Razgovor siro-katoličkog patrijarha Antiohije Younana o naslijeđu pape Franje na Bliskom istoku, situaciji u Siriji i budućnosti istočnih Crkava. Patrijarh Younan podiže ogledalo Zapadu: Zbog straha i oportunizma, mnoge vlade ignoriraju odumiranje kršćana na Bliskom istoku. Sankcije i političko licemjerje samo su produbili njihovu patnju. Ipak, Younan također upućuje apel novom papi: da ponudi jasnu predanost istini, obitelji i istinskoj solidarnosti – ne jezikom diplomacije, već u duhu hrabre ljubavi. Bliskom istoku treba pastir koji štiti slabe i hrabri preživjele – prije nego što kolijevka kršćanstva zauvijek utihne.
Vaše Blaženstvo, doživjeli ste pontifikat pape Franje iz perspektive zajednice koja je često pod pritiskom. Kakvo je naslijeđe ovaj
pontifikat ostavio među vjernicima u kolijevci kršćanstva?
Smrću pape Franje, istočne Crkve, sveopća Crkva, pa i cijeli svijet izgubili su milosrdnog oca, heroja mira i pobornika bratske humanosti. Crkve apostolskog podrijetla na Bliskom istoku – stoljećima potlačene i diskriminirane – često su nailazile na ravnodušnost velikog dijela Latinske Crkve, koja se nastoji poistovjetiti s globalnom Crkvom. Mnogi su se svojedobno nadali da će se papa Franjo aktivno zalagati za njihov opstanak u njihovim domovinama, posebice tijekom službenog pastoralnog posjeta Iraku. Istočne katoličke Crkve postale su frustrirane i osjećale su se ugrožene zbog zaborava, iako se unutar Crkve mnogo riječi trošilo na temu sinodalnosti. Sada se nadamo da će novi Petrov nasljednik ispuniti obećanja pape Franje.
Godine 2024. imali ste priliku za osobni susret s papom Franjom. Gledajući unatrag, kakav je dojam ostavio na vas?
Papa Franjo pokazao je duboku zabrinutost zbog katastrofalne sigurnosne situacije i egzistencijalnih prijetnji s kojima se suočavaju kršćani i druge nemuslimanske manjine na Bliskom istoku. Naša Sirsko-katolička crkva — jedna od najmanjih crkava vlastitoga prava (sui juris) — bila je među najteže pogođenima zbog ubijanja, razaranja i raseljavanja tisuća vjernika u Iraku i Siriji. Papa se ozbiljno bojao da je naš opstanak u našim domovinama doveden u pitanje.
Je li Sveta Stolica učinila dovoljno, posebice u odnosu na muslimanske vladare i muslimansko većinsko društvo, koje je poznato po tome da vjerske manjine ne tretira uvijek ravnopravno?
Sveta Stolica svakako je uvijek iznova pozivala međunarodne vlade da ozbiljno rade na zaštiti kršćana i svih manjina koje tisućljećima žive na Bliskom istoku. Glavni problem je, međutim, bila i ostala velika poteškoća u uvjeravanju muslimana širom svijeta da prihvate i žive po vjerskom shvaćanju utemeljenom na poštovanju svih ljudi – baš kako nam milostivi Bog zapovijeda.
Nakon godina sukoba, situacija u Siriji se politički i vojno promijenila, ali pravi mir još uvijek je nedostižan. Mnogi zapadni promatrači pozdravili su pad starog poretka ne razmišljajući o dugoročnim posljedicama za civilno stanovništvo. Kako vidite situaciju ljudi na terenu danas, posebno u Siriji?
Čini se da takozvane demokratske zemlje Zapada nemaju nikakav pravi interes osim prijateljevanja i podupiranja vladajućih režima. Iz političkih razloga često ignoriraju opstanak manjina, posebice kršćana, koji su autohtoni narodi njihovih zemalja na Bliskom istoku. Reaktivno stajalište većine zapadnih političara prema novom režimu u Siriji uvelike je oblikovano politički korektnim jezikom njihovih medija, koji svoje vlastite migracijske probleme pripisuju bivšim vladarima Sirije. Iskreno se nadamo da će se novouspostavljeni režim u Siriji aktivno zalagati za pomirenje i mirno ponovno ujedinjenje svih svojih građana.
U siječnju 2021. potpisali ste žalbu protiv sankcija koje je uvela Bidenova administracija Siriji. Washington je ostao čvrst. Jesu li protekle godine bile “izgubljene godine”, jer su samo pojačale patnju civilnog stanovništva, a da nisu postigle nikakav politički učinak? Zapadni mediji također rijetko povezuju sankcije s promjenom režima u Damasku.
Opće je poznato da međunarodne sankcije protiv bilo kojeg režima prije svega štete civilnom stanovništvu. Kršćani u Siriji teško su patili zbog godina sankcija nametnutih njihovoj zemlji. Ove su mjere pojačale strahovito nasilje vjerskog rata i dovele do raseljavanja tisuća kršćanskih obitelji. Naravno, kaos je zahvatio i građane svih vjera i konfesija. Međutim, to je imalo razorne posljedice za kršćansko stanovništvo, čiji je broj stalno opadao – osobito među mladima. Ovu tragediju jednostavno su ignorirali političari sekulariziranih zapadnih režima, koji se prikazuju kao branitelji slobode i zagovornici potlačenih naroda.
Jeste li tijekom protekle četiri godine primijetili ikakvu promjenu u nastojanjima Zapada da poboljša stanje na terenu?
