Inkluzija osoba s invaliditetom u redovni život Crkve i njezino poslanje naviještanja evanđelja jedan je od zahtjeva koje pred cjelokupni Božji narod postavlja Sinodalni hod Katoličke Crkve. U okviru pastoralnih nastojanja Riječke nadbiskupije da se uključi u ovaj hod opće Crkve i sebe izgradi kao inkluzivnu zajednicu, u Nadbiskupskom ordinarijatu u Rijeci održan je 11. travnja sinodalni susret osoba s invaliditetom, njihovih obitelji, obitelji djece s problemima u razvoju, voditeljima udruga osoba s invaliditetom te djelatnicima Centra za odgoj i obrazovanje. Susret je iniciran od nadbiskupijskog Odsjeka za pastoral osoba s invaliditetom čiji su voditelji, Budislav Vukas i Klara Labinac, u suradnji s Povjerenstvom za sinodalne susrete i dijalog animirali ovo događanje.
Govor o inkluziji je govor o „promjeni mentaliteta…“, kako navodi dokument Dikasterija za laike, obitelj i život „Crkva je naš dom“, nastao kao plod sinodalnih savjetovanja s osobama s invaliditetom. Pri tome je „potrebno prevladati oblik pristupa socijalnoj brizi pokretanjem novog pristupa koji polazi od poštovanja osobnosti i vodeće uloge osoba s invaliditetom“. Početak, odnosno prvi korak u ovom smjeru, predlaže spomenuti dokument, jest osluškivanje osoba s invaliditetom, pri čemu se sinodalni hod pokazao istinskim milosnim trenutkom ponudivši konkretnu priliku da se Crkva usredotoči na njihovu riječ te da u njoj može prepoznati koliko toga osobe s invaliditetom imaju za reći Crkvi.
Sudionike sabrane na ovaj sinodalni susret na početku je pozdravio riječki nadbiskup Mate Uzinić. U kratkom obraćanju nadbiskup je prisutnima pojasnio što za cjelokupnu Crkvu znače procesi koji se događaju unutar sinodalnog hoda te koliko se i na koji način oni tiču i usmjereni su konkretno, između ostalih, i osobama s invaliditetom.
Nakon uvodne molitve i zaziva Duha Svetoga pročitan je evanđeoski odlomak Markovog evanđelja o jerihonskom slijepcu Bartimeju, čiji je vapaj Isusu Kristu predstavljen kao paradigma ovog susreta i glasa kojega Crkvi i danas upućuju osobe s invaliditetom. U dijalogu koji je uslijedio prisutni su iznosili svoja osobna životna svjedočanstva vezana uz odnos sa Crkvom, konkretno sa vlastitim župnim zajednicama pri čemu su očitovana i pozitivna, ali i pojedina negativna iskustva.
Postojeći i prevladavajući mentalitet u društvu, pa tako i u samoj Crkvi, jest da su osobe s invaliditetom one koje nemaju i ne mogu mnogo pružiti ostatku društva i zajednice i koje su isključivo usmjerene na primanje tuđe pomoći. Promjena tog mentaliteta trebala bi ići u smjeru da se stvore uvjeti za što samostalnije sudjelovanje osoba s invaliditetom u životu zajednice i poticanju njihovog angažmana u služenju zajednici u skladu sa njihovim mogućnostima. U tom smislu trebali bi naučiti vrednovati ono malo što samostalno mogu učiniti takve osobe, ali što može biti veliko obogaćenje za sve. Upravo su u tom „malo“ osobe s invaliditetom najčešće obeshrabrivani i pozivani da se ne „muče“, da se uopće ne trude biti na korist zajednici te da čekaju i da ovise o pomoći drugih.
Na koncu susreta svi prisutni su izrazili želju da se ovaj prvi susret pretvori u redovno događanje koje će produbiti dijalog i razumijevanje između osoba s invaliditetom i ostatka crkvene zajednice.
Objavljeno: 12. travnja 2024.
