Mons. dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca i kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, proslavio je zlatnu misu u nedjelju, 13. srpnja, pokraj kapele Majke Božje Kraljice Mira u rodnom mjestu Rastoki.
Misno slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, a propovijedao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
Mons. Batelju za svećenika je zaredio papa, sveti Pavao VI., na Trgu sv. Petra u Vatikanu, 29. lipnja, svete jubilarne 1975. godine.
O povezanosti mons. Batelje sa Zadarskom nadbiskupijom
Mons. Batelja po svom djelovanju povezan je i sa Zadarskom nadbiskupijom. Mons. Batelja je začasni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije, a od 1987. do 1991. bio je duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.
S obzirom na odlazak dijela svećenika iz klera Zadarske nadbiskupije 1970.-ih godina, na molbu zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka i tadašnjeg rektora zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’ Ivana Prenđe, kardinal Franjo Kuharić bio je poslao mons. Batelju kao pomoć u razvoju i obnovi duhovnih zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji, za službu duhovnika u Sjemeništu, prvotno je bilo rečeno „na godinu dana, dok se ne snađu“.
Na predstavljanju knjige “Svjedok čiste savjesti – Prinosi za životopis Sluge Božjega Franje Kuharića uz 80. obljetnicu njegova svećeničkog ređenja”, autora Jurja Batelje, u četvrtak, 5. lipnja 2025., u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, mons. Batelja je rekao da mu je kardinal Kuharić „želio povjeriti službu blizu sebe“, no onda mu je došla zamolba Oblaka i Prenđe za pomoć u zadarskom sjemeništu.
„Kardinal Kuharić nastupio je tada kao otac i kao majka i rekao mi: ‘Znaš, ta je Crkva teško ranjena. A ranjeniku moramo pomoći. Pa ako u tvojem srcu ima toliko plemenitosti da želiš otići iz Zagrebačke nadbiskupije na jedno vrijeme, sto put bilo blagoslovljeno. Znam kamo te šaljem i vodit ću računa o tebi’.
I tada se dogodio moj zakoračaj u Zadar. Kad god je mogao, Kuharić je došao u Zadar među đake u sjemeništu, slikao se s nama, misio, govorio i mene opominjao na ono što je provodio tadašnji prefekt u sjemeništu, Milan Zgrablić (sadašnji zadarski nadbiskup, nap.).
Mons. Zgrablić je vodio đake na izlete, a meni je Kuharić stalno govorio: „Uzmi djecu, mlade, vodi ih na vrhunce. Neka osjete žrtvu, neka se znaju penjati prema visinama i neka znaju promatrati tijek zvijezda na nebu“, rekao je mons. Batelja na predstavljanju svoje knjige u Zadru. (Ines Grbić)
Propovijed nadbiskupa Zgrablića na zlatnoj misi mons. Jurja Batelje prenosimo u cijelosti.
XV. nedjelja kroz godinu
Lk 10, 25-37
Pozdrav
Poštovani zagrebački nadbiskupe i metropolita, mons. Dražene, poštovana subraćo biskupi, braćo svećenici, redovnici i redovnice, cijenjeni Božji narode, draga braćo i sestre, sve vas srdačno pozdravljam u ovom slavlju vjere, zahvalnosti i svećeničke postojanosti. Srdačno pozdravljam i rodbinu našega Zlatomisnika, sve njegove prijatelje i uzvanike, vjernike ove župne zajednice, kao i sve nazočne koji ste danas došli podijeliti radost ovog svećeničkog jubileja. S osobitom radošću i najsrdačnije pozdravljam našeg zlatomisnika, mons. Jurja Batelju i zahvaljujem na pozivu i časti da Vam se u ovom svečanom euharistijskom slavlju mogu obratiti s nekoliko prigodnih riječi.
- Pedeset godina – pedeset puta “Evo me!”
Dragi i poštovani Zlatomisniče!