Dvojbeno je je li većina zapadnih političara istinski zainteresirana za opstanak kršćana na Bliskom istoku. Umjesto toga, čini se da ih više zanima podilaženje većinskim vladarima kako bi pronašli vjerodostojna rješenja za prijeteću prisutnost političkog islama u njihovim vlastitim zemljama.
S druge strane, što bi Zapad mogao naučiti iz iskustava ljudi koji žive na ovim prostorima?
Kršćani diljem svijeta, a posebno na Bliskom istoku, nastoje slijediti Isusa Krista, svog božanskog učitelja, biti pravi mirotvorci i izbjegavati nasilje. Ipak, sekularni svijet ih ismijava i njihov stav tumači kao slabost, a ne kao znak otpornosti.
Osim humanitarnih pitanja, što trenutno vidite kao najveću opasnost u regiji, posebice u Siriji?
Dopustite mi da vam kažem: kako bi preživjeli u Siriji i na cijelom Bliskom istoku, kršćani su se morali osloniti na Boga, svog Nebeskog Oca, i na same sebe – posebno u najgorim situacijama siromaštva, potlačenosti i raseljavanja. Razumljivo je da su zbog ratova i gospodarskih kriza zapali u nevolje i siromaštvo te su se morali oslanjati na pomoć kršćanskih organizacija kako bi preživjeli i sačuvali svoje korijene, crkve i institucije. Kršćanima je prije svega potrebna istinska politička i moralna podrška kako bi živjeli dostojanstveno i u kršćanskoj slobodi.
Kakvu ulogu igraju susjedne zemlje Sirije? Čini se da Turska i Izrael libanonsko-sirijsko područje sada vide kao svoje dvorište.
Poznato je da brze promjene u Siriji ne bi bile moguće bez vojne potpore nekih susjednih zemalja i stranih milicija. Moramo nastaviti moliti za Siriju, a posebno za sve njezine manjine, uključujući kršćane, koji se boje još turbulentnijih vremena.
Koje biste diplomatske ili duhovne korake poželjeli da sljedeći Papa poduzme prema većinskim islamskim društvima Bliskog istoka?
Potreban nam je jasan jezik istine, izgovoren s ljubavlju. To znači podsjetiti muslimane da izgradnja mirnog svijeta zahtijeva od svih ljudi da prihvate ljubaznost i međusobnu toleranciju kako bi se stvorio planet pogodan za život za sve – ne samo za sljedbenike njihove vlastite religije. Važno je podsjetiti na neke riječi iz govora egipatskog predsjednika al-Sisija: “Kako bismo obnovili vjerski diskurs”, rekao je u ponedjeljak, 21. travnja, “potrebni su nam prosvijećeni muftije koji razumiju izazove, koji su sposobni očuvati ono što je dobro, širiti milosrđe i biti ambasadori mira u svijetu.”
Ignoriraju li muslimani konklavu ili taj proces također izaziva interes među njima?
Nadam se da su naši muslimanski prijatelji zainteresirani za ishod predstojeće konklave. Mnogi od njih osjećaju izazov kršćanske vjere. Potreban im je učinkovitiji odnos temeljen na istinskom dijalogu – a ne na monologu, kao što je to često slučaj na vjerskim skupovima. Pravi muslimani vjeruju u iskreni dijalog s kršćanima koji će s njima govoriti s poštovanjem i suosjećanjem u duhu istine.
Kad biste novom Papi mogli ponuditi jednu želju ili savjet – što bi to bilo?
Želio bih podijeliti dvije brige s novim Papom: Prvo, jasno poduprijeti svetost obitelji, koja se temelji na muškarcu i ženi, ocu i majci, koji, zajedno sa Svemogućim Bogom, dijele divan dar života. Djeca nisu igračke za odrasle; imaju pravo odrastati u obitelji s ocem i majkom. Moja druga želja je zamoliti novog papu da podrži opstanak Istočnih katoličkih Crkava dopuštajući im da vode pastoralnu skrb svojih vjernika po Europi – kao što Latinska Crkva ima pravo osnivati svoje biskupije na Bliskom istoku. Ova druga želja bila bi pravi izraz sinodalnosti sveopće Crkve.
Kršćanski mediji često žale zbog progona i pada, ako ne i nestanka, najstarijih kršćanskih zajednica na svijetu. Koliko je situacija ozbiljna?
Ono što kršćanski mediji izvještavaju o padu kršćanstva na Bliskom istoku je istina i predstavlja stvarnu prijetnju. Osjećamo se napuštenima od strane zapadnih zemalja, koje su duboko zarobljene sekularizmu i materijalizmu, a istovremeno brinu o muslimanskoj migraciji. Zapravo, kolijevka kršćanstva je u opasnosti da nestane. To bi – Bože sačuvaj – bio gubitak ne samo za zemlje Istoka, nego i za sveopću Crkvu i samu kulturu čovječanstva.
Patrijarh Ignacije Josip III. Younan, rođen 15. studenoga 1944. u Al-Hasaki u Siriji, služio je kao poglavar Siro-katoličke crkve Antiohije od 20. siječnja 2009. Nakon ređenja 1971. služio je kao dušobrižnik u Siriji i Libanonu prije nego što je 1986. poslan u Sjedinjene Države da uspostavi zajednice za katolike srio-antiohijskog obreda. Godine 1995. papa Ivan Pavao II imenovao ga je prvim biskupom Eparhije Gospe od Otkupljenja u Newarku. Kao patrijarh, globalno se zalaže za brigu o kršćanima Bliskoga istoka.
Izvor: Syriac Catholic Patriarchate (syr-cath.org)
Foto: syr-cath. org i Syriac Press
