Redovita homilija 27
6. listopada 2024
Dar ljudskog života
Godine 1995. papa sveti Ivan Pavao II objavio je dokument koji je postao jedan od kamena temeljaca njegova pontifikata: Evangelium Vitaešto znači “Evanđelje života”. Ovo encikličko pismo (koje je Papino pismo cijelom svijetu, koje ima učiteljsku težinu) skovalo je frazu koju će sveti papa tako ponavljati do kraja svog mandata: Suočavamo se s golemim i dramatičnim sukobom dobra i zla, smrti i života, „kulture smrti“ i „kulture života“.”. Ove dvije suprotne ideje – kulturu života i kulturu smrti – istaknuo je kao veliku bitku našeg vremena. I evo nas, gotovo trideset godina kasnije, dok bitka još uvijek bjesni oko nas. Dok naša Crkva ulazi u listopad, koji je označen kao mjesec poštivanja života, i dok je naša nacija uzdrmana stalnim nesuglasicama oko dara i smisla ljudskog života, danas započinjem jednomjesečnu seriju propovijedi raspravljajući o kulturi života i kako ona proživljava se radosno, s ljubavlju.
Ali prvo, ispitajmo što ljudski život čini jedinstvenim – u svijetu koji je ponekad za njega izgubljen! Nismo li svi vidjeli staru reklamu Fancy Feast u kojoj se mački daju najbolji, najukusniji zalogaji za jelo iz kristalnog pehara – dok u isto vrijeme u Bridgeportu ima gladnih ljudi? Ljudski život neizmjerno je vrjedniji od života kućnog ljubimca. Zašto? Pogledajmo pet aspekata ljudskog života koji ga čine jedinstvenim, vrijednim i vrijednim poštovanja.
Prvo, ljudski život je sveto. Stvoreni smo na sliku i priliku Božju, s razumom i slobodom. Crkva je uvijek bila na čelu ljudskog dostojanstva – bilo da je dominikanski svećenik fr. Bartolome de las Casas protiveći se grubom zlostavljanju Indijanaca među konkvistadorima, vjerskim redovima poput kamilijanaca koji su utemeljili moderni bolnički sustav, velikim dobrotvornim djelima sv. Vinka Paulskog i Majke Tereze ili hrabrom istupu protiv Nacistički juggernaut Bl. Franz Jagerstatter. Crkva, budući da je sačinjena od pojedinaca, nije savršena u svojoj povijesti poštivanja ljudskih prava – ali doista je zahvaljujući utjecaju kršćanstva svijet prešao iz “gadnog, brutalnog i niskog” u svijet koji vidi svetost svakog ljudskog života.
To je bio jedan od glavnih razloga zašto se kršćanstvo tako brzo proširilo u Rimskom Carstvu – to je bila prva religija koja je stvarno poštivala ljudsko dostojanstvo za sve, od najsiromašnijih do bogatih. Anonimni ranocrkveni dokument pod nazivom “Pismo Diognetu”, iz otprilike 130. godine poslije Krista, govori o ovoj oštroj, kontrakulturnoj jukstapoziciji rimske kulture moći, dominacije i nasilja s jedinstvenim suosjećanjem i poštovanjem koje su kršćani pokazivali: Kao i drugi, žene se i imaju djecu, ali ih ne eksponiraju. (Izlaganje djece bila je drevna tradicija uzimanja hendikepiranog djeteta i ostavljanja u polju ili šumi da umre). (Kršćani) dijele svoje obroke, ali ne i svoje žene. Oni žive u tijelu, ali njima ne upravljaju želje tijela. Provode svoje dane na zemlji, ali oni su građani neba. Poslušni zakonima, oni ipak žive na razini koja nadilazi zakon. Kršćani vole sve ljude, ali ih svi ljudi progone. Trpe nečast, ali to je njihova slava. Oklevetani su, ali opravdani. Blagoslov je njihov odgovor na zlostavljanje, dobrota njihov odgovor na uvredu. To radikalno opredjeljenje za svetost cjelokupnog ljudskog života uzrokovalo je da se na Crkvu gleda s čuđenjem – i da se Kristova poruka proširi
Drugo, ljudski život je pravo. Naša Deklaracija o neovisnosti bila je točna kada je izjavila da “Smatramo ove istine očiglednima, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je njihov Stvoritelj obdario određenim neotuđivim pravima, da su među njima život, sloboda i Potraga za srećom.” Ovo pravo na život dolazi od Boga i ne može ga oduzeti nijedna vlada ili pojedinac.
Treće, ljudski životi su jednak. Ako ste bili na satu psihologije na koledžu, možda ste morali izvesti klasični misaoni eksperiment “Čamac za spašavanje”. Učili su nas nešto poput: “Na brodu koji tone deset je ljudi, a čamac za spašavanje ima samo pet mjesta. Koga puštaš na sebe? Imate profesora na koledžu, osobu s rakom, stariju osobu, dijete, poznatog sportaša, svoju majku, nekoga s Downsovim sindromom…” i lista se nastavlja. Cijela ideja vježbe je nekako procijeniti koji su životi vrijedni spašavanja, a koji ne vrijede ništa. U očima kršćanina, međutim, svaki život ima jednaku vrijednost budući da ih Bog beskrajno voli i svi su pozvani na istu vječnu sudbinu. Ne postoji ljudski život koji ima veću ili manju vrijednost od bilo kojeg drugog, na temelju talenta ili izgleda, novca ili veličine. Od prvog trenutka začeća do prirodne smrti, svaki ljudski život ima jednaku vrijednost.
Četvrto, ljudski život je poklon. Gospodin daje, Gospodin i uzima. On nam ne duguje još jedan dan života ili još jedan udah – ali sve je dar. To je dar s kojim se moramo dobro odnositi kako ne bismo uvrijedili Darovatelja – dakle, naša je obveza brinuti se za svoje zdravlje i zdravlje drugih.
Budući da je to dar, to nije nešto što nam se duguje. To se posebno odnosi na parove koji se bore za dobivanje djeteta, što je za mnoge obitelji veliki križ. Nedavno je IVF postao vijest i znam da je vrlo raširen u ovoj zajednici. Ali IVF je uvijek krajnje nemoralan, budući da dijete ne čini darom, već robom koju treba proizvesti. Dijete ima pravo biti rođeno činom ljubavi, a ne znanstvenom tehnikom. Na taj način čuvamo narav dara – darivatelj je Bog, a dar ljudskog života primamo sa zahvalnošću i otvorenošću.
Konačno, život, koliko god dobar bio, jest nije apsolutna a mnogo je razloga da od toga odustanete. Veće ljubavi nema čovjeka, kaže Gospodin, od one da život svoj položi za prijatelja svoga. Pedeset milijuna mučenika koji su prolili svoju krv za Krista to su duboko pokazali – postoje razlozi da se odreknemo svog zdravlja, svoje energije, svojih života.
Kao što je rekao papa Ivan Pavao II., “Osnova svake dobre stvari u društvu je dostojanstvo ljudske osobe”. Život je uvijek dobro, jer sudjeluje u samom Božjem životu. Ovozemaljski život nagovještaj je i nagovještaj onoga života koji nikad ne prestaje, za kojim svi čeznemo. Kao što je rekao sveti Irenej, “Slava Božja je čovjek potpuno živ” – i to je njegova sudbina za nas, ne samo zemaljsko postojanje, već ono nebesko gdje će ovozemaljski život dostići svoje ispunjenje.
