Varaždinski svećenik don Marko Đurin (1985.) rektor je Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu od 2020. godine. Prije toga je od 2013. bio vicerektor iste ustanove. U intervju za Vatican News govori o Zavodu i crkvi sv. Jeronima kao „velikom blagu“ i „mjestu susreta i okupljanja vjernika“, o izazovima mladih svećenika, susretima s hodočasnicima i svojoj službi. S njim je za vatikanske medije razgovarala Antea Marinović.
Poštovani rektore don Đurin, za mnoge vjernike govornike hrvatskog jezika crkva Sv. Jeronima u Rimu je molitveno središte, za hodočasnike i turiste iz naših krajeva i inozemstva nezaobilazno mjesto posjeta, kao i okupljalište drugih vjernika. Kako hodočasnicima obično pojašnjavate misiju i svrhu crkve čiji ste rektor? Kakav dojam ti posjeti obično ostavljaju na posjetitelje?
Naša Hrvatska crkva sv. Jeronima jedno je veliko blago koje mi Hrvati imamo ovdje u Rimu. Rekao bih u dvostrukom smislu. Ona je ponajprije mjesto vjerničkih okupljanja naše hrvatske rimske zajednice i svih naših hodočasnika koji dolaze u Rim, ali isto tako i vjernika Talijana koji redovito radnim danom i nedjeljama dolaze na misu u našu crkvu. Ona ima dugu povijest i samim svojim postojanjem svjedoči o našoj zauzetoj vjerničkoj prisutnosti u Rimu koja je imala ne maleni utjecaj i na opću Crkvu jer su mnogi članovi te hrvatske rimske kolonije kroz povijest odigrali važne uloge i na planu opće Crkve. Istina je da se crkva na poseban način ispuni kada nam dođu hodočasnici iz Domovine. Tijekom prošle godine prošlo je kroz crkvu preko šest tisuća naših hodočasnika. A sada je tijekom proteklog tjedna prošlo kroz našu crkvu gotovo tisuću hodočasnika, najvećim dijelom srednjoškolaca i mladih. Najveći dio njih redovito slavi Svetu misu u našoj crkvi, a velik broj hodočasnika traži i svetu ispovijed tako da mi je drago da je naša crkva doista postala ispovjedaonica naših hodočasnika. Također mi je drago da su svećenici studenti iz Zavoda uvijek na raspolaganju hodočasnicima za sakramenat ispovijedi. A potom, crkva je i veliko umjetničko blago. Svojom umjetničkom ljepotom također svjedoči o tome koliko je našim precima stalo da svoju crkvu tako bogato ukrase i ostave ju naraštajima iza njih kao neprocjenljivu kulturnu baštinu. Zato, osim toga što se vjernici hodočasnici ispovijedaju i slave Svetu misu u našoj crkvi, nastojimo uvijek svima barem ukratko prikazati povijest crkve i Zavoda sv. Jeronima te drugih hrvatskih ustanova sv. Jeronima kroz povijest i na taj način im još više približiti ovo veliko blago koje imamo ovdje u Rimu. Ljudi su uvijek oduševljeni, vidim da ih ono što vide i dožive u našoj crkvi doista ispuni na dvostruki način: i duhovno i kulturno.
Uz crkvu, kao rektor vodite i istoimeni hrvatski svećenički zavod gdje boravi određen broj svećenika koji se nalaze na daljnjem obrazovanju ili specijalizaciji u Rimu. Zavod koji predvodite podržava duhovni i akademski razvoj svojih studenata i svećenika. Kako neki svećenik može postati dio ove zajednice i koji bi bili uvjeti za to?
Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima prima svećenike iz biskupija koje su obuhvaćene Pismom „Slavorum gentem“ pape Leona XIII. iz 1901. godine kojim je Zavod i osnovan. Prema tim odredbama i na osnovi sadašnje organizacije Crkve u hrvatskom narodu, imaju pravo slati u Zavod svećenike „koji podrijetlom i jezikom pripadaju hrvatskomu narodu“ biskupi ovih 25 (nad)biskupija: Đakovo-Osijek, Rijeka, Split-Makarska, Zadar, Zagreb, Bjelovar-Križevci, Dubrovnik, Gospić-Senj, Hvar, Križevci (svećenici istočnoga obreda), Krk, Poreč i Pula, Požega, Sisak, Šibenik, Varaždin i Vojni ordinarijat Republike Hrvatske; Vrhbosna (Sarajevo), Banja Luka, Mostar-Duvno, Trebinje-Mrkan i Vojni ordinarijat Bosne i Hercegovine; Bar, Kotor i Srijem. Dakle, ne može se nitko sâm javiti da bi došao u Zavod nego rektor prima svećenike na temelju molbe biskupâ koji ih šalju u Rim da postignu specijalizaciju u svetim znanostima na papinskim sveučilištima usavršavajući svoju duhovnu i pastoralnu formaciju, da bi tako dali kvalificiran doprinos općemu dobru Crkava iz kojih potječu.
