Tko god da je glavni lik u vašoj vlastitoj priči (životu) vaš je “bog” ili “predmet obožavanja”. Sada, smatrajte normalnim da se pali ljudi, zbog ovisnosti o ponosu, stave u središte vlastite priče. To je normalno, ali ipak poremećeno – i zove se ‘idolopoklonstvo samome sebi’.
Ova vrsta samoidolopoklonstva može se manifestirati na očite načine, a ponekad i na latentnije načine. Na primjer, onaj tko neprestano služi drugima i Gospodinu može izvanjski pokazati da je zabrinut za Božju slavu i dobro drugih. Ipak, sve bi to moglo predstavljati značajku koja služi samoj sebi, vrstu signala vrline. Ivana od Križa govori o tome, pri čemu se Gospodinu obraćamo samo za Njegovu utjehu i radije ne bismo ništa trpjeli za Njega. To on smatra ‘neprijateljem Kristova križa’. Zastrašujuće riječi. Isto tako osoba koja izričito izjavljuje da drugi moraju služiti sami sebi pokazuje možda dublji problem koji ne pati od prividnog, prijašnjeg licemjerja. Iako je takva osoba izbjegla licemjerje lažnog izgleda, oni su ipak predali svoj um pogrešci samoidolopoklonstva kao da je to nešto dobro. U međuvremenu, licemjeri se mogu samo tako činiti, ali u stvarnosti se jednostavno bore s onim što znaju da je ispravno.
Cvjetić je to najbolje rekao potaknuvši nas da Krista vidimo kao Ružu, a sebe kao male bijele cvjetiće. Marija, Majka Božja koja je sebe vidjela kao da veliča Gospodina, i svi sveci koji su je slijedili pokazuju isto: ne počinjemo živjeti život sve dok ne pobjegnemo iz uske zatvorske ćelije pripovijesti u kojoj sam “ja” glavni akter. I kada toga postanemo svjesni, postoji samo jedno Biće koje tu pripada – najveći, najuzvišeniji Onaj koji od nas traži da Ga slijedimo: naš Trojedini Bog. Dakle, naša priča nije o ‘mojoj istini’ nego o veličanju Logosa koji je ‘Istina’. I upravo ovdje bježimo od uskih narcizama samoidolopoklonstva.
Fotografija: Pexels / PD-US