Današnje euharistijsko slavlje prigodom pedesete obljetnice svećeništva odvija se u Vašoj rodnoj župi, u zajednici u kojoj ste rođeni i iz koje ste ponikli, zajedno s nazočnim vjernim pukom, biskupima i subraćom svećenicima, redovnicima i redovnicima, Vašim nekadašnjim đacima – sjemeništarcima, od kojih su mnogi danas svećenici te želi ponajprije biti slavlje obilne Božje milosti u Vašem životu i zahvala za Vašu vjernost Bogu, Crkvi i Domovini.
Današnje slavlje nije tek spomen – broj, nije samo svečani trenutak, nego živi spomen Božjeg djelovanja u jednom konkretnom životu. Pedeset godina svećeništva znači pedeset godina svakodnevnog predanja, molitve, žrtve i vjernosti. To je put ispisan koracima u vjeri, u molitvi, u radu, u tišini i zauzetosti, u radosnim i teškim trenucima.
Bogu zahvaljujemo za Vaš životni put od Rastoka, preko Petrovine, Interdijecezanske srednje škole i sjemeništa, bogoslovije u Zagrebu, pa do Rima, gdje Vam je sâm papa, sv. Pavao VI., 29. lipnja 1975., podijelio svećenički red u Rimu. Svaki daljnji Vaš korak kroz pedeset godina nosio je ono svećeničko “Da” Gospodinu koje ste izrekli na svećeničkom ređenju. Vaš život je bio trajna potvrda poziva: “Evo me, Gospodine, tvoj sam svećenik”.
Vaše “Evo me” postalo je vidljivo u svakoj Vašoj službi: kao župnika, studenta, profesora, duhovnika, rektora sjemeništa i zagrebačke katedrale, propovjednika, voditelja duhovnih obnova i vježbi, znanstvenika i postulatora, kanonika i ispovjednika. To “Evo me” bilo je i ostalo Vaše svjedočanstvo – duboko svećeničko, odgovorno i nadahnuto.
Svećeništvo je dar, ali i poslanje. Vi ste to poslanje shvatili ozbiljno, cjelovito i u potpunoj predanosti. Vaša služba nije bila samo čast, nego svakodnevna obveza služenja i dijeljenja sebe uz žrtve odricanja. Svećenik nije tek onaj koji nosi kolar oko vrata i prigodno oblači misnicu, nego onaj koji nosi narod Božji u srcu i Krista u svome cijelom biću: u svom srcu, u svojoj duši, u svome umu, u cijeloj svojoj snazi. Vi ste upravo takav svećenik.
- “Gospodine, u tebe se uzdam” – temelj svećeničke postojanosti
Dragi Zlatomisniče!
Geslo blaženog Alojzija Stepinca, „Gospodine, u tebe se uzdam“, nije Vam bilo strano. Ono je postalo Vaš nutarnji kompas, putokaz u radu, propovijedanju, poučavanju, u znanosti, u svjedočenju. Vaše pouzdanje u Boga dalo Vam je snagu da prepoznate u Stepincu istinu i da mu posvetite najveći dio svog životnog i znanstvenog rada.
Nakon svećeničkog ređenja u Rimu došli ste ponovno u Domovinu, gdje niste tražili lagodan život, nego istinu. Svoje poslijediplomske studije u Rimu iskoristili ste kako biste dublje razumjeli duhovnost i mariologiju bl. Alojzija Stepinca. Marljiv i uporan rad na magisteriju, doktoratu, u akademskim stupnjevima, Vaša predavanja – sve je to bilo u vidu što boljeg služenja Crkvi i istini o onome koga ste prepoznali kao svjetionik vjere – mučenika hrvatskog naroda, bl. Alojzija.
