Na svetkovinu Svih svetih, 1. studenog, riječki nadbiskup Mate Uzinić prevodio je misno slavlje u župnoj crkvi sv. Romualda i Svih svetih na Kozali. Uz župnika Luku Pranjića i pastoralnog suradnika u Župi, Nikolu Vranješa, na misi su suslavili svećenici prvostolnog dekanata s dekanom Sanjonom Francetićem.
U propovijedi nadahnutoj svetkovinom koja se slavila toga dana, kao i liturgijskim čitanjima, podsjetio je na početku da pravoslavni vjernici svetkovinu Svih svetih slave nakon svetkovine Duhova. To nije slučajno, rekao je Uzinić te pojasnio da to čine iz uvjerenja da tek kad primimo Duha Svetoga, tek kada njemu dopustimo da djeluje u našim životima, da nas on vodi, možemo odgovoriti na njegov poziv, jer bez Božjeg vodstva i osnaženi Duhom Svetim, ne možemo postati sveti. Vjernike je potaknuo da dopuste Duhu Svetome da bude prisutan i da nas vodi u našim životima, obiteljima i crkvenim zajednicama.
Govoreći o slavlju svetkovine Svih svetih u Katoličkoj Crkvi, a prvenstveno u zapadnim europskim narodima, poručio je da su se određeni poganski keltski običaji, koji su bili vezani uz 1. studenoga, htjeli kristijanizirati. Halloween je zapravo slavlje koje se tiče pokojnih i kršćani su, suočavajući se s tom pojavom, dali tom poganskom blagdanu kršćansko značenje te se kao plod te želje, počeo slaviti naš kršćanski blagdan Svih svetih, a uz njega i Dušni dan kada molimo za sve pokojne, pojasnio je propovjednik dodajući da se nekršćanskom slavlju dalo kršćansko značenje. U tom kontekstu spomenuo je Holywin kojega su mladi organizirali uoči svetkovine Svih svetih, kao odgovor na Halloween.
Nadbiskup je vjernike potaknuo da pokušaju doista biti sveti odgovarajući na poziv koji nam je Bog uputio jer nisu sveti samo oni koji su proglašeni svetima. Svetost nije nešto što je bilo, nego nešto što jest, poručio je Uzinić. Objašnjavajući pojam svetosti, poslužio se pročitanim svetopisamskim čitanjima. Prvo čitanje, iz knjige Otkrivenja, koja je puna simbolike i poruka, govori o „144 tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih“. Tko su oni? To je Izrael, narod koji je Bog izabrao da bi započeo povijest spasenja. Taj broj od 144 tisuće je simboličan i povezan s brojem izraelskih plemena (12x12x1000), koji ukazuje na to da je riječ o velikom broju, koji se ne da izbrojiti. Njima autor dodaje i „veliko mnoštvo“ sačinjeno od mnogih naroda. Tu su i Hrvati i Srbi, i druge nacije. Nije netko tko pripada jednoj naciji bliži svetosti od drugih. Bez obzira na sve naše razlike i podjele, mnoštvo je sastavljeno od svih. Koja su obilježja tog mnoštva? U prvom redu, oni stoje pred prijestoljem i Jaganjcem, jer su uskrsnuli s njime, rekao je nadbiskup. Pojasnio je da je Katolička crkva na Drugom Vatikanskom koncilu željela obratiti pažnju na važnost stojećeg stava u liturgiji. Danas imamo pojavu da neki propagiraju sve više klečanje kao stav pred Bogom, no mi kršćani pred Bogom stojimo uspravni, Bog nas je podigao, mi smo u Isusu Kristu postali Božji sinovi i kćeri, dobili smo njegovo dostojanstvo i zato stojimo uspravni. „Ja nisam protiv toga da se kleči, ali sam protiv toga da se u tome pretjeruje“, rekao je nadbiskup. Spomenuo je Koncil u Niceji čiju ćemo obljetnicu slaviti 2025. godine, a koji govori da je kršćanima zabranjeno nedjeljom klečati i kako je kršćanski stav biti na nogama, biti uspravan. To je kršćanski stav kako zbog uskrsnuća, tako i zbog ponosa i radosti što smo kršćani.
Nadalje, mnoštvo je obučeno u bijele haljine, oprane u krvi Kristovoj. One ne označavaju moralnu neporočnost, nego da nas je Krist oprao. Znak su njegove ljubavi kojom bismo i mi morali ljubiti Boga i sve ljude. Također, mnoštvo nosi palme u rukama. Palmu često nalazimo u rukama mučenika. Ona predstavlja pobjedu jer može rasti u pustinji i plodnošću pobjeđuje neplodnost pustinje. Zadnje obilježje mnoštva je da slavi Boga iz svega glasa. Biti svet, osim ovog „biti uspravan“, obučen u bijele haljine, s palmom u rukama, znači riječju i djelima slaviti Gospodina. Mi se nalazimo u Godini molitve, molitvenoj pripravi za Jubilarnu godinu 2025. Ta bi molitva trebala biti ona u kojoj slavimo Boga, u kojoj slavimo ono što Bog čini u nama, jer još uvijek nismo u potpunosti sveti. Znamo da smo djeca Božja, ali još se ne očitova što ćemo biti – to će se očitovati kada budemo gledali Boga licem u lice. Tada ćemo biti slični Kristu, a kakav je Krist, o tome nam govore blaženstva, rekao je nadbiskup osvrćući se na pročitani evanđeoski ulomak.
Govor o blaženstvima ponajprije je opis samoga Isusa jer on je siromah duhom nenavezan na bilo što što ga odvaja od Boga. On je žalostan zbog žalosnih, krotak, gladan i žedan pravednosti, progonjen zbog pravednosti. Ono što mi trebamo učiniti jest poraditi na vlastitoj svetosti usvajajući Isusove vrijednosti. Kada ih usvojimo, onda će Bog napraviti sve ono drugo. Ne možemo biti dionici kraljevstva Božjega svojom snagom, ali možemo biti siromasi duhom. Možemo biti milosrdni. Možemo biti krotki, ponizni, možemo biti mirotvorci i kada to jesmo, tada Bog čini ono drugo, poručio je Uzinić.
„To bi bilo važno danas naučiti. Nemojmo se samo moliti svecima, nego pokušajmo u njima prepoznati one koji su to uspjeli. Nemojmo samo moliti za našu pokojnu braću i sestre, nego pokušajmo sa svoje strane činiti što možemo kako bismo – živeći logikom evanđelja, suobličujući sebe Isusu Kristu, koji je model prema kojemu se moramo oblikovati – sebe oblikovali i dopustili Bogu da u nama napravi sve ono drugo, da sve ono što nije može biti u potpunosti. Da možemo gledati Boga licem u lice. Da bismo to mogli sutra, potrebno je danas živjeti tako da drugi gledajući u nas i ono kako mi živimo, vide Boga, ne u punini, nego u nastajanju“, zaključio je Uzinić.
Nakon mise nadbiskup je kod središnjeg križa na groblju Kozala predmolio molitvu za sve pokojne.
Objavljeno: 1. studenoga 2024.
