Redovita homilija 20
18. kolovoza 2024
Duhovne sklonosti da se dobro objeduje
Rad u katoličkoj školi za mene je plan prehrane, jer uvijek mogu unijeti kolačiće ili kolačiće i oni će nestati u sekundi, što me poštedi iskušenja da ih sve pojedem. Jednog dana kad sam bio u St. Mary’s u Bethelu, netko mi je dao tanjur s kolačićima, pa sam odmah posjetio školu kako bih pronašao voljne korisnike. Nevjerojatno je kako se sedmaši spuštaju poput vinskih mušica na bananu kad uhvate i najmanji pogled na kolačić.
Jedan klinac po imenu Jake uzeo je kolačić, ali ja sam rekao: “Jake, ne mogu obećati da su ovi kolačići bez orašastih plodova.” Ali prije nego što su riječi izašle iz mojih usta, kolačić je bio u njegovim. Samo sam odmahnuo glavom i nadao se najboljem.
Oko sat vremena kasnije, Jake mi prilazi i kaže: “Oče, trnu mi usta.” Super, ništa poput anafilaksije poslijepodne. Pa smo otišli do medicinske sestre i on je rekao, “Pa, mislim da bih trebao nazvati svoju mamu.” Ali rekao sam, “Ne, ja nazvat ću tvoju mamu, da zna da si ti kriva što si pojela keks i nakon što sam te upozorila!” Srećom, njegova se mama nije ljutila na mene, govoreći: “Pa, to je on sam kriv! Dovoljno je star da zna da mora provjeriti!”
Kao kod nekoga tko ima alergijsku reakciju na zdravu hranu, tako i euharistija kod svakoga izaziva različite učinke. Neki ljudi primaju euharistiju i to ih čini svetima; drugi primaju euharistiju i to bi ih moglo malo poboljšati ili uopće ne poboljšati; a neki primaju euharistiju i to im škodi duši. Razlika je u raspoloženju – kako duhovno i tjelesno pristupamo euharistiji. Koja bismo raspoloženja trebali imati da bi nam euharistija bila od velike koristi? Želio bih spomenuti pet raspoloženja koja Svetu Euharistiju čine plodnom u našim dušama.
Prvo, moramo imati vjera da je On uistinu prisutan. Sveti Pavao u 1. Korinćanima 11 kaže da „ako jedemo [the Eucharist] ne raspoznavajući Tijelo, jedemo i pijemo sud sami sebi.” Drugim riječima, da bismo imali koristi od Euharistije, moramo prepoznati da je to On. Mnogima od vas je poznat blaženi (uskoro svetac) Carlo Acutis, mladi talijanski tinejdžer koji je umro 2006. Kad je imao samo tri godine, inzistirao je da ga majka vodi na dnevnu misu! Još od malih nogu znao je da je Isus Krist istinski prisutan u Euharistiji. Jednom je prijatelju napisao: “Euharistija je moj autoput do neba” i rekao da “Stojanjem pred našim euharistijskim Gospodinom postajemo sveti.” Poznavanje Tko je Euharistija, postaje prvi korak do plodonosnog prihvaćanja Njega!
Drugo, moramo zapaliti a želja za Njega. Hrana je mnogo ukusnija kada smo gladni. Isto tako, Euharistija nas najpotpunije hrani kada smo gladni Njega. Kolega svećenik mi je govorio da donosi pričest u bolnicu i kad je svratio u sobu jednog čovjeka i pitao bi li želio pričest, čovjek je slegnuo ramenima i odgovorio: “Zašto ne?” – primio je Isus i odmah se vratio skrolanju po telefonu. “Zašto ne?” nikada ne bi trebao biti naš stav – to mora biti, “Žarko te želim!”
Mislim na primjer bl. Imelde Lambertini. Kao djevojčica često je išla na misu u mjesni samostan i gorjela od želje da primi Isusa u Euharistiji, ali tada je dob za prvu pričest bila dvanaest godina. Ipak, molila je i preklinjala časne sestre da joj dopuste primiti Isusa, no one su odbijale sve dok nije odrasla. Naposljetku, jednoga je dana, dok je bila mlada, išla na misu sa sestrama, i dok je svećenik dijelio svetu pričest, jedna od euharistijskih hostija doista mu je izletjela iz ruke, proputovala Crkvom i nadvila se nad Imeldinu glavu. Svećenik je shvatio da je to znak da će rano primiti – pa ju je pričestio, a njezinoj radosti nije bilo kraja! Zatvorila je oči i izgubila se u molitvi i radosti. Kad je misa završila, sestre su se bavile svojim svakodnevnim poslovima, a sati su prolazili… ali nitko nije vidio Imeldu. Vrativši se svojim stopama, pronašli su mladu djevojku zanesenu molitvom, s osmijehom na licu, nekoliko sati nakon završetka mise. Prišavši joj, pokušaše je probuditi, ali otkriše da je umrla od radosti, nakon prve pričesti!
