Točno na današnji dan prije osam godina u krilo Očevo vratio se svećenik Zagrebačke nadbiskupije prof. dr. Tomislav Ivančić. Osvrt na njegov život i djelovanju iz pera Hrvoja Josipa Bišćana donosi Hrvatska katolička mreža.
Život i djelo
Tomislav Ivančić rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu, za svećenika je zaređen 1966. godine u Rimu. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana, vraća se 1971. u Zagreb i postaje profesor Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a uskoro i pročelnik Katedre fundamentalne teologije. Od 1998. do 2001. godine bio je dekan Fakulteta, a u rujnu 2001. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Papa Ivan Pavao II. izabrao ga je 2004. godine za člana Međunarodne teološke komisije, a papa Benedikt XVI. ga je ponovno – u ožujku 2009. godine – imenovao članom Komisije na još jedan petogodišnji mandat. Godine 2011. prof. Ivančić imenovan je kapelanom Njegove svetosti s titulom monsignor.
Početak evangelizacije i otkriće hagioterapije
Od 1971. godine prof. Ivančić je, uz rad na Fakultetu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata i voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije. U tom radu otkrio je način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine. Ta je medicina, uz somatsku i psihičku, nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, osobito u liječenju njegovih duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu je svrhu razvio i metodu hagioterapije te 1990. godine u Zagrebu osnovao Centar za duhovnu pomoć, od kojega su se potom raširili i drugi koji djeluju širom Hrvatske i Europe.
Frankopanska i ljeto 1975. u Davoru
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu prof. Ivančić je 1971. godine, na molbu poglavarice samostana Sestara Milosrdnica u Zagrebu, započeo držati vjeronauk najprije srednjoškolcima, a od 1972. i studentima. Tijekom tri-četiri godine najprije su proučavali Sveto Pismo i o pročitanom diskutirali. Učili su i moliti i temeljito postiti te liturgijski oblikovati svete mise, no nitko se pritom nije mijenjao.
Na svetkovinu Duhova 1975. načinili su dvodnevno hodočašće od Zagreba do Marije Bistrice. U ljeto iste godine odlučili su provesti u Davoru kako bi u zajedništvu molitve i euharistijskih slavlja tražili snagu koju je Crkva primila na dan Pedesetnice. Tako su dvadesetak studenata i profesor tri tjedna danonoćno molili i tražili silu Duha Svetoga koju su primili i živjeli apostoli.
I doista, prvi je prof. Ivančić u noći 3. kolovoza 1975., dok je klečeći molio, doživio duboko iskustvo susreta sa živim Bogom.
Sila Duha Svetoga najprije je preobrazila njega, a potom i sve okupljene sudionike. Tako se rodila Zajednica Molitva i Riječ.
Molitvom do iskustva Duha Svetoga
Tijekom jeseni 1975. godine broj članova Zajednice naglo se povećavao, a svi koji su dolazili na susrete vrlo su brzo dolazili do istog iskustva Duha Svetoga. Postupno su postali uvjereni u Božje djelovanje, okupljali su se na molitvu i pouku, postili i organizirali noćna euharistijska klanjanja. Molilo se u skupinama i pojedinačno, ali i danonoćno u kapelicama, domovima i drugdje – da bi svi primili iskustvo Duha i darove Duha!
Počeli su izdavati i časopis Koraci u kojem su opisivali sve bogatstvo Duha koje su primili, a ljudi su se mijenjali već čitajući njihove obraćeničke tekstove. Tijekom ljetnih mjeseci odlazili su u neki samostan ili slobodnu kuću na moru te proučavali Sveto Pismo, slavili euharistiju, molili, živjeli zajedništvo i tražili uvijek nova iskustva milosti. Bila je to priprema na poslanje koje su duboko naslućivali.
Potvrda crkvenih vlasti
Prof. dr. Tomislav Ivančić izvijestio je o svim tim događajima tadašnjeg nadbiskupa Franju Kuharića koji ga je podržao, rekavši da je to od Duha Svetoga. Zato je nadbiskup u rujnu 1979. godine pozvao prof. Ivančića da održi Seminar za osnovno kršćansko iskustvo za svećenike, redovnice i laike, a na kojemu je sudjelovao i sam nadbiskup. Uslijedili su brojni Seminari iste godine u Šibeniku, Splitu, Zagrebu, a kasnije i po svim gradovima Hrvatske te u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i BiH. Studenti su Profesora pratili i svjedočili svima svoje iskustvo Duha. Uskoro su počeli i samostalno voditi Seminare za evangelizaciju Crkve, a članove skupina uvodili u iskustvo molitve, vjere i Duha Svetoga.