Vaš rad na postupku beatifikacije blaženog Alojzija Stepinca bio je i ostaje veliko svjedočanstvo bogoljublja i domoljublja. Braniti istinu o Stepincu ne znači samo govoriti o provjerenim povijesnim činjenicama, raskrinkavati mnoge laži i zlonamjerne klevete koje su o njemu napisane i izgovorene, već naviještati istinu o Bogu koji djeluje i govori kroz pravednike, blaženike i svece. U Stepincu se susreću herojska vjernost Evanđelju i ljubav prema Bogu, ljubavi prema Crkvi i papi, Petrovom nasljedniku te vlastitom narodu – a Vi ste upravo kroz taj rad pomogli mnogima da to otkriju i zavole.
Vaša povezanost s blaženim Alojzijem Stepincem nije bila samo znanstvena, već duboko osobna i duhovna. Kroz njegov život i svjedočanstvo oblikovali ste i vlastiti duhovni profil. Vaš rad i postojanost podsjećaju na Stepinčeve riječi: “Kad bismo htjeli prodati obraz i dušu, danas bismo odmah primali odlikovanja. Ali uvijek nama svima i mora biti memento ona Kristova: ‘Ta što koristi čovjeku, ako sav svijet stekne?’”. Vi ste izabrali ono što ostaje – istinu i vjernost Crkvi, Kristu i svome hrvatskom narodu.
Vaš govor i napisane riječi uvijek su bili na strani onih vrijednosti koje je i Stepinac žrtvom branio: prvi Trojedini Bog i po njemu Crkva, zatim dostojanstvo obitelji, istinu o čovjeku i o narodu. Poput Stepinca, i Vi ste mogli reći: “Ja znam zašto trpim. Radi se o pravima Katoličke Crkve. Ja sam za nju spreman svaki čas umrijeti”.
Zato, kao što je Stepinac znao da bez jakih i moralno zdravih obitelji nema jake Hrvatske, tako ste i Vi, kroz sve što ste radili, gradili temelje za duhovno i moralno zdravu zajednicu. I u tom duhu, podsjećaju nas Stepinčeve riječi: “Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji!”.
Vaš primjer nije ostao nezamijećen. On ostaje kao putokaz i ohrabrenje u ovom vremenu koje vapi za jasnoćom i istinom. Ustrajnost u duhovnom životu, na koju nas je Stepinac neumorno poticao riječima: “Nema važnije zadaće u životu pojedinca negoli vlastita duhovna izgradnja”, bila je i ostaje vidljiva nit Vašeg svećeničkog hoda.
Vaša vjera nije ostajala zatvorena u privatnoj pobožnosti, već se pokazivala u svakom segmentu djelovanja, u skladu sa Stepinčevim načelom: “Ili smo katolici, ili nismo. Ako jesmo, tada se naša vjera mora očitovati na svim područjima našega života. Ne možemo biti katolici u crkvi, a na ulici živjeti po instinktu osobnog raspoloženja”.
U duhu Stepinčevog poziva: “Pazite da ostavite sinu za baštinu vjeru! Što mu koriste milijuni ako izgubi vjeru! Naprotiv, ako mu ništa drugo ne ostavite, nego samo vjeru, bit će sretan!”, Vi u baštinu generacijama ostavljate ono najdragocjenije – pouzdanje u Boga, ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, ljubav prema Crkvi, prema bl. Alojziju Stepincu, prema svecima i blaženicima, prema svome hrvatskom narodu.
- Znanstveni rad
Vaš znanstveni i duhovni doprinos procesu beatifikacije Alojzija Stepinca pomogao je brojnim vjernicima da dublje shvate kako je svetost uvijek i svjedočanstvo ljubavi prema Bogu, Crkvi i odgovornost za narod. Time ste gradili most između vjere i domovine, između svetosti i svakodnevice.
Sve to potvrđuje Vaš dosadašnji iznimno bogat znanstveni i publicistički opus.
