Blagdan Svijećnice i dan posvećenog života proslavili smo u Krku 2. veljače 2025. prigodnim predavanjem, svetom misom u katedrali koju je predvodio otac biskup mons. Ivica Petanjak uz koncelebraciju brojnih svećenika i zajedničkim druženjem. Toga dana su se okupili redovnici i redovnice Krčke biskupije.
Mora se putovati vjerom i u vjeri
Na blagdan Svijećnice i Dan posvećenog života, u samostanu oo. karmelićana u Krku, mons. dr Richard Pavlić održao je predavanje na temu jubilejske nade.
U izlaganju je naglasio kako je nada, uz vjeru i ljubav, temeljna krepost svakog vjernika, a osobito osoba posvećenog života. Osvrnuo se na izazove suvremenog društva i strahove koji mogu oslabiti kršćansku nadu, ali i na poziv Crkve da bude nositeljica svjetla i sigurnosti u nesigurnim vremenima. Mons. Pavlić podsjetio je na ulogu oprosta u jubilejskim slavljima te razjasnio njegov teološki značaj, ističući ga kao izraz Božjeg milosrđa i poziv na obraćenje i obnovu vjere. Poseban naglasak stavio je na iskustvo nade u povijesti Crkve, prisjećajući se misli svetog pape Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i pape Franje, ali i na promišljanja domaćih teologa koji su kroz protekla desetljeća govorili o nadi kao odgovoru na egzistencijalne nesigurnosti i izazove vremena. Predavanje je zaključio poticajnim pitanjima o ulozi posvećenih osoba u očuvanju i širenju nade u današnjem svijetu, pozivajući prisutne na razmišljanje o načinima na koje se nada može svjedočiti u svakodnevnom životu i apostolatu.
Nakon predavanja uslijedila je sveta euharistija. Otac biskup se u nadahnutoj i poticajnoj propovijedi zaustavio na događaju koji opisuje Luka evanđelist, a koji je bio uobičajen u ono vrijeme: četrdeseti dan nakon rođenja prvorođenog sina se prikazivalo Gospodinu u jeruzalemskom hramu. U Isusovom slučaju je bilo tako, ali i dosta drugačije. Isusovi su roditelji došli u hram s tom nakanom, no zahvaljujući prisutnosti Šimuna i Ane, koji su se tog časa našli u hramu, cijeli taj događaj dobiva potpuno drugo značenje: nije bio središnji događaj Isusovo prikazanje u hramu Bogu, nego Isusovo prikazanje nama, Isusovo predstavljanje nama.
U Lukinom opisu nigdje nema svećenika, neophodnog za čin obreda. Zašto ga nema? Isus Krist je jedini svećenik u pravom smislu te riječi. Svećenik je posrednik između neba i zemlje, Boga i ljudi. Od Isusovog dolaska na zemlju, pa za sva vremena dovijeka, Isus je jedini svećenik, jedini posrednik, jedini u kome imamo pristup k Ocu.
Promotrimo ponašanje protagonista cijelog ovog događaja: Marije, Josipa, Šimuna i Ane. Zajednička su im tri stava: pokret, susret i čuđenje.
Prije svega, pokret. Svi su oni u pokretu. Svi kreću na put. Marija i Josip na putu prema Jeruzalemu. Šimun ide prema hramu. Ana služi Gospodinu u hramu neprestano, u svakom času spremna za uslugu. Svi su na nogama, spremni skočiti, budni i pozorni. Što ih pokreće? Ljubav prema Gospodinu, spremnost da opslužuju Zakon Božji, tj. pokreće ih Riječ Božja, vođeni su poticajima Duha Svetoga. Sve ovdje rečeno zove se vjera. Vjera podiže na noge i tjera naprijed. Duh Sveti potiče da se ide dalje, da se kreće, napreduje, ljubi, raste, evangelizira. Želimo li da se dogodi bilo kakav oblik susreta moramo se uputiti na put, moramo se kretati. Ne zaboravimo da je geslo ove jubilejske godine: hodočasnici nade. Hodo-časnici. Častimo Boga i slavimo Boga izlazeći iz sebe kao što on izlazi iz sebe, iz nebesa, od Oca i dolazi k nama, žudi za susretom s nama. Bog je prvi hodočasnik. On prvi kreće na put prema nama. On ide u hram da se u njemu susretne s nama. Potrebno je reći i ovo. Kretati se, hodočastiti, znači uistinu krenuti na pravi put, koračati. Ali hodati može i onaj tko ne može hodati: bolesnik prikovan za krevet, zatvorenik lišen slobode, klauzurna redovnica i redovnik, i svaki drugi vjernik, jer hod ne podrazumijeva samo fizičko nego i duhovno kretanje.