Model prvokršćanskog katekumenata
Zajedno s dr. Heribertom Mühlenom, profesorom dogmatike iz Paderborna u Njemačkoj i vrhunskim stručnjakom u poznavanju teologije o Duhu Svetom, prof. Ivančić je 1981. godine istraživao koji bi model bio najprikladniji za “evangelizaciju Crkve”, kako je to nazvao papa Pavao VI. u dokumentu “Evangelii nuntiandi”. Otkrili su da bi najefikasniji model bio prvokršćanski katekumenat koji je u Crkvi prakticiran sve do šestog stoljeća. Taj je model otisnut u obredniku Inicijacija – Red pristupa odraslih u kršćanstvo (RPOK) i na temelju kojeg je profesor Ivančić napisao 1983. godine knjigu “Susret sa živim Bogom”.
U njoj je praktički, katehetski i metodički predstavio buduće vođenje Seminara za evangelizaciju Crkve. Knjiga je ubrzo prevedena na brojne strane jezike, a na hrvatskom je jeziku dosad doživjela petnaest izdanja. Nakon toga prof. Ivančić držao je oko dvadeset seminara godišnje, a broj ljudi neprestano je rastao. Profesor Ivančić prvi je put 1985. godine pozvan u inozemstvo održati trodnevni seminar u Austriji, a zatim je više puta bio pozivan i u Njemačku, Italiju, Belgiju, Nizozemsku, Švicarsku, Ukrajinu, Slovačku, Poljsku i Češku, kao i više puta u SAD i Kanadu.
Rast i djelatnost Zajednice
Da bi seminari uspjeli, Profesorovi su suradnici puno molili i postili. U mjestu održavanja seminara organizirali su klanjanje pred Presvetim, svjesni da je plod seminara dar Duha Svetoga, a ne ljudskih napora. Bilo je to novo razdoblje molitve, iz čega najprije nastaju male zajednice u raznim mjestima Hrvatske, a zatim i potreba za institucionalnim djelovanjem molitvene zajednice. Ispočetka se zvala Molitvena zajednica MiR, a potom Zajednica Molitva i Riječ. Naime, molitva je izvor njezina djelovanja u Crkvi i društvu, a iz tog nastaju nadahnuća te tako članovi postaju sposobni drugima pomagati evangelizacijski i terapijski. Sve informacije o povijesti i djelovanju Zajednice dostupne su na internetskoj stranici www.zmr.hr.
Tih je godina Zajednica dobila odobrenje i potvrdu svojeg Statuta od Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu, potom su i drugi biskupi davali odobrenje za djelovanje u svojim biskupijama, a također i Hrvatska biskupska konferencija. Iako se tih godina događa i razvoj karizmatskih pokreta, ovaj je način evangelizacije bio prihvaćen u cijelom svijetu jer je bio trijezan i duboko je mijenjao živote ljudi.
Prof. Ivančić kao suradnik HKR-a
Prof. Tomislav Ivančić od prvih je dana bio i suradnik Hrvatskoga katoličkog radija, gdje je od 2003. godine svakoga utorka vodio emisiju ‘Gospodine, nauči nas moliti’, koju je kasnije preimenovao u ‘Gospodine, nauči nas vjerovati’ . Uz desetke knjiga koje je ostavio za sobom, njegove misli često nas prate i na društvenim mrežama. Ali najsnažniji trag ostavio je u srcima ljudi koji su sudjelovali na seminarima nove evangelizacije koje je vodio širom Hrvatske i po cijelom svijetu, a koji su mijenjali svoje živote u prijateljstvu s Isusom iz Nazareta. Pamte ga – i pamtit će ga – i ljudi kojima je pomogao otkrićem hagioterapije, pa su svestrano ozdravljali i liječili svoje brakove, obitelji i društvo. Mnogo je svemu tome doprinijela rečenica koju je često izgovarao i sve nas na nju podsjećao: LIJEPO JE ŠTO POSTOJIŠ!
Recimo na kraju da sve navedeno, iako impresivno, ne pokazuje dovoljno snagu utjecaja koju je na Crkvu u Hrvatskoj i hrvatsko društvo imao ovaj teolog, profesor i svećenik ali ponajprije, kako je i sam volio govoriti, prijatelj Isusa iz Nazareta.
Dragi Profesore, hvala Vam na svemu i neka Vam dobri Bog bude nagrada!
(kta)
