Svetkovina posvete sisačke katedrale Uzvišenja Svetog Križa proslavljena je u četvrtak, 27. lipnja svečanim misnim slavljem u Pastoralnom centru katedralne župe u Sisku. Slavlje je predvodio kanonik i župnik iz Sela Dragutin Papić u zajedništvu s kanonicima Stolnog Kaptola Svetog Križa u Sisku, na čelu s prepoštom Markom Cvitkušićem.
U homiliji Papić je istaknuo važnost svijesti o Crkvi kao zajednici Kristovih vjernika. „Zgrade se zovu crkvama po nama, po Crkvi, po živim ljudima koji se u tim crkvama okupljaju da se Bogu mole. I što smo mi sami više Crkva, to jest što iskrenije živimo zajedništvo vjere i ljubavi, to naše crkve, zgrade imaju više značenja i smisla. Naša katedrala je teško stradala u potresu, trenutno je nemoguće u njoj se okupljati na molitvu i slavlje svetih misa, a evo i večeras smo okupljeni u ovoj dvorani. Slični smo prvim kršćanima koji nisu u početku imali neka posebna mjesta na kojima bi prinosili nekrvnu žrtvu svete mise, kako im je Isus na posljednjoj večeri zapovjedio činiti njemu na spomen, jer su ih progonili. Sastajali su se u privatnim kućama, pod zemljom u katakombama, sve dok nije car Konstantin dao slobodu kršćanima. Nakon toga počele su se graditi građevine koje su služile samo za okupljanje Isusovih vjernika ili Crkve Isusove te su i te građevine nazivali crkve, a u stvari to je samo crkvena zgrada. K nekom mudrom pustinjaku došao je jedan mladić i potužio se: Razočaran sam i ne mogu prihvatiti Crkvu jer je jako nepotpuna i zamazana. Pustinjak ga dovede do zida svoje male kapele i upita: Što vidiš? Mladić odgovori: Vidim stare ruševne zidove omazane blatom i mahovinom. Pustinjak kimne glavom i reče: Da, točno je što vidiš, a ipak u njoj stanuje Bog. Tako ti je s Crkvom. Ne može biti potpuna ni čista jer je sastavljena od ljudi. I ti si nepotpun i zamazan čovjek i ako nađeš gdje čistu i potpunu Crkvu, ona će u taj trenutak kad ti uđeš u nju postati nepotpuna i zamazana. Naše katoličke crkve su u pravom smislu stan Božji. Nakon prve svete mise u novoposvećenoj crkvi, nakon prve Pretvorbe, Bog naš Isus Krist počeo je tu stanovati u svetohraništu“, rekao je propovjednik.
U nastavku, je poručio da i mi ovdje na ovom mjestu, poput Salomona, upućujemo svoje molitve Bogu u kojima prikazujemo svoje svakodnevne muke i poteškoće. Govoreći upravo o simbolici križa, Papić je rekao: „Križ je zapravo svaka nevolja koja nas snađe, nerazumijevanja koja nas rastužuju, bolesti, nedaće koje nas svakodnevno snalaze, brige za svakodnevno, za obitelj, strah pred budućnošću. Križ je kada osjetiš da nikome ne trebaš, da nisi voljen. Puno je križeva oko nas i na našim ramenima i zaista treba snage da ih iznesemo do kraja. Pitajmo se kakav je naš odnos prema križu? Lijepo je vidjeti kada putujemo da na raskršćima, uz putove ima puno križeva, raspela, ali bude li oni u nama želju da čujemo glas Raspetoga: Dođi i slijedi me!? Lijepo je vidjeti da mnogi kršćani nose oko vrata lančić na kojem je križ, ali malo će to vrijediti ako život koji žive, djela koja čine, nisu u skladu s križem, ako u srcu ne nose Raspetoga! Lijepo je vidjeti da križ zauzima dostojno mjesto u kršćanskim domovima, ali što vrijedi kad u tim istim domovima vlada nesloga, svađa, nerazumijevanje, psovka… Zato preispitajmo svoj odnos prema križu. I odlučimo da ćemo ga častiti kao najveću svetinju, kao temeljni znak našeg spasenja, jer križ je blago kojim se kupuje nebo, križ je najdjelotvornije sredstvo kojim se čovjek čisti od grijeha. Kada se posvećuje crkva, biskup pomazuje oltar. Poslije oltara, biskup maže uljem zidove crkve i križeve koji su ugrađeni u zidove crkve. Ti križevi označuju čvrste temelje one prave žive Crkve koju je Isus sagradio na vjeri svojih apostola. Obred posvete ima biti znak da se u toj zgradi okuplja živa Isusova Zajednica koja se posvećuje okupljanjem unutar zidova posvećene crkve. Posvetom crkve posvećuju se ljudi, a ne kamenje i cigle, nego vjernici ovdje okupljeni“, rekao je Papić zaključivši na kraju kako je upravo u Križu naš spas.
Na kraju sve okupljene pozdravio je i katedralni župnik Marko Karača, zahvalivši svim kanonicima na dolasku te na predvođenju molitve Večernje.
Ovim slavljem ujedno je i zaključen ovogodišnji ljetni oratorij za djecu katedralne župe koji je vodila s. Hijacinta Matanović.
