Dok Crkva obilježava Četvrtu korizmenu nedjelju, poznatu kao ‘Laetare nedjelja’, vlč. Luka Grgur, OFM, iznosi svoja razmišljanja o dnevnim liturgijskim čitanjima pod temom: „Prepoznati što nas udaljava od Božje ljubavi“.
Od Fr. Luke Grgura, OFM*
Na putovanju u pustinji, nakon oslobođenja iz egipatskog ropstva, ljudi su se zbog svog grijeha i pobune protiv Boga bili prisiljeni suočiti s podmuklom i vrlo opasnom prijetnjom: „Tada je Gospodin poslao zmije među ljude koje su ujedale. narod, i veliki broj Izraelaca je umro” (Nm 21,6).
Tada se Mojsije molio za narod i Gospodin je dao Mojsiju da pripremi lijek: “Napravi zmiju i stavi je na stup; tko god bude ugrižen i pogleda u to, ostat će živ” (Nm 21,8).
U današnjem evanđeoskom odlomku Isus se prisjeća te epizode, dobro poznate Njegovim sugovornicima, i njome unaprijed tumači smisao svoga raspeća: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako treba i Sin Čovječji da uskrsne da svaki koji u njega vjeruje ima život vječni” (Iv 3,14).
Važno je, dakle, da pokušamo shvatiti neke elemente skrivene u ovom drevnom božanskom lijeku kako bismo imali neke alate za prodiranje u slavno otajstvo Isusova križa.
Ljudi su se pobunili protiv Boga i vrijeđali ga, jer u pustinji nije bilo hrane i vode, čime su počinili najgori i najžalosniji grijeh: potpuni nedostatak vjere.
Izraelci su se usredotočili na stvari na zemlji, skrećući pogled s neba. S očima uprtim u pustinjsku zemlju vidjeli su samo njezinu sušu i jalovost, zaboravljajući sva čuda koja je Bog vjerno učinio za njih i koja im je velikodušno podario odozgo.
Štoviše, u toj vrlo neprijateljskoj zemlji gmizale su i goruće zmije, protiv kojih pripadnici naroda nisu mogli učiniti ništa: bila je to vizija i stvarnost strašne i bolne prijetnje smrću.
Lijek koji je Bog ukazao Mojsiju mogao bi se u početku činiti prilično čudnim, jer zašto bi, zaboga, bakrena zmija, postavljena na stup, u neprirodnom položaju, mogla koristiti zdravlju onih koji su bili ugriženi? Zmija se gotovo mogla činiti kao da ima oblik amuleta, da je sastavni dio magijskog rituala. Kakvo značenje ima ova božanska naznaka?
Prije svega, izvršavanje takve geste je poslušnost točno određenoj božanskoj zapovijedi: a poslušnost Bogu već sadrži vidljiv i konkretan čin vjere, koji omogućuje iscjeljenje iskrivljene dinamike grijeha, svojstvene pobuni naroda.
Nadalje, fizičko podizanje pogleda prema gore, da bi se pogledala bakrena zmija, odvraćajući je od zemlje, od zemlje, imalo je veliku pedagošku vrijednost: uspostavilo je i pokrenulo preodgoj ljudi u okretanju njihovih očiju i njihovih srca Bogu, i oslobađajući ih da ne budu zatočenici zemaljske logike.
Očituje i obrazuje da sve stvari dolaze s Neba, dolaze od Gospodina koji je sam život, a ne od stvari na zemlji. Štoviše, nedostatak vode i hrane, umjesto da izazove pritužbe i manjak vjere, trebao je potaknuti ljude da se prisjete brojnih i vjernih zahvata Božje providnosti, po kojima Gospodin nikada ne napušta svoju djecu čak ni u njihovim nepopravljivim izborima, Njegova milost i samilost traju zauvijek.
Gle: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako treba i Sin Čovječji biti podignut da svaki koji u njega vjeruje ima život vječni” (Iv 3,14).
Isus je uzdignut visoko na križu, poput drevne bakrene zmije: tako gledanje u raspelo, promatranje Njega u Njegovom spasenjskom činu potpunog predanja sebe Ocu za naše spasenje, odgaja čovječanstvo da traži život i radost ne u sebi nego u stvari zemaljske, ali samo u Gospodinu! Ovo blagoslovljeno vrijeme korizme vrijeme je kroz koje nas Crkva ustrajno poziva da svoj pogled upravimo u Raspetoga, da ga promatramo, da u njemu prepoznamo jedinorođenoga Sina Očeva, koji nam je darovan preobilnom puninom Božje nježnosti. i postojana ljubav, koja nas oslobađa od tame grijeha, privlači nas uvijek blizu i dopušta i omogućuje nam da budemo primljeni u vječni život.
Zapravo, Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da nijedan koji u njega vjeruje ne bude izgubljen, nego da ima život vječni. Naime, Bog nije poslao Sina na svijet da osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu. Tko u Njega vjeruje, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega (Iv 3, 16-18).
U ovom korizmenom vremenu kada smo pozvani razmišljati o svom životu i našem odnosu s Bogom, ponizno prepoznajmo što nas udaljava od Božje ljubavi i truje čistoću našeg srca i narušava naš odnos s Njim i s našom braćom i sestre. Želimo li se možda zadovoljiti nekom vrstom palijativnog lijeka? Želimo li i dalje pipati u mraku ljudske podlosti?
Među “gorućim zmijama” naše svakodnevice, koje prijete našoj radosti i našem dostojanstvu djece Božje, podignimo stoga svoj pogled prema Raspetom Isusu, našem jedinom pouzdanom i vjerodostojnom Spasitelju!
* Kustodija Svete zemlje
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
