Čitanja za dvadeset i treću nedjelju kroz godinu
U današnjem evanđelju “s Isusom je putovalo veliko mnoštvo”. Okreće se prema gomili i oštro upozorava. Zašto?
Evanđelje (Pročitaj Lk 14,25-33)
Evanđelja nas često podsjećaju na velika mnoštva koja su slijedila Isusa kamo god je išao (vidi Mt 5,1; Mk 1,45; Iv 6,10). Praćenje javne osobe s velikim brojem ljudi uvijek poistovjećujemo s uspjehom. Ako se veličina njegove gomile počne smanjivati, počinje se smanjivati i njegov značaj. Zato, dok čitamo izvještaj svetog Luke o Isusovoj reakciji na mnoštvo koje ga je slijedilo u ovoj epizodi, mogli bismo biti iznenađeni: „Ako tko dođe k meni, a da ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu… pa čak i svoju vlastitu života, on ne može biti Moj učenik.” Dobro. Čini se da će takve izjave sigurno početi smanjivati Njegovu publiku. Ipak, Isus nastavlja: “Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.” Pada mrak! Židovi koji su slušali Isusa poznavali su križ kao mučno sredstvo koje su Rimljani koristili za pogubljenje zločinaca. Zašto je Isus ovako govorio ljudima koji su ga željeli slijediti?
Ako se prisjetimo koliko je često Isus upozoravao ljude koje je izliječio da nikome ne govore o tome, mogli bismo bolje razumjeti njegov pomalo oštar poticaj mnoštvu. On, naravno, ne potiče svoje sljedbenike da “mrze” svoje obitelji; On koristi semitsku hiperbolu kako bi pozvao one koji žele biti Njegovi učenici da imaju nepodijeljenu ljubav prema Njemu. Čak ni obiteljska ljubav ne može ometati primarnu dužnost učeništva. Isusova upotreba križa kao metafore za cijenu nasljedovanja Njega jednostavno iznosi činjenicu života u Božjem kraljevstvu – to zahtijeva smrt za sebe, smrt za svijet, smrt za mamu đavla. Samo silaskom u smrt može postojati novi život u Kristu i kraljevstvu koje On donosi. Isus jasno daje do znanja da ga je teško slijediti. Mnoštvo prisutnih vjerojatno se nadalo da će vidjeti spektakl – čudesno iscjeljenje, egzorcizam, umnažanje kruhova i ribe, itd. Morali su znati da biti Njegov sljedbenik od njih zahtijeva puno više od znatiželje ili uzbuđenja ili nade za fizički zdravije život. Isus objašnjava zašto.
Koristeći primjere koje bi mnoštvo razumjelo, Isus ističe da svatko tko započne ozbiljan posao (gradnja kule, odlazak u bitku) mora sjesti kako bi “izračunao cijenu”, kako ne bi pretrpio poniženje koje dolazi zato što nema “sredstva za završiti.” Učeništvo ne može biti polovično i lapsusno. Biti Njegov sljedbenik znači odricanje. Ljudi koji su se okupili oko Njega trebali su to znati. On se nije pojavio u toku ljudske povijesti samo da bi činio čuda. Razlog zašto je činio čuda bio je isti razlog zašto ih je činio Mojsije. Bog je omogućio Mojsiju da čini čuda kako bi Izraelci vjerovali i slijedili ga iz ropstva i kući u Obećanu zemlju. Isus je činio čuda kako bi dokazao Židovima da bi ga trebali prepoznati kao Novog Mojsija, Mesiju, i slijediti ga iz ropstva grijehu i smrti u novi život Božjeg kraljevstva. Izraelci iz Mojsijeva vremena morali su napustiti svoje posjede i pobjeći iz Egipta kući. Isusovi sljedbenici trebaju napustiti privrženost ovom svijetu i ljubav prema sebi kako bi pobjegli u svoj pravi dom s Njim.
Mislimo li da je ovaj poticaj umanjio mnoštvo tog dana? Jesu li ljudi mrmljali dok su odlazili: “Ovo nije ono što sam očekivao”? Želimo li ponekad i to promrmljati?
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, iskreno moram priznati da često želim da mi olakšaš, a ne otežaš život. Trebam ovaj podsjetnik.
