaptivna prednost koja stvarno proizlazi iz pojedinačnih ili istodobnih nasumičnih mutacija.

Dva široka načela ključna su za razumijevanje stvarne adaptivne prednosti. Prvo, za bilo koju mutaciju koja je doista promjena u adaptivnoj prednosti, ona mora promijeniti stanje funkcioniranja za taj određeni pojedinačni organski entitet. Takva promjena mora rezultirati nekom minimalnom funkcionalnom prednošću. No, ta se minimalna funkcionalna promjena također mora moći ostvariti kroz sustave koji djeluju u konstituciji prirode vrste prije nego što se mutacija dogodi da bi se ostvarila bilo kakva takva adaptivna prednost.

Dakle, ova minimalna funkcionalna prednost može biti prednost samo ako se ova mutacija može realizirati unutar drugih relevantnih sustava koji dopuštaju da mutacija stvori takvu adaptivnu prednost. Dakle, dva principa i stvarnosti utječu na mogućnost takve stvarne adaptivne prednosti. Razmislite samo o logičnim i praktičnim aspektima svake adaptivne prednosti. To mora rezultirati “minimalnom funkcionalnom promjenom”. Ali, s obzirom na analizu sustava, gotovo uvijek postoji “neumanjiva složenost” svake takve promjene da bi se promjena realizirala praktički kao prava adaptivna prednost.

Na primjer, razmislite o anatomskoj promjeni u fizičkoj prirodi “oka”. Razmislite o tome kako takva adaptivna prednost također zahtijeva druge promjene u neuralnim komponentama vida da bi bila adaptivno značajna. Jer adaptivna promjena u anatomiji oka također mora biti popraćena neuralnim i kortikalnim promjenama. Takvo anatomsko poboljšanje mora biti moguće ostvariti svim različitim komponentama koje uključuju vid. Mora uključivati ​​neke promjene na mnogim sastavnim dijelovima koji čine vizualni sustav funkcioniranjem, kao sustavom. I, mora biti adaptivno značajan, što znači da prednost mora dotaknuti i mnoge anatomske, neuralne i kortikalne funkcije.

Razmislite samo o svim mnogim komponentama koje čine vizualni smisao u svim oblicima “gledanja” u nižim redovima biološkog života. Razmislite o svim aspektima “gledanja” u ljudskim bićima io tome kako oni moraju prethodno postojati i raditi zajedno, tako da vizualno osjetilo i sustav zapravo mogu proizvesti stvarnu praktičnu prednost prilagođavanja. Osjetljivije anatomsko oko također mora imati neuronsku osjetljivost na ove sofisticiranije senzorne podatke. A, mozak mora biti sposoban točno obraditi te podatke i učinkovito ih upotrijebiti kako bi to bila prava adaptivna prednost.

Ova sustavna perspektiva ključna je za praktičnost prilagodljive prednosti i naziva se “neumanjiva složenost”. Jer u takvim biološkim sustavima, ova “neumanjiva složenost” zahtijeva da potencijalna adaptivna prednost ovisi o integriranom i međusobno povezanom sustavu ili sustavima kako bi stvarno ostvarili svoju praktičnu prednost.

Razumijevanje ideja i stvarnosti “minimalne funkcije” i “neumanjive složenosti” izazov je evolucijskoj teoriji jer dovodi u pitanje i “gradualizam” i katastrofizam” kao oboje

ovise o diskretnijoj inkrementalnoj promjeni i obliku mehaničkog razvoja.

No, “minimalna funkcija” i “neumanjiva složenost” pomnije ispituju adaptivnu prednost iz perspektive sustava, što također sugerira mogućnost orkestriranog razvoja, baš kao što to čine Penroseov broj i podešeni kozmos, kao što je objašnjeno u prethodnom članku u ovoj seriji. Ipak, ništa od ovoga ne dovodi u pitanje znanost, iako dovodi u pitanje znanstveni konsenzus, koji je vrlo različita stvar od znanosti.

Jer konsenzus nije znanost. Jer gore navedene složenosti i iznimke predstavljaju znanstveni materijalizam i njegov evolucijski konsenzus s temeljnim poteškoćama i potkopavaju njegovu istinitost, baš kao što postojanje razuma čini samoj definiciji znanstvene metode. To je ono što mnogi znanstvenici mogu misliti. Ali znanost nije ono što mnogi ili većina znanstvenika misle.

Mnogi takvi znanstvenici i mnogi antropolozi imaju mnogo toga za reći o pretpovijesnom svijetu. Ali, prapovijesni svijet je upravo to. Prapovijesno je. A slika koju oslikavaju implicitno je utemeljena na njihovom vjerovanju u mehanički razvoj potaknut pukom slučajnošću. I, kao takav, poriče čak i mogućnost orkestriranog razvoja. Unatoč nekim dokazima koji govore suprotno, kao što su crteži u špilji Lascaux.

Jer složenost i nužnost mogućnosti orkestriranog razvoja značajno dovodi u pitanje naš znanstveni konsenzus o mehanicističkom materijalizmu. A to postavlja pitanje “neuzrokovanog uzročnika” i mogućnosti Boga. A, ta istina se otkriva u razumu i njegovoj prirodi, kao i u znanosti. Barem za one koji traže istinu o kozmosu i one koji traže racionalno, rigorozno i ​​neumoljivo.

A oni koji traže istinu o kozmosu uvijek se suočavaju s njegovim postojanjem, njegovim redom, njegovom složenošću, pa čak i njegovom elegancijom i ljepotom. A sve to neumoljivo vodi dokazima koji proturječe konsenzusu mehanicističkog materijalizma i osporavaju tvrdnju znanstvenog konsenzusa da su sve što postoji u postojanju materija i energija, vrijeme i prostor.

Jer ovoj se paradigmi suprotstavlja samo postojanje, priroda i moć razuma. A zbunjuje ga sve veći broj znanstvenih dokaza koji sugeriraju nemogućnost tako složenog i slučajnog razvoja. S obzirom na ove infinitezimalne vjerojatnosti i sustavne nemogućnosti, avet “orkestrata” nazire se iza svih ovih rastućih tijela znanja i unutar postojanja i prirode samog razuma.

Jer “orkestrator” znanosti i nužni “neuzročeni uzročnik” razuma su isti um, isto biće, ista osoba. I ovaj “orkestrator”. Ovaj “bez uzroka”. Ovaj Stvoritelj. Ovaj um. Ovo Vrhovno Biće. To je ono što mi zovemo “Bog”.

I, uz sve te dokaze i racionalnost, doista smo bez isprike, unatoč svim prisutnim agnostičkim sumnjama. Jer mi uistinu možemo znati, ne samo da Bog postoji, već i njegovu prirodu i um. Možemo upoznati Njegovu svrhu i Njegov plan, Njegovu aktivnost, Njegovu blizinu i Njegovu intimnost, činjenično i osobno.

Jer spoznati intelektualno i osobno je upravo ono što On želi i namjerava za svakoga od nas. Jer On je Bog savršene ljubavi. Bog naših glava i naših srdaca. Bog koji je s nama i u nama i djeluje kroz nas. Upravo ovdje. Upravo sada.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Zašto se Oče naš zove “Očenaš”?

Katoličke vijesti

Bez osude

Katoličke vijesti

Nedjelja Gaudete: Raduje se duša moja u Bogu

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti