Među najčudesnijim čudima milosti je preobrazba Vikinga iz krvožednih pogana u predane kršćane.
Vikinzi su nedvojbeno bili najrazornija sila u ranoj srednjovjekovnoj Europi. Knjižnice spaljene. Rijetka umjetnička djela opljačkana i zauvijek izgubljena. Gradovi i sela izbrisani s krajolika. Uništeni životi. Budućnost Engleske, Irske i Francuske — primarnih meta Nordijaca — dovedena je u ozbiljnu opasnost. A ovaj mjesec lipanj obilježava godišnjicu početka apokalipse.
U svom zapisu za lipanj 793., anonimni redovnik koji je zadržao Anglosaksonska kronika, zapis iz godine u godinu o nezaboravnim događajima njegova vremena, napisao je: “Pogani iz sjevernih krajeva došli su s pomorskom silom u Britaniju poput stršljenova koji žale i raširili se na sve strane poput strašnih vukova, opljačkani, rastrgani i zaklani… svećenici i đakoni, te družine redovnika i redovnica. I dođoše do crkve Lindisfarne, sve opustošiše teškim pljačkanjem, gaziše sveta mjesta prljavim stepenicama, iskopaše oltare i zaplijeniše sve blago svete crkve. Neku su braću poubijali, neke u okovima odveli sa sobom, mnoge su gole i natovarene uvredama istjerali, neke utopili u moru.”
Otok Lindisfarne nije baš za gledati – oko tri milje šipražnog krajolika uz obalu sjeverne Engleske, otprilike 9 milja južno od škotske granice. Ipak, za Engleze je ovo bilo mjesto velike svetosti, kolijevka mnogih svetaca, od kojih je najpoznatiji sv. Cuthbert, jedna od najomiljenijih osoba u povijesti Crkve u Engleskoj.
U životu je Cuthbert bio jednako poznat po svom osobnom šarmu kao i po osobnoj svetosti. Posjedovao je nježan, uvjerljiv način koji je mogao pomiriti najljuće neprijatelje i vratiti čak i okorjele grešnike Bogu. Cuthbert je proveo 23 godine u Lindisfarneu, prvo kao prior, a zatim kao biskup.
Nakon njegove smrti, mnoštvo čudesa pripisano je njegovu zagovoru, što je osiguralo stalnu popularnost sv. Cuthberta i učinilo njegovu grobnicu u samostanskoj crkvi Lindisfarne ciljnom linijom hodočasnika. Kao posljedica toga, pokolj Cuthbertovih redovnika i rušenje njegova svetišta šokirali su Engleze. Pišući s dvora Karla Velikog gdje je vodio školu u carevoj palači, engleski redovnik Alkuin upitao je biskupa Lindisfarnea (koji je nekako preživio napad): “Kakvo je jamstvo za britanske crkve ako je sveti Cuthbert, s tako velikom broj svetaca, brani ne svoje?”
Alkuin je bio u pravu. Ali ako je Lindisfarne bio iznimno svet, bio je i iznimno bogat.
Osmo stoljeće bilo je razdoblje duboke religiozne pobožnosti, kada su sve klase engleskog društva visoko cijenile život redovnika ili redovnice. Pobožnost, u kombinaciji s novim bogatstvom i procvatom umjetnosti, izrazila se u raskošnim darovima crkvama, samostanima i samostanima. Evanđelja su dobila zlatne korice. Svetišta svetaca bila su posrebrena i optočena dragim kamenjem. Biskupi su ulazili u svoje katedrale držeći križeve od zamršeno izrezbarene bjelokosti. Za kršćane Engleske ovi su raskošni prikazi pokazali njihovu ljubav prema Bogu, Njegovim svecima i Crkvi; nije im palo na pamet da će njihova velikodušnost privući pozornost pogana iz najsjevernijih krajeva Europe.
Ironično, upravo su engleski kršćani sugerirali – nenamjerno – da je Engleska zrela za vikinške napade. Engleski trgovci, čiji su novčanici puni svježe iskovanog zlata i srebra, počeli su putovati u skandinavske luke kako bi kupili krzna, morževu slonovaču, jantar i drugu vrijednu robu koju su mogli prodati kod kuće. Dok su trgovali, trgovci su ogovarali o bogatstvu svojih gradova, ili o blagu u svojim crkvama, ili o nevoljama koje je njihov kralj imao sa svojim razuzdanim sinovima i ambicioznim plemićima.