Naime, mons. Juraj Batelja napisao je i objavio 47 knjiga (ne „knjižica“, nego „knjižurina“ od 300, 500, 600 stranica!). Za tisak je pripremio, prigodnim slovom i bilješkama popratio 16 knjiga propovijedi, prigodnih nagovora, pisama kardinala Alojzija Stepinca. Među njima su i dnevnici krašićkog župnika Josipa Vranekovića, u kojem je opisan i život sužanjstva bl. Alojzija u Krašiću. Uz rad na kauzi za proglašenje blaženim i svetim kardinala Alojzija Stepinca i Sluge Božjega Josipa Langa, objavio je 23 izvorna znanstvena rada, 15 preglednih znanstvenih radova, 22 nekategorizirana članka te mnogobrojne vijesti i prikaze njegovih knjiga u znanstvenim i popularnim časopisima. Održao je 14 priopćenja na znanstvenim skupovima. Napisao je brojne članke u službenim Vjesnicima više (nad)biskupija, u Leksikonima i stručnim časopisima. Objavljena su njegova 28 članaka u Glasu Koncila, 152 u Glasniku blaženoga Alojzija Stepinca. Napisao je i objavio 45 propovijedi i predavanja koja je održao, kako na crkvenim slavljima, tako i na svjetskim skupovima u Bruxellesu, Kijevu, Rimu i drugdje.
- Postulator – biti Samarijanac u vjeri i istini
Braćo i sestre!
Pred otajstvom svećeničkog poziva koji traje već pedeset godina, i danas snažno odzvanja pitanje iz Evanđelja liturgije današnje nedjelje (usp. Lk 10, 25-37): „Tko je moj bližnji?“. Na ovo jednostavno, ali duboko pitanje, Isus odgovara prispodobom o milosrdnom Samarijancu – čovjeku čije je srce prepoznalo nevinost i patnju, koji je stao pred bol i djelovalo s ljubavlju. Dok svećenik i levit prolaze, Samarijanac zastaje. Dobri Samarijanac vidi, osjeća i djeluje.
Danas, kada se osvrćemo na pet desetljeća svećeničkog služenja mons. Batelje Bogu, Crkvi i ljudima, to isto pitanje odzvanja veoma snažno: Tko je moj bližnji?
U svakom susretu s čovjekom, u cjelokupnom svome duhovnom pozivu, svećenik je pozvan biti milosrdni Samarijanac. Ne vršiti svećeničku službu poput milosrdnog Samarijanca, znači proći mimo nepravde i zla, propustiti priliku za milost i ljubav; zaobići znači zatvoriti srce za Božju ljubav. No, zastati, prepoznati problem, podignuti osobu, ispraviti nepravdu, zauzeti se za žrtvu, iskazati milosrđe – to je svećenička služba u punini svoga smisla.
U posebnom ozračju služenja, postulator kauze bl. Alojzija Stepinca nosi zadaću Samarijanca u duhovnom smislu. Kao što je Samarijanac zastao pred ranjenim čovjekom, tako Postulator zastaje pred svjedočanstvom mučeništva, istine i vjere blaženog Stepinca. Rad na kauzi blaženog Alojzija nije samo povijesni proces; to je milosrdno zalaganje za istinu, za dostojanstvo onoga koji je progonjen radi pravednosti.
Kao što je Samarijanac zalio rane uljem i vinom onome koji je upao među razbojnike, Postulator svojim radom zalijeva rane povijesti istinom i ljubavlju prema žrtvi i Crkvi. Poslanje Postulatora nije puko administrativno niti isključivo pravno; ono je znak milosrđa prema ranjenoj istini na koju su ruke digli „razbojnici“ puni mržnje prema Bogu i Crkvi i svemu što je Božje, prema povijesnoj pravdi koja je ponekad zataškavana, često iskrivljena mnogim lažima i podmuklim podmetanjima, a ponekad i zanemarena ili zaboravljena. U toj ulozi, Postulator je glas onih koji su nijemi pred nepravdom, ruka koja podiže ono što je oboreno, svjetlo koje razotkriva ono što je skriveno u sjeni povijesti istine.
