Na dan kada se Crkva spominje sv. Marije de Mattias, u ponedjeljak, 5. veljače, i sestre Klanjateljice Krvi Kristove koje djeluju u Vrsaru, s. Josipa Draguljić i s. Nada Grgić, proslavile su spomendan svoje utemeljiteljice.
Misno slavlje predvodio je vrsarski župnik, preč. mr. Lino Zohil, koji je u prigodnoj homiliji podsjetio na život i glavne odlike duhovnosti te svete redovnice.
Marija De Mattias je rođena 4. veljače 1805. godine u Vallecorsi, u pokrajini Frosinone, uz južnu granicu ondašnje Papinske države.
„Bogatstvo i kultura nisu nedostajali u njezinoj obitelji kao ni duboko življenje kršćanske vjere – iako ženama nije bila omogućena školska naobrazba. U dijalogu s ocem Marija je usvajala i u svojoj nutrini proživljavala ne samo istine vjere, nego osobito scene i osobe iz Svetog pisma, o kojima joj je on čitao već u najranijoj dobi. Sve je ovo u njoj budilo veliku ljubav prema Isusu, Jaganjcu žrtvovanom za spasenje čovječanstva. To se događalo u vrijeme kad su njezino mjesto i okolica proživljavali teško razdoblje razbojništva: 1810 – 1825. U Marijinoj duši je dozrijevala slika: prolijevanje ljudske krvi zbog mržnje i osvete, i Kristove Krvi, prolivene zbog ljubavi, Krvi koja spašava.“, rekao je propovjednik.
„Bez mogućnosti pohađanja škole, bez povezanosti s vanjskim svijetom, zbog pripadnosti višem socijalnom staležu, Marija je svoje djetinjstvo i ranu mladost živjela povučeno, brinući se samo za svoju ljepotu“, nastavio je župnik Zohil o životopisu svetice. „Na prijelazu iz šesnaeste u sedamnaestu godinu, počela je tražiti smisao vlastitog života: osjetila je potrebu za bezgraničnom ljubavlju. U razgovoru je otkrila ocu svoj nutarnji mrak i svoje povjerenje prema Blaženoj Djevici, od koje je molila “da joj dâ svjetlo” . Bog joj je na ‘mistični’ način dao iskustvo ljepote svoje ljubavi, koja se u punini objavila u Kristu Raspetom, u Kristu koji je dao svu svoju Krv.“
„Upravo je ovo iskustvo postalo izvor, snaga i motivacija, koji su je odveli na putove diljem Italije da pomogne svima upoznati nježnu Ljubav Nebeskog Oca, kako je znala govoriti ili Ljubav Raspetog Isusa“, citirao je župnik te je u nastavku pojasnio njezinu motivaciju djelovanja. „Bila je uvjerena da promjena društva počinje promjenom srca svake osobe, a osoba se mijenja onda kad uspije shvatiti koliko je dragocjena u Božjim očima, kad shvati da je predmet tolike ljubavi: Isus je dao svu svoju Krv da je otkupi.“
„To je sama snažno doživjela i zato je nastojala da svi, mali i veliki, otkriju što je ona otkrila i što je nju preobrazilo.“
„Da je ova preobrazba svima dostupna ona je iskusila već 1822. kad je imala 17 godina, za vrijeme propovijedi koju je sv. Gašpar del Bufalo držao u okviru pučkih misija kad je doživjela preobražaj. Tom se prilikom u njezinom srcu rodio san da bude kao on. Pod vodstvom Gašparovog subrata, časnog sluge don Ivana Merlinija, Marija je utemeljila Družbu Klanjateljica Krvi Kristove u Acutu (Frosinone) 4. ožujka 1834. u dobi od 29 godina. Biskup iz Anangnia, mons. Giuseppe Maria Lais, ju je pozvao da otvori školu za djevojke.“
„Marija je u sebi duboko nosila san o reformi društva i svijeta i nije se htjela ograničiti samo na školu, nego je okupljala majke i djevojke, katehizirala ih, oduševljavala da se zaljube u Isusa i odgajala za istinski kršćanski život u vlastitom staležu. Muškarci, kojima zbog običaja onog vremena, nije mogla govoriti, spontano su dolazili slušati je, ponekad i potajno. Pastiri, prepušteni sami sebi, tražili su je da ih poučava i nakon zalaska sunca, kad prema običaju žena više nije izlazila iz kuće“, pojasnio je župnik njezino djelovanje u kontekstu uzusa tadašnjeg vremena.
„Tako je Marija, od sramežljive i povučene djevojke, postala navjestiteljica, koja je oduševljavala djevojke, odrasle, jednostavne i učene osobe, laike i svećenike, jer kad je govorila o Isusu i o tajnama vjere, izgledala je kao osoba onostranih stvarnosti“, nastavio je propovjednik. „Njezina jedina želja je bila “da ni jedna kapljica Božanske Krvi ne bude izgubljena; da dostigne svakog grešnika i očisti ga; da svi, oprani u rijeci milosrđa, pronađu pravi put mira i zajedništva među ljudima”.
„Ova gorljivost je privukla brojne mlade s kojima je Marija De Mattias otvorila oko 70 zajednica, od kojih 3 u Njemačkoj i Engleskoj, a gotovo sve druge u zapuštenim mjestima središnje Italije. Na poziv pape Pia IX otvorila je „Sirotište sv. Alojzija“ u Rimu i školu u mjestu Civitavecchia.“
„Život Marije De Mattias je bio u trajno nastojanje da ugodi Isusu, koji joj je zarobio srce već od mladosti i radosno zalaganje za spasenje dragog bližnjega, te pomoć da upozna tajne Božje ljubavi prema čovječanstvu. Zbog svega navedenog nije štedjela napora; nije se zaustavljala pred suprotnostima; uvijek je radila u dubokom zajedništvu s mjesnom i općom Crkvom“, naglasio je preč. Zohil.
Sv. Marija De Mattias umrla je u Rimu, 20. kolovoza 1866., pokopana je na gradskom groblju Verano, po želji pape Pia IX, koji je za nju izabrao grob i dao izraditi reljef prema viziji proroka Ezekijela: ‘Suhe kosti, čujte riječ Gospodnju! Glas o njezinoj svetosti nije utihnuo nakon smrti; 30 godina kasnije je otpočeo Proces za beatifikaciju i papa Pio XII ju je 1. listopada 1950. proglasio blaženom, a svetom ju je proglasio papa Ivan Pavao II., 18. svibnja 2003. godine.
Po završetku misnoga slavlja svi okupljeni zadržali su se u župnim prostorijama uz prigodni domjenak, te su tako pokazali svoju blizinu i povezanost s tim redovnicama koje u Vrsaru djeluju već dugi niz godina.
Txt: G. Krizman
Foto: Župa Vrsar
