Nedostatak mudrosti često nam se događa na temelju našeg osobnog hermeneutika. Ono što mislim pod “osobnoj hermeneutici” su unaprijed uspostavljene kategorije/jezik kojima smo već prihvatili i pripisivali, svjesno i nesvjesno. Sam um postaje “zatvoren” kada ostanemo neotvoreni za Licat, nove kategorije ili razlike koje nam mogu pomoći da razaznate istinu, nijansu i razumijemo njegovu primjenu u dinamičnijim manirima. Na primjer, ako je sve što imamo moralni imperativ da slijedimo zakon, onda kad nas tornado probije cestom dok vozimo, nastavit ćemo slijediti ograničenje brzine jer “moramo slijediti zakon.” I dok je potonji citat sasvim u redu, ako dodamo istinu o nužnosti Sveti Toma Akvinski O odgovarajućim vremenima kada bismo trebali obustaviti sekundarni propis/zakon kako bismo sačuvali načelo ili primarni zakon koji korijeni ograničavaju brzinu u spašavanju života, tada ćemo se ubrzati, nadamo se sigurnosti.
Prema Josef PiperPostoje dvije skolastičke kategorije razmišljanja: omjer i intelektus. Omjer se odnosi na diskurzivni, sustavni pristup razmišljanju i znanju. Ovaj dio našeg intelekta je ono što “traži” ili je “aktivan”. Intelektus je duhovnija strana stvari, gdje postoji razumijevanje ili ono što bismo mogli nazvati “integracijom”. Ovdje se ne pojavljuje toliko diskurzivni logički proces, već neposredna vrsta znanja koje su Akvinski smatrali superiornim u odnosu na omjer. Ovaj dio našeg intelekta najbliži je anđelima i smatra se poslušnim i pasivnim/prijemčivim. Oba ova dijela našeg razmišljanja su važna: za one koji jedu (aktivni) također moraju probaviti i asimilirati (pasivno).
Primijenimo to na duhovni život – Sveto pismo često govori o jedenju kao duhovnoj vježbi – jedenju svitka, jedenju riječi, jedući Kristovo tijelo. Može imati slatkog okusa, ali prilikom probavljanja, često postaje gorko i teško. Ogorčenost koju doživljavamo su posljedice dobrih utjeha koje mijenjaju naš pogled na svijet, našu unutarnju hermenutiku, što nas vodi do vrste duhovne zrelosti u Kristu gdje susrećemo križ koji nas poziva da nosimo. Poslanik se zaljubljuje u Boga, a ipak se mora suočiti s mnoštvom.
Sada se intelektus obično uzgaja milošću koja dolazi iz vrline. Kada govorimo o odnosu s Kristom, da ima disciplinu/vrlinu duboke, stalne veze s Isusom, stvara unutarnju hermeneutiku u kojoj možemo protumačiti zakon, proroke, sve otkrivenja, našeg života i svega kroz ovu leću. Intelektus postaje nesvjestan, percipirajući sve u kombinaciji s ljubavlju prema Kristu na isti način na koji naša lijeva ruka ne zna što naša desna ruka radi. Ova vrsta “automatske” mudrosti koja ne zahtijeva napor iz našeg omjera znači da se cijeli naš način razmišljanja, naš način približavanja života, integrirao ili ulijevao.
Ako naiđemo na kršćanina, krštenog ili zaređenog, to nema transcendent Vrsta odnosa s Kristom, ali samo odnos omjera (znanje, potpuno diskurzivno) s Kristom, stvari će se neprestano tumačiti pogrešno. Bilo bi to kao da osoba žvače riječ, ali onda je ispljune.
Zamislite to ovako: nesvjesni ili pasivni ili automatski aspekt naše duše ima kutije ili tote koji asimiliraju sadržaj, događaje i iskustva. Omogućuju duši da “probavi” istinu, da je zaštiti, “da je cijene u svom srcu”. Ako nemamo transcendentalni odnos s Kristom, već potpuno prirodan, gotovo sekularni tip odnosa s njim, tada ćemo biti sposobni samo na zemaljski probaviti (razumijevanje) evanđelja. Pročitat ćemo njegove prispodobe pogrešno, uvijajući pripovijest kako bi se uklopili samo u tote svjetskih kategorija, i poput gomile nastoje učiniti ga svjetskim kraljem, a ne da ga uđe u našu savjest. Zagoneti njegovim prispodobama, stoga nam može sugerirati da nam nedostaje nešto što nam pomaže da asimiliramo/razumijemo sadržaj kojem komunicira. A ako mi, u svom ponosu, inzistiramo na tome da ćemo kao učitelj razumjeti prispodobu, naučit ćemo je pogrešno, vjerojatno u procesu koji se suprotstavlja. Koliko bi prispodoba o plaćama smatralo nepoštenom? Ipak, čini se da je dublje razumijevanje milosti to što je to prihvaćena, prihvaćena, probavljena ova prispodoba i zapravo način života.
Dakle, ako čujemo prelate ili laike, naviještamo vrstu sekularnog humanizma ili idolopoklonstvo vanjskih i rijetko spominjemo odnos s Kristom koji uključuje volju, srce, um i svu našu snagu, tada nam Bog možda otkriva deficit u životu te osobe. Možda ga neće moći identificirati u svom životu, ali kao evanđelisti to bismo mogli moći. Ono što nam otkriva je potreba za povratkom ili angažiranjem duše u životu natprirodnog: na dubok, prodoran način, gdje duša ne traži slučajnu (nebitnu) stvarnost vjere, već njezinu supstancu: što je zajedništvo s božanskom.
Ovdje ne možemo biti moralistički kritični, ali moramo biti poput liječnika u dušu, ukazujući na svijest o potrebi da rastemo u našem odnosu s Kristom.
Foto: javna domena
