Kardinal Raniero Cantalamessa, propovjednik Papinskog doma, održao je u petak, 23. veljače u Dvorani Pavla VI. u Vatikanu prvu korizmenu propovijed Rimskoj kuriji, izvijestio je Vatican News.
„Ja sam kruh života; tko god dolazi k meni, neće ogladnjeti, i tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada“.
U svojoj prvoj korizmenoj propovijedi kardinal Raniero Cantalamessa razmišljao je o Isusovim riječima iz evanđelja po Ivanu.
Kardinal, franjevac, održao je propovijed u petak, 23. veljače u Dvorani Pavla VI. u Vatikanu. Iako inače dolazi na Cantalamessine homilije, papa Franjo – koji je trenutno na korizmenim duhovnim vježbama – nije bio jutros prisutan.
Riječ i Sakrament
„Ja sam kruh života“.
Gdje, upitao je kardinal Cantalamessa, možemo pronaći taj kruh? Potom je odgovorio na dva mjesta: u euharistiji i Svetom pismu.
U davna vremena, nastavio je, Crkva je prepoznavala Isusovu prisutnost i u Sakramentu i u Riječi. Tek kasnije, na Zapadu, kršćani su se podijelili: „Na katoličkoj strani, euharistijsko tumačenje je na kraju postalo prevladavajućim… Luther je reagirao suprotno, to jest da je kruh života riječ Božja“.
Ono što je stoga potrebno, sugerirao je kardinal Cantalamessa, jest povratak „na izvornu sintezu između Riječi i Sakramenta“. Tome bi, rekao je, mogla pridonijeti „ekumenska klima“ koja je prisutnija posljednjih desetljeća.
Kardinal Cantalamessa također je primijetio da, iako se Sveto pismo i Sakrament ponekad smatraju suprotnostima u teologiji, oni su uvijek mirno koegzistirali u liturgiji; od samih ranih dana Crkve, misa je uključivala i Riječ i Euharistiju.
Zrno pšenice
Trebamo, međutim, rekao je kardinal Cantalamessa, postaviti sebi „jednostavno pitanje: Kako je On, Isus, postao kruhom života za nas?“.
Odgovor se, istaknuo je kardinal, nalazi u Isusovim riječima u Evanđelju po Ivanu: „Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno, padnuvši u zemlju, ne umre, ostaje samo; ali ako umre, donosi mnogo ploda“.
Prema tome, objasnio je, nije dovoljno primiti kruh života; trebamo također dopustiti da nas to preobrazi. To znači prihvatiti patnju, prihvatiti je kao „sredstvo posvećenja, a ne otvrdnuća srca, mržnje i prigovaranja“.
Prihvaćanje patnje
Kardinal Cantalamessa zatim je ponudio dva konkretna načina na koje možemo živjeti taj stav.
Jedna je prilika, rekao je kardinal, prihvatiti da nam se proturječi, odustati od opravdavanja samog sebe i želje da smo uvijek u pravu. Kada to činimo, kazao je, postajemo posvećeni tako što se naše „samoljublje i ponos“ smanjuju.
Prihvaćanje patnje, naglasio je kardinal Cantalamessa, također je važno jer vodi do zajedništva.
Citirao je potom svetog Augustina koji je kazao da, baš kao što se pšenica mora ovršiti, previjati, samljeti i ispeći prije nego postane kruh, tako i mi kršćani trebamo izdržati post, pokajanje i izloženost vatri Duha Svetoga prije nego što se ujedinimo u jedno tijelo. (kta/rv)
