Sinodalnost je trenutak odluke, a ne nešto što će se dogoditi samo po sebi » Tekstovi

Sinodalni hod Razgovor: Massimo Faggioli, talijanski teolog

Marko Medved

13.06.2023.

Massimo Faggioli (rođen 1970.) talijanski je teolog, crkveni povjesničar i profesor na Katedri za teologiju i religijske studije Ssveučilišta Villanova u Philadelphiji (SAD). Autor je brojnih znanstvenih radova, a redovito objavljuje i u La Croix International i Commonweal, posebice na temu Drugog vatikanskog koncila, aktualnog života Crkve i njezina odnosa s društvom. Razgovor je vođen na talijanskom jeziku. Preveo Marko Medved.

Doprinos anglosaksonskih katolika bio je presudan na primjer 1891. godine potaknuvši papu Lava XIII. da enciklikom Rerum novarum pokrene socijalni nauk Crkve. Kakav doprinos danas dolazi Općoj Crkvi od katoličanstva u Sjedinjenim Državama gdje Vi živite i radite?

 Za vrijeme Drugog vatikanskog koncila zasigurno najvažniji doprinos sjevernoameričkih katolika bio je, s teološke točke gledišta, u pitanju vjerske slobode. To je dovelo do koncilske deklaracije Dignitatis Humanae o slobodi vjerovanja. Još od početaka 20. stoljeća, katoličanstvo u Sjedinjenim Državama dalo je važan doprinos također u promišljanju uloge crkve u dobrotvornom i socijalnom djelovanju, što je bilo tipično za manjinsku crkvu koja je imala posla s protestantskom većinom i s ekonomskim sustavom divljeg kapitalizma. Danas, na početku 21. stoljeća, Crkva u Sjedinjenim Američkim Državama nalazi se, kao i ostatak zemlje, u krizi savjesti. Riječ je ponajprije o moralnoj i intelektualnoj krizi, čak i više negoli o krizi u političkom i društvenom smislu. To je još uvijek vrlo vitalna crkva, s mnogo mladih ljudi, ali nije izuzeta od sekularizacije. Najtipičniji fenomen je polarizacija unutar katoličkih intelektualnih i crkvenih elita – teološka polarizacija koja je odraz političke polarizacije između Republikanske stranke i Demokratske stranke kao posljedica “kulturnih ratova” koji, kao što znamo, sve više postaju globalnima.

Otvorimo pitanje seksualnog zlostavljanja s kojim se Crkva u SAD-u morala suočiti i prije od nas u Europi. Nedavno ste napisali da razlike u osjetljivosti na krizu zlostavljanja unutar Crkve ne slijede uobičajene razlike između konzervativaca i progresivaca, već da u ovom slučaju u prvi plan dolaze razlike druge vrsta poput one između klera i laika, Crkve Zapada i Crkve Istoka i dr.

Postoje različiti načini percipiranja, prepoznavanja ili negiranja postojanja skandala seksualnog zlostavljanja u Crkvi duž crte rascjepa određene linijom koja razdvaja kler i laike, muškarce i žene. No, u globalnoj crkvi također postoje crte rascjepa među kontinentima poput Afrike i Azije koji su u drugačijoj situaciji jer su to kršćani u kojima je patrijarhalni i klerikalni model crkve još uvijek dominantan. No najočiglednija stvar je da na način odgovora na skandal seksualnog zlostavljanja u crkvi uvelike utječu izvancrkveni čimbenici, ustavnog i pravnog tipa, odnosno u kojoj vrsti vladavine prava, diktature ili autoritarnog sustava crkve žive, kakvo povjerenje (ili izostanak povjerenja) se ima prema policiji i pravosuđu, kao i ulogu neovisnih masovnih medija. U tome smislu, Crkva je danas suočena s epohalnim izazovom koji zahtijeva kulturnu promjenu koja se mora dogoditi unutar Crkve, ali i u vanjskoj sferi s kojom Crkva djeluje. I to su izazovi s ponešto različitim karakteristikama u različitim dijelovima svijeta, čak i unutar Europe.

Vi ističete s jedne strane hitnu potrebu crkvenoga dijaloga u kontinuitetu s intelektualnom tradicijom prošlosti, dijaloga otvorenog sa suočavanjem s idejama suvremenosti, sekulariziranog društva drugih religija, a s druge obeshrabrenost zbog teškoće ili čak nemogućnosti toga dijaloga jer neke struje unutar katoličanstva svoje teološke škole mišljenja uzdižu u sustav i apsolutiziriraju. Pritom ste pred sobom vidjeli prije svega situaciju u SAD-u, ali slične dojmove imamo i mi u Hrvatskoj, odnosno u srednjoj i istočnoj Europi.

To je zasigurno glavni izazov za katoličanstvo u Europi i Americi. Trenutna kriza Crkve nije samo kriza upravljanja, nego se radi o teološkoj krizi ili još teže o krizi vjere. Katolička teologija izgubila je ne samo ideju (re)konstruiranja sustava, odnosno načina na koji povezati različite istine, nego je zagubila i svoju autonomiju. Ona često nespretno oponaša postmoderne i dekonstruktivističke mislioce. Pored toga, napustila je teren povijesti: ne samo u smislu da ne posjeduje svijest o povijesti, nego se katolička teologija u dovoljnoj mjeri ne suočava s problemima kulture i stvarnosti sadašnjega povijesnog razdoblja. Imam dojam da je posve zapala u samoreferencijalnost. Stoga mi se čini da je danas teologija očito nesposobna da ponovno kreativno ponudi one velike teološke istine koje čine baštinu njezine slavne tradicije prošlosti. Zatim treba reći da su s vremenom biskupi i papinstvo također izgubili vezu s akademskom teologijom, a danas ne vidim da pokazuju volju da tu vezu obnove. Umjesto toga, u područjima izvan Europe i Amerike, teološka kriza povezana je s vrlo ograničenim resursima, nedostatkom teologije koju stvaraju laici i povratkom klerikalizma ili lažnim imitacijama kanona postmoderne posebice u anglosaksonskome svijetu.

Papa Franjo ima povijesnu zaslugu što je istisnuo tradicionalistički narativ o Drugom vatikanskom saboru koji je prethodno zadobio dosta prostora tijekom pontifikata Benedikta XVI. Ali danas postoji teološka recepcija Drugoga vatikanskog sabora koja mora krenuti iznova – od koncilskih dokumenata, od događaja Koncila, i mora se boriti protiv učinaka doktrinarne politike koja je, osobito u liturgijskom pitanju, ozakonila najekstremnije inačice otpora protiv koncilskog učiteljstva.

U kontekstu promjena usmjerenih na sinodalnu Crkvu koju želi papa Franjo, teologiji je također potrebna duboka promjena u pogledu njezina do sada provedenog samorazumijevanja. Uredili ste zbornik s Catherine Clifford The Oxford Handbook of Vatican II (2023). Kako komentirate današnji odnos Crkve prema Koncilu 60 godina nakon njegova zatvaranja, također s obzirom na ostavštinu pape Benedikta XVI.?

Papa Franjo ima povijesnu zaslugu što je istisnuo tradicionalistički narativ o Drugom vatikanskom saboru koji je prethodno zadobio dosta prostora tijekom pontifikata Benedikta XVI. Ali danas postoji teološka recepcija Drugoga vatikanskog sabora koja mora krenuti iznova – od koncilskih dokumenata, od događaja Koncila, i mora se boriti protiv učinaka doktrinarne politike koja je, osobito u liturgijskom pitanju, ozakonila najekstremnije inačice otpora protiv koncilskog učiteljstva. Taj zaključak se nameće iz razgovora s određenim biskupima i klerom. Nalazimo se u fazi rekonstruiranja koncilske recepcije, pri čemu je ujedno vidljivo da neki dokumenti Drugog vatikanskog sabora dramatično trebaju poboljšanje u interpretaciji odnosno aktualizaciju koncilskog posadašnjenja – (aggiornamento dell’aggiornamento). To je bila namjera nedavno objavljene knjige The Oxford Handbook of Vatican II (više od četrdeset autora sa svih kontinenata, gotovo 800 stranica, s odjeljkom o recepciji Koncila u drugih crkvama i religijima te nizom članaka o post-koncilskom razdoblju na drugim kontinentima). Intencija ove opsežne knjige bila je otvoriti raspravu o teologiji i tradiciji u Katoličkoj Crkvi prema globalnijem razumijevanju nje same i njezina poslanja, danas manje usredotočenog na zapadnu hemisferu te povratiti povijesnu i teološku dimenziju Koncila uklonivši je iz političko-medijskih logika razmišljanja danas dominantnih u anglosaksonskom svijetu.

