Sestra Aurélie Allouchéry, časna sestra Kongregacije Gospe od dobre pomoći u Troyesu, Francuska, aktivna je u svojoj zajednici već gotovo 20 godina, posvetivši se bolesnima i radeći kao zdravstvena pomoćnica.
Autor: Jean-Charles Putzolu
Sestra Aurélie Allouchéry iz Kongregacije Gospe od dobre pomoći u Troyesu priča nam priču o svom pozivu.
Mislila je da će biti pozvana na obiteljski život, s djecom i na profesionalnu karijeru učitelja.
Sestra Aurélie ilustrira put koji ju je doveo prvo do redovničkog života, a zatim do praćenja bolesnika.
P: Sestro Aurélie Allouchéry, vi ste časna sestra Naše Gospe od Dobre Pomoći, kongregacije koja svoju misiju opisuje u tri riječi: suosjećanje, iscjeljenje i oslobođenje. Obvezali ste se prije 20 godina; kako ste pristupili vjerskom životu?
Zapravo, išla sam u crkvu od djetinjstva. Roditelji su me uvijek poticali da nedjeljom idem na misu; moja majka je bila učiteljica u nedjeljnoj školi, a ja sam pripadao/bio dio dobrotvorne udruge.
S 25 godina, nakon dobro potrošene mladosti, pitao sam se the pitanje. Što je bio moj poziv? Što bi me usrećilo? Dakle, sudjelovao sam u godini razlučivanja koju je ponudila biskupija Reims. Završilo je povlačenjem za razlučivanje na čijem kraju mi je postao jasan odgovor: uistinu sam osjetio želju Kristu predati svoj život, cijeli svoj život, sve što jesam, cijelo svoje biće.
P: Papa Franjo često govori da Crkva mora djelovati privlačnošću. Jeste li osjećali privlačnost/privlačenje Boga?
Da, osjetio sam da me Bog privlači. Istodobno sam imala mnogo predrasuda o redovničkom životu i časnim sestrama koje sam susretala. Smatram da su prilično staromodni, ne baš trendi, ukratko, ne baš atraktivni. Istina je i da, dok sam sudjelovao u tom retreatu, nisam imao nikakvu ideju o životnoj odluci koju ću donijeti.
Više sam bio sklon braku, bračnom životu i djeci, mnogo djece. Ali na kraju nisam to odabrao. Izabrao sam redovnički život. Taj Božji poziv, ta vrlo snažna ljubav koju sam osjetio tijekom tog povlačenja, privukla me Njemu i natjerala me da se odreknem života koji sam zamišljala da će biti moj.
P: Kažete da ste se “odrekli” života koji ste sami zamislili. Uključuje li vaša vjernost Kristu žrtve?
Ne mogu reći da to iziskuje žrtve jer se osjećam ispunjenim ovim danim, ponuđenim životom i milostima koje dobivam zauzvrat. Naravno, ne želim ušećerivati stvari, ali u stvarnosti, život vjernosti Bogu, Kristu, uistinu je ispunjen život. Ne mogu reći ništa drugo.
Ne čini mi se da se žrtvujem. Uz to, kao i u svakom drugom životnom stanju, ima stvari kojih se treba odreći. Ne možete sve doživjeti, učiniti sve i izabrati sve. Napraviti izbor nužno znači odustati od nečeg drugog.
P: Vjerski život je lijep jer je raznolik. Postoje mnoge zajednice s različitim karizmama. Kako ste odabrali Gospu od dobre pomoći?
Bio je to doista neočekivani susret. Došao sam iz oblasti učiteljstva i ovaj džemat, čija je misija pružanje zdravstvene zaštite, nije bio baš idealan za mene.
I doista, samo susrećući sestre i slušajući ih dok su mi govorile o svom poslanju, privukla me njihova blizina bolesnima kod kuće i u obiteljima i olakšanje koje su pružale patničkim članovima Krista. .
P: Što biste danas poručili mladićima ili djevojkama koji si postavljaju pitanja o životnim odlukama koje trebaju donijeti i koji su možda u potrazi za duhovnošću i određenom vrstom života? Kakve biste im smjernice dali?
Jako je teško dati savjet ili smjernicu jer svatko ima svoj put. Sviđa mi se onaj izraz iz Evanđelja koji kaže: “Dođi i vidi.”
Upoznajte ljude, slušajte, promatrajte, opažajte stvari. Mislim da je to doista život ukorijenjen u Kristu, duboka želja da ga slijedimo i život pun predanosti.
P: Osjećate li se danas potpuno ispunjenim u svom izboru života, u svom duhovnom i vjerskom životu?
Da, i stvarno to mislim. Kroz tri temeljna stupa redovničkog života, a to su život u zajednici, molitveni život i apostolski život, uvijek se nastoji objediniti ono što jest, vlastita osobnost, ali i doći do ispunjenja, ostajući otvoren prema drugima.
To je život u kojem sami sebe darujete, a od trenutka kad se darujete, mislim da ste i sami postali ispunjeni.
P: Sestro Aurélie Allouchéry, je li vaš poziv bio biti uz postelju bolesnika od samog početka?
Ne, ovo me u početku uopće nije privuklo. Došao sam iz učiteljske sredine i radije sam razmišljao o tome da ostanem u području obrazovanja, specijalizirajući se za pratnju djece.
Ali susret sa sestrama Naše Gospe od dobre pomoći u Troyesu doista me natjerao da promijenim mišljenje. Bio sam siguran da upravo tako mogu dati najbolje od sebe.
P: Papina molitvena nakana za ovaj mjesec je za terminalne bolesnike. Što znači pratiti te ljude? Što daješ? A što dobivate?
Osobno vjerujem da Kristova suosjećajna slika doista prebiva u meni. Svaki put kad idem do kreveta bolesnika, ono što zapravo činim je zazivanje Duha, da on može proći kroz mene kako bih bio ta Prisutnost.
Dakle, kao zdravstveni asistent, to je prisutnost koja se materijalizira u jednostavnim djelima skrbi. Činjenica da sam ispunjen Duhom i da ga zazivam, omogućuje mi da budem potpuno prisutan i da dopustim Gospodinu da prođe kroz moje geste.
Što se tiče pratnje pacijenata na kraju života, rekao bih da je identična pratnji bolesne osobe koja je tek dobila tešku dijagnozu. Pratiti nekoga uistinu zahtijeva potpunu prisutnost i duboko slušanje.
P: Sestre Gospe od Dobre Pomoći na neki su način izraz Marijine nježnosti prema svome Sinu, nježnosti majke. Kako se ta nježnost izražava u vašem poslanju?
Ako sam došla u apostolat zdravstvene pomoćnice, to je upravo zato da progovorim svojim gestama i da budem ona nježnost koja tješi, koja olakšava, a ponekad i liječi.
Ne nužno u smislu u kojem se “iscjeljivanje” obično shvaća, već u smislu da čini dobro.
Poslanje sestara Naše Gospe od Dobre Pomoći uistinu je primiti tijelo u svoje ruke i pružiti mu svu potrebnu skrb kako bi ponovno zadobilo svoje dostojanstvo i kako bi častilo hram naših tijela.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