Kroz povijest su u Zavodu boravili brojni poznati svećenici intelektualci. Imate li podatak koliko je ukupno bilo članova kroz povijest i kakvo je stanje danas?
Od 1901. godine od kada je osnovan današnji Zavod sv. Jeronima pa do danas kroz Zavod je prošlo 446 svećenika studenata. Ove akademske godine Zavod broji 23 svećenika studenata. Od samih početaka Zavod je imao dosta problema zbog raznih razloga, od hrvatskog imena, do dva svjetska rata koja su svoje posljedice ostavila i na Zavod na način da mu nije bilo do kraja omogućeno njegovo djelovanje, potom je s dolaskom komunista na vlast 1945. godine svećenicima iz Domovine bilo zabranjeno doći u Rim na studij. Kasnije je to malo olakšano, no sve do demokratskih promjena 90-ih godina prošloga stoljeća Zavod možemo reći da nije djelovao nikada do kraja punim kapacitetom. Ali je zato nakon demokratskih promjena, svih ovih posljednjih 30-ak godina Zavod djelovao i djeluje punim kapacitetom tako da je svake godine uvijek gotovo do kraja popunjen. Dapače, bilo je, i još uvijek ima, drugih naših hrvatskih svećenika koji se nalaze u Rimu na studiju i borave u nekim drugim zavodima jer nije bilo toliko mjesta u Zavodu za sve svećenike koje biskupi pošalju u Rim na studij.
Većina svećeničkih zavoda u Rimu u međuvremenu je praktično postala multinacionalna, kao i kler u brojnim biskupijama Europe. Koji su planovi i ciljevi Zavoda sv. Jeronima za budućnost?
Neki su zavodi po svojoj naravi i utemeljenju multinacionalni, dok ima mnogo zavoda koji su nacionalni, poput našega. Neki od tih nacionalnih zavoda, posebno se to odnosi na zavode zapadnoeuropskih zemalja, imaju problem jer je sve manje njihovih svećenika i biskupima je teško popuniti župe, a kamoli poslati svećenika na studij. No, ima s druge strane i zavoda koji su svake godine puni i uvijek nedostaje mjesta, npr. zavodi koji primaju svećenike iz misijskih zemalja, na poseban način iz Afrike, Azije pa i Južne Amerike. Kao rektor Zavoda, član sam, a trenutno i tajnik, Udruženja rektora rimskih crkvenih zavoda (ARCER) koje uključuje otprilike 130 zavoda, svećeničkih i bogoslovskih, bilo dijecezanskih, bilo redovničkih. To je udruženje u kojem mi rektori nastojimo zajednički dijeliti izazove s kojima se svatko od nas svakodnevno susreće. I tu, preko iskustava drugih rektora i drugih zavoda, doista dobivam jednu lijepu sliku onoga što je Katolička crkva danas. A to je ovo što sam maloprije spomenuo: činjenica da nedostaje svećeničkih zvanja u Europi i općenito zapadnom svijetu, dok Crkva raste i cvjeta, što se onda vidi i po broju svećeničkih zvanja, u mnogim dijelovima Afrike, Južne Amerike i Azije. Što se našega Zavoda tiče, vjerujem da će i u narednim godinama nastaviti sa svojim poslanjem onako kako to predviđaju njegovi Statuti. A o eventualnim promjena u budućnosti odlučuju hrvatski biskupi pod čiju nadležnost spada Zavod, jasno u zajedništvu sa Svetom Stolicom, u ovom slučaju s Dikasterijem za kler.
Koji su suvremeni izazovi pred kojima se nalaze mladi svećenici?
