Fra Marin Matančić predvodio sedmu srijedu priprave za jubilej župe i samostana

BELIŠĆE (TU) – U crkvi svetoga Josipa Radnika u Belišću, u srijedu 15. travnja 2026. godine, večernje misno slavlje predslavio je fra Marin Matančić, župnik Župe sv. Mihaela u zagrebačkim Gračanima. Ovim se misnim slavljem nastavila devetnica priprave za proslavu šezdesete obljetnice Župe i Samostana svetoga Josipa Radnika u Belišću. Koncelebrirali su domaći fratri, župnik i gvardijan fra Marko Neretljak te župni i samostanski vikar fra Tomislav Sabađija.

Na početku misnoga slavlja riječi dobrodošlice uputio je fra Marko rekavši kako nam je „osobita radost što je ponovno s nama fra Marin Matančić koji je u župi boravio od 2013. do 2017. godine, te nam je u tome razdoblju darovao puno lijepoga kao svećenik i redovnik“.

Započinjući svoju homiliju, nakon naviještene Božje riječi, fra Marin je istaknuo kako smo okupljeni u devetnici na putu prema velikom jubileju. „Šezdeset godina života. Šezdeset godina molitve.

Šezdeset godina suza i radosti, križeva i uskrsnuća“, nastavio je fra Marin, te dodao kako Bog ljubi ovu župu i Belišće, kao i svakoga od nas – baš takve kakvi jesmo. Temelj je svega Bog koji ne ljubi jer smo dobri ili smo zaslužili Njegovu ljubav, on ljubi jer je On Ljubav. Rekao je dalje da nam je „lakše vjerovati u Boga koji traži, nego u Boga koji daruje.

Lakše nam je vjerovati u Boga koji sudi, nego u Boga koji ljubi do kraja.“ To nam potvrđuje naviješteni evanđeoski ulomak (Iv 3, 16-21) u kojemu čitamo: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ Osvrćući se na tekst Djela apostolskih (Dj 5, 17-26), fra Marin ističe kako su apostoli, nakon što su od velikoga svećenika i njegovih pristaša bačeni u tamnicu, ušutkani, zatvoreni i uplašeni. Ali, kako Bog ima zadnju riječ, anđeo Gospodnji otvara vrata tamnice – i ne samo da ih izvodi, nego im govori: „Pođite i postojano u Hramu navješćujte narodu sve riječi Života ovoga.“ Nije dovoljno biti oslobođen, već je potrebno i svjedočiti, nastavio je propovjednik, a to je priča i ove župe. „Koliko je puta bilo „zatvorenih vrata“?

Koliko je puta izgledalo da nema izlaza? Koliko je puta vjera bila na kušnji?“, pitanja su koja stavljamo pred sebe. Večeras se trebamo pitati i o vlastitom svjedočenju, jer „kršćanin koji šuti o Bogu polako se vraća u tamnicu“.

Ova devetnica, naglasio je fra Marin, nije samo priprava za slavlje nego da je ona susret sa Svjetlom koje „razotkriva, traži istinu, ne dopušta polovično. Možda je pravo pitanje večeras gdje u mojemu životu još uvijek ima tame: Možda u odnosima koji su ranjeni? Možda u riječima koje nismo izrekli?

Možda u grijesima koje opravdavamo? Možda u vjeri koja je postala navika.“ Te je propovjednik nastavio o liku svetoga Josipa Radnika. On nije propovijedao, nije bio u središtu, ali je živio evanđelje, bio je poslušan i u srcu Božjega plana.

On je čovjek Svjetla. Njegova svetost nije bila izvanredna – bila je svakodnevna. Rad.

Šutnja. Vjernost. Briga.

Povjerenje. Na ovaj se način gradila i Župa svetoga Josipa Radnika koja je, slaveći svoj jubilej, zahvalna svima onima koji su bili poput svetoga Josipa. Njihova imena možda nisu nigdje upisana, ali „stoje u Božjemu srcu“.

Na kraju homilije fra Marin se prisjetio svojih belišćanskih dana, a posebice proslave pedesete godišnjice Župe i Samostana, kada je, kako je sam kazao, tražio svoje mjesto kao svećenik. Siguran je kako je tada bilo vjere koja je i danas nakon deset godina stvarna. I večeras, dodao je fra Marin, „Bog nije prestao djelovati.

Ali još više: vi niste prestali vjerovati.“ Zato ova šezdeseta obljetnica „ne smije biti samo pogled unatrag. Ono je i pitanje: što Bog sada želi od nas?“. U zaključku homilije fra Marin je pozvao vjernike na vjernost svoga kršćanskoga života i promjenu vlastitoga srca te pratnju tihog, snažnog i vjernog sv. Josipa. Nakon popričesne molitve fra Marko je zahvalio Bogu „što nam je poslao pastira srca da predslavi ovo misno slavlje. Njegove nam riječi svjedoče kako nam u ovih devet godina nedostaje ‘svećenik srca’“.

Fra Marin je zahvalio što je pozvan u Belišće, i iako je prošlo devet godina od njegovoga odlaska rado se sjeća svojega boravka u toj župi. Na kraju misnoga slavlja župnik je fra Marinu darovao sliku s motivom filijalne crkve svetog Stjepana u Bistrincima. Marija Jelkić