Norvežani su sa zanimanjem slušali te priče. U skandinavskom društvu pljačkanje neprijateljske farme ili pljačkanje stranog grada bili su uobičajeni dio života. Uvodio je tinejdžere u ratničku kulturu, dao muškarcima koji su veći dio godine provodili u poljoprivredi i ribolovu okus avanture i povećao bogatstvo i ugled poglavice koji je vodio napad. Potaknuti pričama engleskih trgovaca o velikom bogatstvu koje “čuvaju” samo nenaoružani redovnici i bespomoćne redovnice, Vikinzi su pripremili svoje dugačke brodove za svoje najdalje pljačkaško putovanje dosad.
Napad na Lindisfarne bio je samo početak. Godine 794. Vikinzi su opljačkali opatiju Jarrow i otok Skye; godine 795. izvršili su prvi napad na opatiju Iona kod zapadne obale Škotske. Središte keltske znanosti i kulture, kao i mjesto svetišta sv. Columba, Iona se pokazala tako bogatom metom da su se Vikinzi uvijek iznova vraćali. Godine 806., nakon što su opljačkali crkvu i kapelice, Vikinzi su odvukli gotovo cijelu zajednicu Iona — 68 redovnika — dolje na obalu i sve ih poklali. Od tada je to mjesto poznato kao Uvala šehida.
Nakon masakra 806. godine, preživjeli redovnici nisu bili voljni ponovno osnovati svoju opatiju i ponovno se izložiti bijesu Nordijaca; spakirali su ono što im je ostalo od imovine i otplovili u Irsku. Do 825. godine, međutim, ponovno je postojala mala monaška zajednica na Ioni. Kada su do otoka stigle glasine da Vikinzi ponovno haraju tim područjem, većina redovnika je pobjegla, noseći sa sobom relikvije sv. Columba. Šačica redovnika, zajedno sa svojim opatom St. Blathmacom, odbili su otići. Jednog jutra, nedugo nakon što je glavni dio samostanske zajednice pobjegao, redovnici su čuli užasan zvuk zmajevih brodova koji su klizali po pješčanoj plaži, praćeni žestokim povicima vikinške pljačkaške grupe dok su iskakali na obalu. Napadači su krenuli ravno prema crkvi gdje je Blathmac bio na oltaru i držao misu, kojoj su prisustvovali preostali redovnici. Redovnici koje su Vikinzi odmah ubili. Zatim su, nasrnuvši na opata, zahtijevali da im otkrije skrovište blaga iz svetišta sv. Kolumba. Blathmac je odbio. Podigavši svoje mačeve i sjekire, Vikinzi su na stepenicama oltara nasjekli sv. Blathmaca do smrti.
U početku su vikinški pohodi na Englesku bili slučajni napadi, ali nakon konačnog napada na Ionu 825. postali su odvažniji. Opljačkali su i spalili London, Canterbury i Rochester, te su pokrenuli potpunu invaziju na Englesku s 350 zmajevih brodova usidrenih u ušću Temze. Zatim, umjesto da se vrate kući na zimu kao što je bio njihov običaj, Vikinzi su odlučili ostati. Zauzeli su ogroman dio Engleske koji se protezao od Londona gotovo do vrata Durhama, daleko na sjeveru. Ali ono što je Englezima moralo izgledati kao čista katastrofa imalo je nepredvidive posljedice.
Kad su Vikinzi pustili korijenje i počeli se vjenčavati s Englezima, ti su se okrutni pogani počeli obraćati na kršćanstvo. Nitko to nije vidio. Nadahnuti ovim iznenadnim valom novoobraćenika, engleski biskupi i redovnici krenuli su u Skandinaviju propovijedati evanđelje u domovini Vikinga. I vjera je tamo počela cvjetati.
Nije sve išlo glatko. Sveti Olaf, prvi kršćanski kralj Norveške, imao je nesavršeno razumijevanje kršćanstva. Ratovao je protiv svih svojih podanika koji nisu htjeli prihvatiti krštenje. Nakon što je poginuo u borbi protiv poganske vojske, Olaf je odmah proglašen svecem, mučenikom i zaštitnikom Norveške. U roku od nekoliko godina, Norvežani čiji su djedovi opljačkali svetišta svetaca sada su išli na hodočašće da se mole u svetištu svetog Olafa.
Povijest je puna primjera tajanstvenog djelovanja božanske milosti u svijetu. Ali među najnevjerojatnijima je transformacija Vikinga iz krvožednih pogana u predane kršćane.
