„Konkretni znakovi nade u đakonskoj službi“ tema je niza kateheza u raznim crkvama u Rimu. Kateheze su prvi događaj Jubileja đakona koji će završiti u nedjelju, 23. veljače 2025. U razgovoru za vatikanske medije mons. Andrea Ripa, tajnik Vrhovnog suda Apostolske signature i biskup Cerveterija, ističe da je đakonat „služba koja je rođena za evangelizaciju“ i stoga je „znak nade“, objavila je IKA.
Tisuće đakona stiglo je u Rim na Jubilej posvećen upravo njima, a traje od petka, 21. veljače do nedjelje, 23. veljače 2025. Prvi događaj ovog Jubileja je niz kateheza pripremljen na različitim jezicima, a kateheze su održane u raznim rimskim župama.
Mons. Ripa je u razgovoru za vatikanske medije objasnio kako trajni đakoni, obavljajući svoju službu u služenju Božjoj riječi, oltaru i siromasima te živeći izvan crkvenih sredina, mogu na osobit način donijeti nadu evanđelja onima koji su daleko od Crkve.
Što mislite, kako trajni đakoni mogu biti konkretan znak nade u današnjem svijetu?
Đakonat je vrlo stara služba, koja se spominje već u Djelima apostolskim. To je služba koja je kroz povijest imala trenutke velikih nejasnoća, ali i trenutke duge pomrčine. Ponovno je uspostavljena s Drugim vatikanskim saborom, a danas to živimo i razvijamo. Mislim da to može biti znak nade jer je to služba koja je tu za evangelizaciju, odnosno za naviještanje i svjedočenje. Nema ništa ljepše od Božjeg naroda koji donosi poruku nade, a za nas je nada Krist. Mislim da đakonska služba obogaćuje stvarnost Crkve koja služi. To se ne čini udvostručenjem ili zamjenom službom prezbitera, nije dodatak, to je nova služba. Ova služba odgovara pozivu đakona čija je prvotna zadaća naviještaj. Mislim da je ovo lijep znak nade.
Kako trajni đakoni mogu svjedočiti i istodobno evangelizirati one koji su daleko od Crkve?
U tom smislu đakoni imaju veliku odgovornost. Đakon Filip iz Djela apostolskih podsjeća da su đakoni tu kako bi naviještali Evanđelje onima koji ga ne poznaju. Imajmo na umu da trajni đakoni imaju i obitelj, ali i radna mjesta te se kreću u okruženjima koja nisu samo crkvena. Upravo u svom životnom i radnom okruženju mogu učiniti ono što je đakon Filip učinio s eunuhom kraljice Kandake: naviještati Evanđelje slušajući njegova pitanja i kroz njegova pitanja doći do Krista. Dakle, postoji svjedočanstvo koje prolazi kroz prvu objavu, a to je svjedočanstvo u obiteljskom životu, jer oni su očevi i muževi. Ljudi oko njih nisu nužno kršćani, pa upravo svojim životom, i prije svega onime što čine, mogu dati svjedočanstvo za one koji su daleko, mogu dati navještaj vjere. Nadamo se jer vjerujemo u Krista i stoga đakoni postaju nositelji te naše nade, odnosno navještaja živog i uskrslog Krista.
Kako Crkva može službu trajnih đakona diljem svijeta učiniti još poznatijom?
S određenog gledišta smatram da postoji odgovornost koja ovisi o samim đakonima. Uostalom, u raznim dijelovima svijeta, poput Italije, na primjer, đakonat je već neko vrijeme nešto uobičajeno; njihovo osobno i obiteljsko svjedočanstvo te sama crkvena služba pojedinog đakona svakako mogu biti način da đakonat postane bolje poznat. S gledišta Crkve, mislim da je uvijek potrebno imati jasnoću o identitetu đakonske službe; na primjer da se bude precizan čak i u dodjeljivanju zadaća koje nisu generičke, već one koje pokazuju da je đakon u službi mjesne Crkve. Vjerujem da to može biti i korisno u formaciji, u povjeravanju službe, u razumijevanju koliko je đakonska služba korisna i dragocjena. Godine 2017., tijekom posjeta Milanu, papa Franjo rekao je da je đakon, ukratko, čuvar služenja u Crkvi: služenju Riječi, oltaru i siromasima. Ono što Crkva može učiniti jest pomoći đakonima da prime formaciju koja u svom središtu ima služenje i da im povjeri službe povezane s nekim oblikom služenja: riječi, oltaru i siromasima.