Bavite se i političkim implikacijama katolicizma na globalnoj razini. Kako biste ilustrirali najveće izazove za katolike angažirane u političkom društvu, također s obzirom na iskustvo proživljeno s Bidenom u SAD-u ili Orbánom u Mađarskoj? U tom ste smislu proučavali i encikliki Laudato si pape Franje.

Glavni je problem što crkveno učiteljstvo danas nema političku recepciju u smislu da više nema modela „katoličkog političara“, već postoje „kulturni katolici“ poput Orbána i Melonijeve koji katolicizam shvaćaju kao simbol društvene politike konzervativaca. S druge strane, na ljevici prevladava libertarijanska kultura koja često ima malo interesa ili neki put ismijava činjenicu da Crkva ima nešto za poučiti o životu, smrti i svemu onome između. Veliki je to povijesni paradoks: katolicizam je kratko vrijeme (od Drugoga svjetskog rata nadalje) prigrlio demokraciju, ali nedugo nakon Drugoga vatikanskog sabora bio je to zagrljaj koji nije dugo potrajao. Gdje su danas radne „mase“ kojima je Crkva govorila? Dislokacija proliferacije radne snage – „gig-ekonomija“, periferni radnici, sezonski radnici, radnici na domu, ad hoc radnici – to su golemi procesi s kojima se crkva mora nositi kada govori o politici.

Danas je Franjina Crkva angažirana u izgradnji sinodalne crkvene paradigme, usred raznih poteškoća, među kojima je i strah Rima pred određenim otvaranjima. Kako gledate na to? 

Glavni problem su nerealna očekivanja od sinodalnosti. Franjo je pokrenuo proces za sinodalnu crkvu, ali druga dva elementa – hijerarhijski i kolegijalni – nastaviti će postojati kao što je papa jasno rekao. Činjenica jest da je nekima sve to premalo, a drugima previše. Ali konačno, to je crkva koja pokušava riješiti određena pitanja bez pretvaranja da ona ne postoje. Sinodalnost dolazi u Katoličku crkvu nakon dugog vremena u kojem se inzistiralo na potrebi obnove Crkve kao načina poslušnosti naslijeđu Drugog vatikanskog sabora. To je inzistiranje pronašlo svoje podupiratelje, a u papi Franji provoditelja reforme. No ne smijemo zaboraviti da je sinodalni proces pokrenut 2021. došao kao rezultat neuspjeha posljednjih pedeset godina da se Crkvu promišlja bez klerikalizma i hijerarhizma.

Sinodalnost je stoga i trenutak odluke, a ne nešto što će se dogoditi i ispuniti automatski i samo po sebi. Za kršćansku zajednicu sinodalnost također znači trenutak mogućih podjela i odbacivanja. Sinodalnost neće dovesti do nekog idealnog crkvenog stanja. Sinodalni proces odvija se u vrijeme „nagomilavanja različitih izazova“, kako je napisao Christoph Theobald u dijagnozi našeg vremena. Sinodalnost se odnosi na usvajanje novog stila misionarske prisutnosti Crkve u našim društvima, i zbog toga je sinodalni proces ključan trenutak. Neke mjesne Crkve – ne samo njihovo biskupsko vodstvo, nego i Narod Božji – još uvijek su ravnodušne, ako ne i neprijateljske prema “sinodskom procesu”.

U tome smislu potrebno je izazvati tu nevoljkost ili odbijanje organiziranjem autonomnih parasinodalnih ili perisinodalnih inicijativa. Ali one moraju biti dio takve crkvenosti koja sinodalnost ne svodi na natjecateljske idiosinkratske programe. Uokvirivanje sinodalnog procesa kao kairosa također nam pomaže shvatiti ovaj trenutak u životu Crkve ne kao zrcalo našeg privatnog teološkog i religioznog „ja“, nego kao vrata kroz koja ući u novo crkveno razdoblje života sa zajedničkim osjećajima i sviješću o vremenu u kojem živimo.

Iz rubrike:
Sinodalni hod

Iz rubrike:
Razgovor