U četvrtak ujutro, 27. veljače 2025., u Svećeničkome domu u Mostaru iznenada je preminuo don Pavo Filipović, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, u 88. godini života i 59. svećeništva.
Rođen je 14. kolovoza 1937. u Krehinu Gracu, općina Čitluk, od oca Stjepana i majke Mande r. Lovrić. Osim njega roditelji su imali još trinaestero djece. Kršten je i krizman u Župi Gradina. Osnovnu školu pohađao je u Krehinu Gracu i Čitluku, Klasičnu gimnaziju u Zadru i Dubrovniku, a Filozofsko-teološki studij pohađao je tri godine u Zadru, tri u Zagrebu. Za đakona Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je u Zagrebu 1966. po rukama nadbiskupa Franje Šepera, a za svećenika 29. lipnja 1966. u Kruševu kod Mostara po rukama biskupa Petra Čule. Djelovao je kao župni vikar u Župi Vir (1967. – 1968.), od 8. 1. 1968 do 12. 5. 1968. uz liječenje pastoralno je djelovao u Trebinju i u Župi Šipovača-Vojnići (1983. – 1985.). Kao župnik djelovao je u Grljevićima (1968. – 1982.), Hutovu (1982. – 1983.) i Buhovu (1985. – 2020.). Posljednjih pet godina života boravio je u Svećeničkome domu u Mostaru. Don Pavina oporučna želja bila je da se pokopa u obiteljskoj grobnici u Krehinu Gracu.
Sprovodne obrede za pokojnoga don Pavu na groblju u petak 28. veljače u Krehinu Gracu predvodio je župnik Župe Gradina don Đuro Bender, a svetu misu zadušnicu u kapelici na istome groblju biskup u miru mons. Ratko Perić koji je u svojoj propovijedi između ostaloga kazao:
„Nijedna knjiga Novoga zavjeta ne kaže da se Isus ikada nasmijao, a zapisano je barem tri, četiri puta da je zaplakao i to je zaplakao uglavnom kad se radilo o osobama koje su preminule. Sveto pismo spominje tri takve osobe: djevojčicu od dvanaest godina u Kafarnaumu, mladića od kojih dvadesetak godina u Nainu, nekih tridesetak kilometara od Kafarnauma prema Jeruzalemu i Lazara u Betaniji, mjestu udaljenu oko pet kilometara od Jeruzalema. Svaki put je Isus bio dobro uzbuđen. Jair je bio predstojnik sinagoge, imao je kćer jedinicu od dvanaest godina koja se razboljela nasmrt, a taj je Jair zajedno s ostalim predstavnicima sinagoga u Galileji odlučio da neće pustiti Isusa u sinagogu jer naučava što njima nije po volji. Ali kad mu je kći skoro umrla, Jair se upućuje Isusu, pada preda nj i kaže: „Isuse, samo ti možeš pomoći. Svi naši lijekovi, svi naši čajevi, ništa. Ako ti dođeš, ako ti staviš ruke na nju, ona će… Isus nije odmah prihvatio poziv nego ga je pustio neka malo raste u vjeri. U međuvremenu Isus liječi ženu koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja i čiju vjeri hvali: „Vjera te tvoja spasila!“ Zatim ide s Jairom u njegovu kuću, da vidi njegovu kćer. Ususret im izlazi nekoliko muškaraca koji im kažu: „Gotovo je, mala je umrla“. Nato Isus govori ocu: „Sad treba, kad je umrla, sad treba vjerovati. Samo vjeruj, vidjet ćeš!“ (…) Isus Jairu čini dobro djelo iako ga ovaj nije htio u sinagogi. „Vjera ti je pomogla, Jaire!“ (…)
Na isti način zapovijeda mladiću iz Naina: „Tebi kažem, mladiću, ustani!“ Iako ga ondje nitko ne moli, on sam zaustavlja povorku. (…) To Isus čini kako bi pokazao da je Gospodar našega tijela i naše duše. (…) I djevojčica i mladić i Lazar su ponovno umrli. Nije to bilo uskrsnuće kao što će biti uskrsnuće o Sudnjem danu kada će anđeli Božji povući sve nas iz svih grobova i kada će se ponovno oblikovati naše tijelo koje će se sastaviti s dušom. Isus time pokazuje da gospodari i ovim našim bijednim tijelom i našom besmrtnom, nevidljivom dušom. On ne prisiljava nikoga. Nije evanđelje prinuda, nego je evanđelje ponuda. Ono se nama nudi, hoćeš li vjerovati, hoćeš li prihvatiti kako ti Bog zapovijeda, kako te Crkva poučava.
Dao Bog da sada na sudu naš brat don Pavo prođe direktno u raj, da i ne poviri u čistilište. Da je poživio još jednu godinu, dogodine bi slavio 60 godina svećeništva! Mi u molitvi II. kanona molimo jednu vrlo lijepu molitvu: „Gospodine, smiluj se svima nama da zavrijedimo biti sudionici vječnoga života…“ Mi u svetoj misi molimo za sebe, da zavrijedimo kraljevstvo nebesko. Ne samo da molimo za biskupe, svećenike, narod… nego mi molimo za sebe za zavrijedimo biti sudionici vječnoga života. Don Pavo je 59 godina mogao prikazivati svetu misu i moliti tu istu molitvu (…)“
Na koncu misnoga slavlja biskupov tajnik don Antonio Zirdum pročitao je izraze sućuti vrhbosanskoga nadbiskupa mons. Tome Vukšića, biskupa mostarsko-duvanjskoga mons. Petra Palića, generalnoga vikara hercegovačkih Biskupija don Nikole Menala i kancelara don Stipe Gale. Sve nazočne svećenike, redovnike i redovnice, rodbinu i sav puk, osobito bivše don Pavine župljane, pozdravio je i zahvalio za molitvenu blizinu pokojnikov nećak don Dragan Filipović.
(kta)