Svaki korak u tom procesu svjedoči o blizini onima koji su trpjeli za vjeru, o prepoznavanju istine koja je ranjena, ali ne i poražena. To je uloga Samarijanca u duhovnoj dimenziji – ne samo pomoći, nego iscijeliti rane istinom i ljubavlju. Poput Samarijanca, Postulator ne prolazi pored povijesne nepravde, ne okreće glavu od progonjenih i nepravedno optuženih, nego staje, podiže istinu i vraća dostojanstvo onima kojima je ono bilo oduzeto.
- Zahvalno sjećanje – temelj vjere i pouzdanja
Dragi Prelate!
Sjećanje na Božja djela u Vašem životu i Vašu suradnju s njegovim poticajima nije hvalisanje zbog prošlosti ili laskanje zbog interesa u budućnosti, nego snaga i poticaj u sadašnjosti. Zahvalno se sjećati znači, siguran sam, za Vas i za svakoga od nas, prepoznavati tragove Božjeg djelovanja u vlastitom životu i povijesti te osjetiti Božji poticaj za djelovanje na vlastitom putu života.
U Vašem slučaju, to sjećanje poprima osobitu snagu. Svojim ste predanim znanstvenim radom omogućili cijeloj Crkvi da se sjeća života blaženoga Alojzija Stepinca u punoj istini, u punom sjaju, u nepokolebljivoj vjernosti Bogu, Petrovom nasljedniku, Crkvi i svome narodu. I ne samo Crkvi u Hrvatskoj, nego i daleko izvan njezinih granica. Pronašli ste, skupili, preveli na više jezika, obradili i sustavno prikazali više od 40 000 stranica arhivske građe o Blaženiku, iz koje je proizašla “Pozicija” – temelj beatifikacijskog postupka kardinala Stepinca.
Taj veliki pothvat uključivao je mukotrpno istraživanje u 165 crkvenih i državnih arhiva u domovini i svijetu. Na osnovi te građe oblikovana je “Pozicija” – djelo od 5 380 stranica raspoređenih u šest svezaka – koje je postalo presudno za odluku Dikasterija za kauze svetaca za proglašenje blaženim Alojzija Stepinca.
Ovome treba pridodati i Vaš rad na proučavanju teološke i medicinske znanosti koji se odnose na bl. Alojzija, kao i svjedočanstva čudesnog uslišanja koje se dogodilo na zagovor bl. Alojzija Stepinca.
Kruna toga velikog rada i nastojanja bila je svečana beatifikacija blaženoga Alojzija Stepinca, koju je 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, na veliku radost milijuna vjernika, proglasio sveti papa Ivan Pavao II., izražavajući time indirektno i Vama najviše crkveno priznanje za uloženi trud i istinu koja je iz ove beatifikacije proizišla.
Vaše svećeničko djelovanje nije ostalo samo na molitvi, iako ste uvijek naglašavali njezin prioritet u životu, nego se pretočilo u rad, u svjedočenje, u predavanje, duhovne nagovore, u knjige. I to nas sve poučava: vjera raste kad se sjećamo što je Bog već učinio u povijesti i u našem životu i zbog toga i njega danas slavimo i njemu zahvaljujemo. Bog je i danas u središtu naše pažnje i zahvale.
- Svećeništvo kao služenje Istini i narodu
Ovom prigodom posebno Vam želimo zahvaliti za Vaš dugogodišnji doprinos u odgoju više generacija svećeničkih kandidata. Kao duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“ u Zadru, profesor i rektor Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati, znali ste usmjeravati mlade živote prema odgovornosti, zrelosti i ustrajnosti u duhovnom pozivu. Vaš svećenički primjer, Vaša razboritost i dubina vjere ostavili su neizbrisivi trag u srcima mnogih mladih ljudi koji su se, nadahnuti Vašim vodstvom, ohrabrili za Krista i svećeništvo.
Vaše svećeništvo nije bilo zatvoreno u sakristiju. Bilo je živo, uključeno, jasno i razborito. Bili ste uz narod i kada je trebalo propovijedati, i kada je trebalo predavati, i kada je trebalo braniti istinu u javnosti.
