Treća vazmena nedjelja (A), 2026.

Današnje nas evanđelje vraća u onaj prvi dan u tjednu, u nedjelju uskrsnuća. Iako su već počeli kružiti glasovi da se dogodilo nešto neobično i da Isusa više nema u grobu, dvojica njegovih učenika bježe u Emaus. Ne znamo sa sigurnošću gdje je bio evanđeoski Emaus.

Crkvena ga je predaja kasnije povezivala s jednim konkretnim mjestom, ali za nas je važnije da Emaus u evanđelju označuje i svako ono mjesto kamo čovjek odlazi kad se udalji od uskrsne nade. Emaus je uvijek iznova ono što nas odvlači od Isusa i od susreta s njime; ono prema čemu bježimo iz crkvene zajednice kad smo zbog nečega razočarani. Ne znamo ni ime drugoga učenika jer to može biti bilo tko.

To je, zapravo, naše ime. I ne trebamo se toga stidjeti. Svi smo mi, u ovoj ili onoj životnoj situaciji, Kleofin suputnik u bijegu.

Bježimo u svoj Emaus na različite načine. Netko bježi u ravnodušnost, netko u ogorčenost, netko u posao, netko u zatvorenost u sebe. Netko je, kao dvojica u evanđelju, razočaran zbog pogrešnih očekivanja.

Netko je razočaran zbog sablazni, nepravdi ili hladnoće koju je doživio u Crkvi. Netko je umoran od molitve jer mu se čini da Bog šuti. Netko je povrijeđen u obitelji, u braku ili u zajednici, pa se polako udaljio.

Netko više ne dolazi na misu ne zato što nema potrebu za Bogom i crkvenom zajednicom, nego zato što je izgubio nadu. A netko ostaje blizu Crkvi tijelom, ali je srcem već otišao u svoj Emaus. Ipak, nije to ono na što ovaj evanđeoski ulomak stavlja glavni naglasak.

Naglasak je na onome što čini uskrsnuli Isus. Nije presudno to što mi bježimo. To se svakome može dogoditi, i doista se događa.

U tome nema ničega neobičnog. To u konačnici zapravo uopće nije važno. Važno je nešto drugo, a to je da nas Uskrsnuli ne ostavlja same u našem bijegu; da on ide za nama kako bi nas pronašao.

I da mu nijedan naš Emaus nije daleko. Svatko od nas ima svoj Emaus, ali nijedan naš Emaus nije izvan dosega Uskrsnuloga.