Treće, moramo pristupiti s čuđenjem i strahopoštovanjem, strahom i drhtanjem – jednom riječju, duboko poštovanje. Razmotrite onu prekrasnu pjesmu, “Neka sve smrtno tijelo šuti”, koja potječe iz grčke himne za misu iz trećeg stoljeća. Počinje, “Neka sve smrtno tijelo šuti / i sa strahom i drhtanjem stoji / Ne razmišlja ni o čemu zemaljskom / Jer s blagoslovom u ruci / Krist Bog naš na zemlju silazi / Naše puno štovanje zahtijevamo.” Ide se čak toliko daleko, u četvrtoj strofi, da se kaže “Kerubini s nesanim okom / zastiru svoja lica prema prisutnosti.” Ako čak i kerubini, ovi najviši rangovi anđela, moraju zastrti svoja lica pred Božjom prisutnošću, koliko više moramo pristupiti s poniznošću i poštovanjem?
Godine 1384. u Austriji, zao plemić po imenu Lord Oswald prisustvovao je misi na Veliki četvrtak. Prije mise, iz oholosti, inzistirao je da mu svećenik da veliku hostiju za pričest, a ne malu hostiju kao ostalo seljaštvo. Kad je došlo vrijeme za pričest, u trenutku kada mu je velika Hostija dotaknula jezik, tlo pod njim počelo se tresti, otvorile su se pukotine u crkvenom podu, a Oswald se osjećao kao da ga usisava podzemlje. Brzo je uhvatio mramornu ogradu oltara, koja se i sama otopila poput maslaca, a svećenik mu je uzeo euharistiju iz usta i vratio je na oltar. Potres je odmah prestao, a svećenik je primijetio da je euharistija koju je izvadio iz usta ponosnog čovjeka počela krvariti. Hostija koja krvari još je vidljiva u župnoj crkvi u Seefeldu u Austriji – kao i otopljena mramorna ograda na oltaru! Sa svoje strane, Oswald se pokajao i činio pokoru do kraja života te je postao svet čovjek.
Četvrto raspoloženje za dostojno primanje Euharistije je čistoća – doći Gospodinu s dušom očišćenom. Razmislite koliko vremena provodimo čisteći kuću kada imamo goste – što je gost čašćeniji, to je kuća čišća. Imam nekoliko dragih prijatelja koje često posjećujem, a jednog su dana pozvali i moje roditelje. Zaprepastilo me da je njihova obično neuredna kuća sada besprijekorna, da su sva djeca obučena u svoje nedjeljno najbolje… kad dođem, čak se i ne trude pospremiti svoje prljavo rublje razbacano po kauču u dnevnoj sobi! Ako provodimo toliko vremena čisteći naše kuće za gosta, koliko više trebamo čistiti svoje duše da se Božanski gost nastani!
Davnih 1990-ih, mističarka po imenu Catalina iz Bolivije imala je viziju Krista u svakoj euharistijskoj hostiji za vrijeme mise. Primijetila je da kada se hostija daje nekim dušama, Krist se čini nestrpljivim i radosnim; za neke duše, On se pojavio manje; za neke duše, On se pojavio odbojan i zgađen. Kasnije je Krist otkrio Catalini da je zbog čistoće njihovih duša bio željan ili gađenje da uđe. Dakle, ako želimo da nam duša bude čista, cijeli tjedan živimo u čistoći i redovito se ispovijedamo.
Konačno, najveća od svih euharistijskih dispozicija je ljubav. Euharistija je sama ljubav – uzvraćajmo Njoj ljubavi! Moćan način da to učinite je ponuditi “dan zahvalnosti” nakon mise – umjesto da izjurite van ili razgovarate s prijateljima, kleknite kada misa završi i razgovarajte s njim nekoliko minuta. Nitko ne voli ljude koji “jedu i bježe” – na banketu se želimo zadržati i uživati u razgovoru s domaćinom. Na ovoj gozbi Jaganjčevoj, trebali bismo se zadržati i razgovarati s Onim čija ga je ljubav prema nama natjerala da poprimi ovaj skromni izgled kruha.
Isus ima ruke pune milosti i blagoslova nad onima koji ga dostojno i dobro prime, sa svetim raspoloženjima. On ima svu svetost, mir, radost i ljubav, koje žarko želi izliti na duše koje ga žele. Neka naša želja za Kristom bude jaka, da možemo sudjelovati u samom Njegovom životu u Svetoj Euharistiji.
