Vjernici Kaštelira, mjesta u Porečkom dekanatu, svojeg su suzaštitnika, sv. Valentina biskupa i mučenika, proslavili u utorak, 13. veljače, svečanom misom poldanicom koju je predvodio vlč. Branimir Šapina, župnik Žbandaja i Svetog Lovreča Pazenatičkog. U koncelebraciji su bili svećenici iz dekanata: vlč. Ivan Princ, vlč. Ivica Butković i vlč. Želimir Bagavac, župnik domaćin, koji se je na početku, prigodnim riječima dobrodošlice, obratio okupljenima.
Uvodeći u homiliju, propovjednik je naglasio, da ukoliko pogledamo katolički kalendar i imena svetaca u njemu, naći ćete najviše mučenika, a „oni su sjeme novih kršćana. To je nevjerojatni paradoks kršćanstva: što su više progonjeni i ubijani, više ih ima“.
Današnje Božja Riječ nam kaže, da su ruke pravednika u ruci Božjoj i da se njih ne dotiče muka nikakva. I onda objašnjava kakva je razlika između Božjeg poimanja, i poimanja čovjeka. „Čovjek gleda patnju i misli kako je ta osoba jadna: a gdje je vjera u vječni život?; vjera u sjedinjenje s Kristom?; gdje je vjera da svaki mučenik prima vječnu nagradu?, a to je sjedinjenje s Bogom licem u lice. Tko je onda jadnik: mi koji ostajemo ovdje ili on koji gleda Boga licem u lice?“ upitao je propovjednik, te nastavio „teško je to poimanje, mi gledamo na ljudskoj razini i nikako da taj pogled i duh premjestimo u nadnaravno i da shvatimo ono što kaže sv. Pavao, da smo na ovome svijetu samo putnici. Nismo stvoreni za zemlju, stvoreni smo za nebo, za vječnost.“
Nastavljajući govor o mučenicima, posvijestio je, kako je mučenik Kristov najviši stupanj koji se može postići na zemlji. „Nikakva titula se s tim ne može mjeriti, to je Božja milost, privilegija. Kao što je Isus položio život za Tebe, vratio si mu istom ljubavlju, jer naš život ionako pripada Njemu.“
Propovjednik se osvrnuo i na sv. Valentina. „O njemu najstariji martirologij bilježi da je bio svećenik, biskup i mučenik. Dakle, današnje poimanje Valentinova nema nikakve veze s njim. Jedina poveznica je ta, što je za vrijeme cara Klaudija, kada je došao u Rim potajno vjenčavao parove. Valentin je bio mučenik Kristov koji je pred carem posvjedočio vjeru. To je istina o njemu“ naglasio je propovjednik.
Podsjetio je, kako mu je po dolasku u Rim oko 270. godine car Klaudije bio naklonjen, jer je bio i liječnik. Na pitanje „u koga vjeruješ“, Valentin mu je odgovorio „u Isusa Krista“, a na pitanje cara tko su onda rimski bogovi, dobio je odgovor „demoni“. Nije ga odmah dao pogubiti, već ga je smjestio kod svog prefekta misleći da će napustiti vjeru i prepustiti se rimskim bogovima. Martirologij bilježi, kako je kćerkica toga prefekta oslijepila, a kada je Valentin na nju položio ruke i pomolio se, progledala je. Kad je otac to vidio, krstio se zajedno s obitelji. Car to nije mogao prihvatiti, te je dao pogubiti i Valentina i cijelu tu obitelj. „I opet se potvrđuje ona: svetac uvijek rađa sveca. Za malo vremena što je sv. Valentin bio kod rimskog poganina, Bog je učinio čudo, i ovaj se krstio, ali ne samo to: položio je život za Krista. Dakle, nema ništa vrijednije, nego živjeti u Božjoj ljubavi i za Boga. Stoga, promišljajmo: ono što činim, je li činim poradi Krista, je li to ima u sebi Božji blagoslov“ riječi su kojima je propovjednik potaknuto vjernike, jer, nastavio je „najbitnije je, da naša vjera ne počiva na sladunjavim riječima, već da bude duboko ukorijenjena u Kristu i da s Njim idemo naprijed. Mi smo kao kršćani prvi dužni reći: oprosti, žao mi je, radujem se s tobom, evo ti moje rame za plakanje. Mi smo pozvani na to, jer smo ljudi od Crkve, od sakramenata.“
Nakon misnog slavlja održana je tradicionalna procesija po ulicama mjesta s kipom sv. Valentina, a po povratku u crkvu upriličen je ofer, čašćenje relikvije tog Božjeg ugodnika.
Večer uoči proslave blagdana suzaštitnika, vlč. Šapina je održao i prigodnu duhovnu obnovu kao pripravu na to liturgijsko slavlje.
Txt: G. Krizman
Foto: P. Ružić/ Rose Art