Svećenici nisu ljudi koji su na ovaj svijet pali niotkuda, nego su uvijek ljudi svoga vremena, djeca svoga vremena. Tako da bih rekao, ono što nam je tako lijepo donio II. vatikanski sabor u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.“ Izazovi koji danas stoje pred cijelim čovječanstvom, a onda i pred Crkvom, izazovi su također s kojima se na poseban način susreću i mladi svećenici. To je prije svega pitanje kako ljudima danas prenijeti Radosnu vijest, Evanđelje. Kako donijeti Boga, otkriti pravi smisao života ljudima koji žive u jednom izrazito pluralističkom i individualističkom društvu, gdje se Boga miče na stranu, gdje se Boga miče iz sfera javnoga i društvenoga života, gdje Bog postaje smetnja lagodnom i ugodnom životu. Rekao bih da su upravo ljudi koji tako žive pravi siromasi i patnici danas, jer pate od najgoreg trpljenja, a to je besmisao života, i upravo njihove radosti i nade, žalosti i tjeskobe trebaju na poseban način imati odjeka u srcima svećenika danas, kako nam kaže II. vatikanski sabor. Svećenici na studiju u Rimu se spremaju studirajući razne grane teologije, ali isto tako i drugih znanosti (poput komunikologije, psihologije, pedagogije) da budu oni ti koji će po povratku u svoje biskupije tumačiti i prenositi tu vjeru u jednom takvom pluralističkom društvu koje nije više tako plodno tlo za teološku misao niti za prenošenje vjere kao takve. Čini se preteškim i nemogućim pothvatom danas. No, opet, s druge strane, svjedoci smo tolikih lijepih stvari koje se događaju unutar Crkve, ljudi koji otkrivaju Boga i ljepotu života s Bogom. I upravo su mladi svećenici danas, kao ljudi svoga vremena, najpozvaniji i rekao bih možda i zbog toga najprikladniji, da svijetu iz kojega su izrasli, i u kojem žive i rastu, donose Radost Evanđelja.
Uskoro će za banjolučkog biskupa biti zaređen raniji vicerektor Zavoda (2006.-2012.) mons. Željko Majić, koji je svojevremeno u Rimu priredio četiri zbornika radova hrvatskih rimskih studentica i studenata. Namjerava li Zavod nastaviti tu aktivnost gdje bi mladi znanstvenici imali priliku objaviti svoje prve stručne radove?
Kao što sam rekao prije, prvotna je uloga Zavoda briga za svećenike koji su poslani od svojih biskupa na poslijediplomski studij radi postizanja strukovne specijalizacije na raznim rimskim papinskim sveučilištima. Uz tu prvotnu zadaću, Zavod, uz crkvu sv. Jeronima, nastoji na razne načine biti mjesto susreta i okupljanja hrvatske rimske zajednice, drugih svećenika koji studiraju ili djeluju u Rimu, naših redovnika i redovnica, vjernika laika i studenata koji studiraju na mnogobrojnim rimskim sveučilištima, ne samo crkvenim. Također Zavod nastoji promicati našu kulturnu i znanstvenu baštinu organizirajući ponekad razna predavanja, simpozije ili pak koncerte. Plod tih događanja su mnogi objavljeni znanstveni radovi, zbornici i knjige koje su tiskane u zavodskom nizu. I trenutno su u pripremi neki zbornici na čijem objavljivanju Zavod aktivno sudjeluje. U vrijeme tadašnjeg vicerektora Majića objavljeni su zbornici koje spominjete, u jednom posebnom vremenu i kontekstu kada je bilo mnogo više i svećenika i vjernika laika koji su studirali ovdje u Rimu. Od tada do danas su se vremena promijenila, mnogima je sada puno lakše na razne načine putem interneta objaviti ili publicirati svoje radove i svoja promišljanja. No, Zavod je uvijek otvoren za razne aktivnosti na području znanosti, umjetnosti i kulture pa će vjerujem i ubuduće nastoji slušati i čitati znakove vremena i prema tomu usklađivati svoju djelatnost i svoje poslanje i na tom polju rada.
Koja je uloga Zavoda u povezivanju mjesne Crkve i Pape, odnosno Svete Stolice?