Kao profesor na Institutu za kršćansku duhovnost, predavali ste desetljećima na KBF-u, odgajali nove generacije svećenika, poticali duhovna zvanja, vodili katedralu, bili član brojnih vijeća, odbora, komisija u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
U svakom tom zadatku nosili ste ono što Vas oblikuje: ljubav prema Bogu i Crkvi, Istini i hrvatskom čovjeku.
- Domoljublje kao čin vjernosti Bogu
Vaše domoljublje, poštovani mons. Batelja, snažno se podudara s duhovnim rodoljubljem koje je svjedočio i Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. On je rekao: „Ja volim svoj narod, ja ga ne mogu ne voljeti, kao što ne mogu ne voljeti svoju obitelj. Jer sam jednostavno član i baštinik njegove povijesti, kulture, jezika, patnji i nada. Ja volim svoj narod. Želim mu dobro, slobodu, mir, želim mu svaki moralni i materijalni napredak. Ali ne isključujem te želje i drugom narodu. Zato sam znao reći, ono što kao Hrvat želim hrvatskom narodu, želim i onom narodu koji nas napada, da živi u miru, slobodi, sigurnosti, svaki svoj na svome. To je rodoljublje koje isključuje svaku mržnju, svaki egoizam u odnosu prema drugima”.
Upravo takvo rodoljublje uočavamo i u Vašem djelovanju – ono koje ne isključuje, nego gradi; koje se ne hrani netrpeljivošću, nego istinom; koje se ne odvija u pljački materijalnih dobara, nego u žrtvi vlastitog odricanja; koje se ne nameće u glasnom vikanju i udaranju u prsa, nego u poniznom služenju. Gradili ste rodoljublje koje ne dijeli, nego pomiruje. Vi ste svojim služenjem Crkvi i narodu pokazali da ljubav prema Domovini ide ruku pod ruku s univerzalnim kršćanskim vrednotama. Vaša ljubav prema hrvatskom narodu nikada nije bila zatvorena, nego je disala u punini vjere i ljubavi prema svakom čovjeku.
- Potvrda rada i svjedočenja
Vaše bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje, mons. Batelja, prepoznato je kroz značajna crkvena, državna i lokalna priznanja.
Naime, na prijedlog Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, Sveti Otac Ivan Pavao II. iskazao je mons. Batelji posebno priznanje: dana 3. siječnja 1996. godine odlikovao ga je naslovom prelata Njegove Svetosti. Za izniman doprinos u pripremi i provedbi drugog državnog i pastoralnog posjeta Svetog Oca Ivana Pavla II. Republici Hrvatskoj, 2., 3. i 4. listopada 1998. godine, odlikovan je, 19. listopada 1998. Redom kneza Branimira s ogrlicom, koje se dodjeljuje za izniman doprinos neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske, za izgradnju Republike Hrvatske i razvitak odnosa Republike Hrvatske i drugih zemalja. Samo dan nakon toga, 20. listopada, predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, dodijelio je mons. Batelji Velered kraljice Jelene s lentom i Danicom, i to upravo za njegovo neumorno istraživanje i prikazivanje života i djela kardinala Stepinca, čime je doprinio istini, duhovnosti i nacionalnom identitetu.
Ni Vaš rodni kraj, Zlatomisniče, nije ostao nijem na Vaše djelo – Grad Jastrebarsko, iz kojeg ste krajolika započeli svoje životno putovanje, dodijelio Vam je Nagradu za životno djelo, 13. studenoga 2003. godine.
Zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić, uvrstio je mons. Batelju 30. lipnja 2005. u Zbor kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Zbog predanog rada i zauzetosti za dobro Crkve i u Zadarskoj nadbiskupiji, mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup, imenovao je 21. prosinca 2015. godine mons. Batelju počasnim članom Stolnog kaptola Zadarske nadbiskupije.
