Kao katolici, imamo mnoštvo molitve i pobožnosti koje će nam pomoći da se približimo Bogu. Na primjer, imamo krunicu, liturgiju sati, kapelu božanske milosrđe i pobožnosti svim mnogim svecima koje imamo u našoj crkvi. Međutim, među tim duhovnim praksama, sakramenti imaju ponos. Vjerujemo da su to glavno sredstvo kojim nam Bog daje svoju milost, pa bi trebali igrati središnju ulogu u našem duhovnom životu.
Ali zašto je to? Po čemu je ovih sedam rituala toliko važnim? Mnogima se to može činiti proizvoljnim, ali zapravo ima čvrstu teološku osnovu. Bog nas susreće na poseban način u sakramentima, način na koji se ne može podudarati nijedna druga molitva ili pobožnost.
Duh i istina
Da vidimo zašto, okrenimo se četvrtom Ivanovom poglavlju, gdje čitamo o dugom razgovoru između Isusa i žene iz Samarije. U ovom razgovoru Isus kaže nešto što skriva dublje značenje pred očima:
“Isus joj je rekao:” Žene, vjerujte mi, sat vremena dolazi kad ni na ovoj planini ni u Jeruzalemu nećete klanjati ocu … ali sat dolazi, a sada je, kad će istinski štovatelji obožavati Oca u Duhu i istini, jer ga otac nastoji obožavati. “(Ivan 4:21, 23)
Da bismo razumjeli ovaj odlomak, moramo znati malo o Samaritanima. Drevni Židovi smatrali su ih u najboljem slučaju pola preleta miješanog izraelskog i poganskog porijekla, a između ove dvije skupine postojao je veliki animozitet. Samaritno štovanje i uvjerenja bili su slični onima Židova, ali bilo je i nekih važnih razlika. Na primjer, židovski hram bio je u Jeruzalemu, dok su Samaritanci obožavali na drugom mjestu, mjesto zvano planinarij Gerizim.
Uz to znanje o pozadini, nešto o ovom odlomku trebalo bi nas doživjeti kao pomalo disonantno. Isus kaže ženi da će doći vrijeme kada će ljudi obožavati Boga ni na planini Gerizim (“Ova planina”) niti u Jeruzalemu, što je dovoljno lako razumjeti, ali ono što slijedi je zbunjujuće. Očekivali bismo da će on usporediti hramove židovske i samaritan s drugim hramom, drugom mjestoali to nije ono što on radi. Umjesto toga, on ih uspoređuje s način Ljudi će obožavati Boga. To znači da novi hram za kršćane nije specifično mjesto. Umjesto toga, gdje god obožavamo u duhu i istini.
Sakramenti i Duh
Tekst sada ne opisuje što to točno znači, ali ostatak Ivana daje nam neke važne tragove. Negdje drugdje u četvrtom evanđelju, Duh Sveti se naziva “Duhom istine” (Ivan 14,17, 15,26, 16,13), a sličnost s izrazom “duh i istina” nije slučajna. Ne, koristeći tu frazu, Isus kaže da će se njegovi sljedbenici klanjati snagom Duha Svetoga, Duha istine i razumijevanja što to podrazumijeva, moramo pogledati tri ključna odlomka u Ivanu koji spominju Duha Svetoga.
Prvo, u trećem poglavlju postoji stih koji povezuje Duha Svetoga s krštenjem. Kaže:
“Uistinu, uistinu, kažem vam, osim ako se ne rodi iz vode i duha, on ne može ući u kraljevstvo Božje.” (Ivan 3: 5)
Rođen je “od vode i duha” prikrivena je referenca na krštenje. U tom smo sakramentu ponovno rođeni snagom Duha Svetoga kroz pranje vodom.
Dalje, okrenimo se šestom poglavlju Ivanovog evanđelja, gdje Isus daje dugu propovijed poznatu kao kruh života. U ovoj propovijedi više puta naziva “kruh života” (na primjer, Ivan 6:35, 48), a završava više puta govoreći svojoj publici da moraju pojesti njegovo tijelo i popiti krv. Kaže stvari poput “uistinu, uistinu, kažem vam, osim ako ne jedete meso sina čovječjeg i ne pijete njegovu krv, nemate života u sebi” (Ivan 6,53) i “onaj koji jede moje tijelo i popije mi krv u meni, a ja u njemu” (Ivan 6,56).
Poslije neki ispituju Isusa o tim riječima, a on odgovara: “ Duh je koji daje život, meso nije uspješno; Riječi koje sam izgovorio s vama su duh i život “(Ivan 6,63). To znači da ne trebamo jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv u njegovom tadašnjem, zemaljskom obliku; na primjer, ne bismo trebali ugrizati iz njegove ruke ili njegove noge. Duh će omogućiti Isusovim sljedbenicima da se u potpunosti i na ovaj način, ali i dalje, u ovom novom krvi), ali i dalje, a i savladava, ali i dalje, i to je savladavanje, ali i dalje, a krv, ali i dalje, i ovaj novi put), Duh čini Isusovo tijelo i krv prisutne pod pojavljivanjem kruha i vina kako bismo ga mogli konzumirati bez uvrijeđenog osjetila.
Napokon, možemo pogledati jedno od posljednjih Ivanova poglavlja. Nakon Isusovog uskrsnuća, on se pojavljuje svojim učenicima i kaže: “Primite Duha Svetoga. Ako oprostite grijehe bilo kojeg, oprošteni su; ako zadržate grijehe bilo kojeg, oni su zadržani” (Ivan 20,22-23). Te se riječi odnose na sakrament ispovijedi i još jednom su povezane s Duhom Svetim. Kad priznamo svoje grijehe svećeniku, duh mu omogućuje da nam proširi Božju milost.
Naši novi hramovi
Kad to sve sastavimo, možemo vidjeti da se štovanje u duhu i istini odnosi na krštenje, euharistiju i ispovijed, od kojih su sva tri učinkana snagom Duha Svetoga. Štoviše, dok Ivan spominje samo ova tri sakramenta, mi katolici možemo ekstrapolirati iz toga i reći da ih svih sedam obožava u duhu i istini. Sve sakramente su učinkoviti Duhom Svetim, tako da svi predstavljaju novo štovanje za koje Isus kaže da će njegovi sljedbenici jednog dana dati Bogu.
Drugim riječima, sakramenti su naši novi hramovi i zato su nam toliko važni. U drevnom Izraelu, hram u Jeruzalemu bio je Božja kuća, mjesto na kojem je prebivao (1. Kraljevi 8:13, 1. Kronike 17:12), a drevni Izraelci otišli su tamo kad su ga htjeli susresti (Psalam 63: 1-2). Isto tako, sakramenti su njegovo novo prebivalište. On je prisutan na poseban način kad god ih slavimo, tako da imaju ponos na mjesto među katoličkim molitvama i pobožnosti. Zbog toga bismo ih trebali učiniti prioritetom u našem duhovnom životu i pokušati ih primiti što češće možemo.
✠
Fotografirati Zi na Razdvojiti