Prvo čitanje (Pročitaj Mudr 9,13-18a)
Ovo čitanje daje nam prekrasnu, poetsku meditaciju o biti onoga što je Isusove riječi učinilo tako zbunjujućim za “veliko mnoštvo” u našem Evanđelju. “Tko može znati Božji savjet ili tko može zamisliti što Gospodin namjerava?” Ljudski govoreći, ne mislimo da je Isus trebao učiniti tako teškim i neprivlačnim slijediti ga, zar ne? To nam se ne čini kao najbolji način za pokretanje pokreta. Međutim, Božji putovi nisu naši putovi: “Jer raspadljivo tijelo opterećuje dušu, a zemljani zaklon opterećuje um koji ima mnogo briga.” Teško je shvatiti zašto Bog čini to što čini. Isus to jasno pokazuje u našem Evanđelju. Živjeti život radikalnog učeništva na način kako ga Isus opisuje značit će da trebamo pomoć Duha Svetoga, “jer su razmišljanja smrtnika bojažljiva, a naši su planovi nesigurni.” Toliko smo bespomoćni da razumijemo Božje putove da “ne pogađamo stvari na zemlji, a ono što nam je nadohvat ruke teško nalazimo.”
Zasigurno je bilo ljudi koji su čuli Isusa kako govori tog dana u našem Evanđelju i odlučili su ostati s Njim, pitajući se: “Gospodine, kako možemo ovako živjeti?” Na dan Pedesetnice doznali su istinu knjige Mudrosti: “Tko god je znao tvoj savjet, osim tebe, mudrost mu je dao i Duha svoga Svetoga s visine poslao. I tako su se poravnili putovi onih na zemlji.”
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, Tvoj Duh Sveti čini mogućim život na koji me pozivaš. Hvala Ti za ovaj dar istinskog života.
Psalam (Pročitaj Ps 90,3-6; 12-17)
Psalmist realistično govori o našoj potrebi da prepoznamo svoju potpunu ovisnost o Bogu kako bismo živjeli mudro. On naglašava krhku i naizgled proizvoljnu prolaznu prirodu naših dana na zemlji: “Obraćaš čovjeka u prah… Ubijaš ih u snu; sljedećeg su jutra poput promjenjive trave, koja u zoru iznova niče, ali do večeri vene i uvene.” Ako je život takav, onda je najbolji odgovor na to obratiti se Bogu i reći: “Nauči nas dobro brojati svoje dane, kako bismo stekli mudrost srca.” U našem evanđelju, Isus je uzdrmao “veliko mnoštvo” svojim iznenađujućim poticajem da ga ne slijede bezvoljno. Želio je izdvojiti one koji su ozbiljno slušali Njegove riječi. Želio je pronaći one koji bi ostali uz Njega i rekli, “U svakom dobu, Gospodine, Ti si bio naše utočište.”
Kad god nas Isus zbuni, nikada ne možemo učiniti ništa bolje od molitve tom molitvom.
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitajte Filem 9-10, 12-17)
Sada, sveti Pavao nam daje primjer kako Božji putovi nisu ljudski putovi. Ovo je pismo koje je napisao kršćanskom prijatelju, Filemonu, čiji je rob, Onizim, pobjegao od njega. Rob je nekako došao u kontakt sa svetim Pavlom i obratio se Kristu (Filemon se također obratio kroz službu svetog Pavla). Onezim je postao poput sina svetog Pavla, ali je apostol znao da se treba vratiti svome gospodaru kako bi se iskupio za svoje napuštanje i moguću krađu (vidi st. 11, 18). Čak je spreman platiti Filemonu sve što mu Onezim duguje kako bi osigurao da pravda bude zadovoljena (vidi st. 18-19). Prema rimskom zakonu, odbjegli robovi bili su podložni smrtnoj kazni. Svjestan takvih posljedica, sveti Pavao se zauzima za život ovog novokrštenog roba. U ovome, apostol osporava Filemona s mjerilom daleko višim od bilo kojeg rimskog zakona (Božji putovi nisu ljudski putovi). To je standard kršćanskog milosrđa. Ne samo da bi ovaj učitelj trebao oprostiti i zaboraviti Onezimovo zlodjelo, nego sveti Pavao daje nekoliko nagovještaja da bi ga trebao potpuno osloboditi (vidi st. 16, 21). Ovaj apel može se uputiti na temelju milosrđa i slobode u Kristu koje je iskusio sam Filemon. Sada je vrijeme da taj dar proširi na svog novog brata u Kristu.
Sveti Pavao potiče Filemona da provede u djelo ono što je Isus najavio “velikom mnoštvu” koje je putovalo s njim: Stavi Kristovu ljubav i želju za vršenjem Njegove volje iznad svega. U ovom slučaju, Filemon je imao priliku pokazati nesebičnu milost, umirući za sebe, umjesto da zahtijeva strogu pravdu.
Božji putovi nisu naši putovi.
Mogući odgovor: Sveti Pavle, moli za mene da mogu zaboraviti i oprostiti svima koji su mi učinili zlo. Znam da je ovo život Božjeg kraljevstva. Božji putevi nisu moji.
✠