Vaš napredak, poštovani Prelate, na akademskom putu, papino priznanje, kanoničke službe, priznanje predsjednika Republike Hrvatske i lokalnih vlasti, iznimno bogati opus Vaših radova, potvrda su uvažavanja Vašeg teološkog, duhovnog, pastoralnog, domoljubnog i povijesnog doprinosa životu Crkve i ugledu Republike Hrvatske.
To nisu samo simbolična i formalna priznanja. To su ponajprije znakovi zahvalnosti Bogu i potvrde da je Vaš rad imao domet i značaj – i za Crkvu i za Domovinu.
U vremenu kada se domoljublje često karikira ili zloupotrebljava, Vaše domoljublje bilo je čisto, prokušano i evanđeosko. Ljubiti narod ne znači zatvarati se u granice njegovog teritorija, nego moliti za njega, braniti istinu o njemu, pomagati mu da duhovno raste. To ste radili ustrajno i odlučno.
Kao promicatelj istine o Stepincu, kao čovjek koji je stajao iza povijesne beatifikacije, kao pisac, župnik, duhovnik, odgojitelj, ispovjednik, propovjednik i znanstvenik – svojim djelima ugradili ste domoljublje u srce Crkve.
- Hodočasnik nade
Papa Benedikt XVI. jednom je rekao da svećenik nije tek službenik Crkve, već čovjek koji je “uronjen u misterij Boga” i iz toga izvora crpi snagu za svoje poslanje (usp. Susret s rimskim klerom, Lateranska bazilika, 13. svibnja 2005.). Vi ste, poštovani Zlatomisniče, kroz sve ove godine svećeničke službe svjedočili upravo tu dubinu: svećeništvo kao život prožet Božjom prisutnošću, neprestano služenje otajstvu milosti koju ste primili.
U duhu Jubilejske 2025. godine koju je proglasio blagopokojni papa Franjo, pod geslom “Hodočasnici nade”, i ovo Vaše slavlje postaje znak nade. Hodočašće koje ste proživjeli – od Rastoka do Zagreba i Rima, od učionica do propovjedaonica, od ispovjedaonice do ureda, od arhiva do tiskare, od igrališta do crkve, od katedre do Dikasterija, od Zagreba do Dubrovnika, od Zadra do Varaždina, od Poreča do Đakova i Vukovara, od Njemačke, Švicarske i Kanade do Australije – pokazuje širinu i dubinu Vašeg svećeničkog djelovanja. U učionici ste poučavali, s propovjedaonice nadahnjivali, u ispovjedaonici dijelili Božje milosrđe, u slavlju sakramenata povezivali ljude s Bogom, u arhivima tražili povijesnu istinu, u tiskarama i knjigama je prenosili, na igralištima se približavali mladima, a u crkvi predvodili Božji narod i služili u spasonosnim otajstvima. Sve te postaje Vašeg životnog hodočašća nisu bile vanjski zadaci, nego unutarnji put – put vjere, služenja i nade. Vi ste hodočasnik nade u ovom vremenu. I kao takvoga, Crkva Vas treba i danas.
Ova pedesetogodišnjica Vaše svećeničke službe nije kraj. To je nova etapa. Bog Vas, zasigurno, ne prestaje pozivati i poticati na djelovanje. Vaš rad, Vaše znanje, životna mudrost i iskustvo, Vaše molitve i Vaše prisustvo još su dragocjeni, pa makar morali biti primjereni Vašoj životnoj dobi i Vašem zdravlju.
Crkvi i danas trebaju svećenici poput mons. Batelje – mudri, odani, radini, razboriti, vjerni.
Vi ste, dragi Prelate, hodočasnik koji je prešao duge staze u prostranstvima svećeničke službe, ali hod se nastavlja. Još imate što dati. Još imate što svjedočiti. Još Vam glas nije izgubio snagu. I još imate za koga moliti i žrtvovati se. I zato Vam kažem: Hvala, i ostanite s nama.