Zavod je zbog svoje naravi i zbog toga što se nalazi u Rimu oduvijek bio spona koja je povezivala našu mjesnu Crkvu i Svetu Stolicu. Već sam spomenuo da je toliko ljudi koji su kroz povijest bili članovi i Zavoda, ali i drugih povijesnih ustanova sv. Jeronima koje danas više ne postoje (Kaptola i Bratovštine), na razne načine svojim djelovanjem dali velik doprinos sveopćoj Crkvi. I danas svećenici kada dođu na poslijediplomski studij u Rim imaju priliku možda malo iz bližega vidjeti kako Crkva iznutra funkcionira, upoznati središnje urede Svete Stolice, pa da onda kada jednoga dana i oni sami budu nosioci Crkve u Domovini mognu lakše svojim glasom doprijeti tamo gdje je potrebno da se taj glas čuje. Također, naši hrvatski biskupi, redovito kada dolaze u Rim radi obaveza u dikasterijima Svete Stolice, odsjedaju u našem Zavodu. Tako da i na taj način Zavod djeluje kao poveznica naše mjesne Crkve sa Svetom Stolicom.
Sv. Jeronim je također središte gdje se njeguje hrvatska i zavičajna kultura. Zbog toga je također nezaobilazno mjesto posjeta mnogih umjetnika, kao i državnih predstavnika. Koji Vam je posjet ostavio poseban dojam?
Pa teško mi je izdvojiti nekoga posebno. Svaki je posjet i svaki susret s državnim predstavnicima za nas ovdje vrijedan i dragocjen, isto tako vrijedi i za ljude kulture, znanosti, umjetnosti koji dolaze kod nas u našu crkvu i u Zavod, u raznim prigodama. Državni predstavnici redovito u sklopu svojih službenih posjeta Svetoj Stolici i Republici Italiji posjete našu crkvu i Zavod. Drago nam je da na taj način odaju i priznanje velikoj ulozi koju su institucije sv. Jeronima odigrale za naš narod tijekom gotovo šest punih stoljeća naše hrvatske prisutnosti na ovom mjestu, na lijevoj obali Tibera, danas u samom centru Grada Rima. No, isto tako, meni su lijepi susreti s običnim ljudima, tolikim hodočasnicima koji dolaze u našu crkvu pa bih onda mogao izdvojiti jedan susret koji mi sada pada na pamet i koji mi se urezao u sjećanje, a to je jedna baka, hodočasnica koja je došla hodočastiti u Rim u 94. godini života, autobusom sa svojom župom iz Hrvatske. Vjerujem da je ona najstarija naša hodočasnica koja je bila u Rimu. Ona je poslije mise u našoj crkvi ušla u sakristiju, zahvalila Bogu što je mogla u tim godinama hodočastiti u Rim i obići sve ono što je bilo predviđeno programom hodočašća te je rekla da se uvijek i puno moli za nas svećenike i bila je sretna da je vidjela toliko mladih svećenika toga dana na oltaru. Mene je susret s njom dirnuo tako da sam s njom progovorio i kajkavski, budući da je ona bila iz toga kraja, pa su neki svećenici studenti u Zavodu odmah primijetili da su me tada prvi i zadnji puta čuli da govorim kajkavski. Eto, nekada tako mali i naizgled beznačajni susreti s malenim i običnim ljudima budu zapravo tako posebni i tako neobični. I to je ono što čovjeka obogaćuje.
Kako osobno doživljavate svoj poziv i službu rektora Zavoda sv. Jeronima i koje Vas vrednote i uvjerenja vode u vršenju svećeničke službe?
Rekao bih da je služba rektora Zavoda sv. Jeronima nešto na što se jedan svećenik ne može spremiti jer je u mnogočemu jedinstvena i posebna, ali isto tako i u mnogočemu zahtjevna. Svakodnevno se prisjetim riječi koje je na jednom mjestu izrekao papa Benedikt XVI. koji je vezano za svoju službu rekao da ju uvijek shvaća kao jednu veliku odgovornost, kao težak i zahtjevan zadatak koji čovjeka svakodnevno prisiljava zapitati se: jesam li bio na visini zadatka, jesam li dostojno izvršio ono što mi je povjereno? Svakoga dana. Tako nekako nastojim vršiti i živjeti ovu službu koja mi je povjerena, s velikom brigom i odgovornošću prema poslanju koje Zavod ima. A polje rada je jako široko jer uz svećenike studente koji su prvotna briga i poslanje Zavoda ima puno i drugih obaveza pa je potrebno puno mudrosti, razboritosti, poniznosti, strpljenja, odricanja, hrabrosti, molitve, a onda na kraju i vremena. A svega toga mi uvijek pomalo nedostaje. (kta/rv)