Toliki su na putu i putuju na sve strane svijeta, besciljno, i nemaju blage veze s vjerom. Mora se putovati vjerom i u vjeri, a to znači i molitvom, šutnjom, kontemplacijom, sakramentalnim životom, praštanjem, milosrđem, dobrim djelima… u svemu i svačime gdje nas nadahnjuje i vodi Duh Sveti.
Druga karakteristika ovih likova je njihovo međusobno susretanje i dijeljenje, izmjena duhovnih (vjerskih) iskustava i spoznaja. Oni su u međusobnom dijalogu i dijele između sebe ono što nose u svome srcu. Ono što izgrađuje njihovu nutrinu i čini je lijepom. Ovo nije susret ogovaranja i tračanja, nego izmjena unutarnjih iskustava na kojima počiva život, uvjerenje, opredjeljenja. Zamislite kad bi se mi u našim obiteljima sastajali i dijelili između sebe ono što mi se danas lijepo dogodilo, što me je impresioniralo, iznenadilo, obogatilo. Što mislite kako bi izgledale naše redovničke zajednice, a danas je Dan posvećenog života, kad bi se na koncu dana bar nakratko susreli i izmijenili u bratskom i sestrinskom raspoloženju svoja iskustva, ali i muke, probleme, dvojbe, sumnje, strahove toga dana. Nije lako, ali bi bilo veoma korisno i izgrađujuće kad bismo imali toliko povjerenja jedni u druge da si možemo međusobno otvoriti svoje srce i iznijeti iz njega ono što je u njemu pohranjeno. Izgrađivalo bi to nas same i izgrađivalo bi druge koji žive s nama. Kad se lijepo govori, onda to izgrađuje.
Znakovito je da je sadašnji papa Franjo citirajući današnje evanđelje rekao za staricu Anu: »Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu (Lk 2,38). Ovo je sveta brbljavica (ogovaračica), ona je brbljala-ogovarala dobro, o dobrim, ne o lošim stvarima. Govorila je, naviještala je: svetica koja je išla od jedne žene do druge, i pokazivala im Isusa.«
I na koncu treća karakteristika današnjih likova: čuđenje – divljenje! Josip i Marija se dive, čude, što to Šimun i Ana govore o njihovu djetetu Isusu. Papa Franjo kaže: »Ovi vjernički likovi su ispunjeni divljenjem i čuđenjem, jer su dopustili da ono što se događa pred njihovim očima obuzme i prožme njihovo srce. Sposobnost divljenja događajima koji nas okružuju pospješuje vjerska iskustva i čini susret s Gospodinom plodnim. Naprotiv, nesposobnost divljenja čini nas ravnodušnima i produbljuje udaljenost između puta vjere i svakodnevnog života.« U svjetlu današnjeg blagdana molimo ove biblijske aktere da i nama pomognu da uvijek izlazimo iz sebe, da se ne zatvorimo u svoje male i sebične svjetove, nego da smo uvijek na putu vjere i nade, da se znademo diviti i s oduševljenjem promatrati događaje koji nas svakodnevno okružuju i radosno o njima drugima govoriti.
Nakon svete mise uslijedilo je zajedničko druženje nakon kojeg su se redovnice i redovnici obogaćeni vratili svojim zajednicama
Priredila: sestra Katarina Mikić