Zaključak
Novoizabrani papa Lav XIV. održao je svoju prvu homiliju 9. svibnja 2025. u Sikstinskoj kapeli, dan nakon što je izabran za 267. nasljednika svetog Petra. Tijekom te homilije, pred okupljenim kardinalima, citirao je svetog Ignacija Antiohijskog koji je zapisao: “Tada ću zaista biti učenik Isusa Krista, kada svijet više ne vidi moje tijelo”.
Ova izjava svetog Ignacija, napisana na njegovom putu prema mučeništvu u Rimu, poslužila je Papi kao snažna slika poniznosti i predanja koje bi trebali karakterizirati svakog duhovnog pastira u Crkvi. Papa Lav XIV. je istaknuo da ove riječi ne odražavaju samo Ignacijevu spremnost na mučeništvo, već i opću obvezu svih koji vrše službu u Crkvi da “se maknu kako bi Krist ostao”, “učine sebe malenima kako bi On bio poznat i proslavljen” te se „potpuno daruju kako bi svi imali priliku upoznati i ljubiti Isusa Krista”.
Neka, kao zaključak, ove homilije i nas vodi ova misao i želja svetog Ignacija, istaknuta od pape Lava XIV.
Braćo i sestre!
U ovom slavlju pedesete obljetnice svećeništva, zahvaljujemo Bogu za dar života, vjernosti i služenja mons. Jurja Batelje. Zahvaljujemo Bogu i za sve milosti koje je kroz njega udijelio svojoj Crkvi, za riječi koje je izgovorio, za knjige koje je napisao, za duše koje je poučio, liječio i ohrabrio.
Dragi Zlatomisniče!
U duhu Jubilejske godine i gesla “Hodočasnici nade”, Vaš nas život i poslanje uči da se nada rađa iz vjere, iz ustrajnosti, iz svakodnevnog predanja Bogu. Vi ste, hodočasteći prostranstvima svećeničkog služenja, prešli velike udaljenosti. U svemu tome bio je Krist – koji je Početak i Svršetak svakog svećeničkog puta.
Neka Vam Gospodin kojem vjerno služite, podari i dalje zdravlje i snagu, radost i mir. Neka Vas Majka Božja Bistrička, na čiji blagdan obilježavamo ovu obljetnicu, trajno prati svojom majčinskom blizinom. A svima nama neka ovo slavlje bude poticaj da obnovimo vlastito predanje Bogu i da s pouzdanjem gledamo u Krista, koji neće, ako ostanemo uz Njega, razočarati našu nadu koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom kojeg nam je On poslao (usp. Rim 5, 5).
Preporučujemo Vas, poštovani Zlatomisniče, u moćni zagovor blaženog Alojzija Stepinca, čiju ste duhovnost vjerno slijedili i čiju ste svetost života odlučno i argumentirano branili i promicali. Neka Vas njegov primjer i nadalje nadahnjuje, a njegov zagovor prati u svakom danu života. Od srca Vam želimo, a po toj nakani i molimo, da zajedno s Vama doživimo radost dana kada će Crkva svečano proglasiti svetost Alojzija Stepinca, a Slugu Božjega Franju kardinala Kuharića uzdići na čast oltara.
Na kraju ove homilije, neka odjekne i Vaša vlastita vjera i molitva, kojoj ste ostali vjerni pedeset godina, a sažeta je u riječima koje ste nadahnuto domislili i zapisali u mladomisničkom žaru na mladomisničkoj sličici i na poleđini pozivnice za ovu svećeničku obljetnicu:
“Vjerujem.
Krist je jamac svete službe,
meni što je slabom daješ.
Proslavljen nek` u njoj budeš,
vječno Ti što jesi i ne prestaješ”.
Amen.
Arhivske slike, s događaja u Obrovcu 2024. godine (I. G.): Relikviju bl. Alojzija Stepinca, dar Zagrebačke nadbiskupije župi Obrovac, u nedjelju, 23. lipnja 2024., u oltar župne crkve sv. Josipa u Obrovcu, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio, postavio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Na misi je propovijedao mons. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze.
