Foto: Zagrebačka nadbiskupija
Zagrebački nadbiskup i metropolita Dražen Kutleša predvodio je na blagdan bl. Alojzija Stepinca u subotu 10. veljače 2024. svečano euharistijsko slavlje ispred potresom ranjene zagrebačke katedrale, u suslavlju s brojnim biskupima, među kojima je bio i križevački vladika Milan Stipić, te brojnih svećenika i bogoslova, među kojima su bili i oni iz naše eparhije. U Krašiću je euharistijsko slavlje predvodio porečko-pulski biskup u miru Ivan Milovan, a sudjelovao je križevački vladika u miru Nikola Kekić.
Nadbiskup Kutleša u homiliji je kazao kako je blaženi kardinal Alojzije Stepinac, razlog okupljanja pred zagrebačkom prvostolnicom,
povjeren „našem sjećanju s blistavim znamenjima mučeništva kako bismo se nadahnuli na primjeru njegova života i utekli mu se molitvom za zagovor i pomoć.“
„Crkva Alojzijeva vremena, kao i Crkva našeg vremena, Crkva je koja se obnavlja u povijesnom hodu svoga naroda“, istaknuo je nadbiskup i dodao: „Nije Crkva jedno, a vjerni narod drugo. Nevolje koje su pratile Crkvu i društvo Alojzijeva vremena odrazile su se i u njegovu životu. Jednako tako, ono što je bilo zalogom obnove Crkve i društva, na čemu smo nastavili graditi nakon njega, sažeto je u krepostima ovoga našeg Blaženika koji nije bio ‘samo pasivni podnositelj muka, nego aktivni borac žarke vjernosti Kristu i njegovu Evanđelju’.“
Nadalje, nadbiskup Kutleša istaknuo je kako se od blaženog Alojzija može puno toga naučiti. „On i danas pred nama stoji kao svjedok za Boga i Crkvu i poziva nas da s još većom zauzetošću razmišljamo o njegovu svjedočanstvu“, pojasnio je.
Nadbiskup Kutleša u homiliji je posebno izdvojio Stepinčevu vjernost Isusu Kristu, Božjim zakonima i Katoličkoj Crkvi te obranu istine nepokolebljivom čistoćom savjesti. Naglasio je kako je naš Blaženik u svim danima života imao „pred očima Kristov život i nije se dao prevariti od lažnih ideologija, političkih zamki, bezbožnih prijetnji, potajnih đavolskih ponuda. Takav je i danas pred našim očima i u našoj vjeri: kao čovjek koji je ‘sam postao živa slika trpećeg Krista s trnovom krunom i ranama njegove muke’. U našem hrvanju s Božjim protivnicima i zloćom ljudi, u borbi s grijehom i ljudskom slabošću, poručuje nam: ‘Ništa, ama baš ništa nije izgubljeno! Kao uvijek u povijesti zadnji će pobjednik i opet biti Krist’.“
„Uočavajući vjerničku ravnodušnost, blaženi Alojzije je svoje slušatelje upozoravao na opasnost polovičnosti i mlakosti u primjeni vjerskih istina u svagdanjem životu kao i na bolne posljedice koje nosi grijeh“, podsjetio je zagrebački nadbiskup i nastavio: „Danas se nažalost stječe dojam da ono što mrzimo nije grijeh, već posljedice grijeha jer su bolne i trpimo štetu zbog njih. Mnogi ljudi duboko žale zbog nereda u koji ih je grijeh doveo, ali bi ponovo učinili istu stvar kad bi bili sigurni da će izbjeći posljedicama. Po Stepinčevu smo primjeru pozvani razmisliti o vlastitom odnosu prema grijehu. Jesmo li skloni žaliti samo zbog posljedica naših grešaka, ili smo spremni duboko promijeniti svoje srce i um i mrziti sam grijeh zbog njegova razdvajajućeg učinka na naš odnos s Bogom i bližnjima?“
Nadbiskup Kutleša istaknuo je kako je blaženi Alojzije „bio svjestan da je duša, uljepšana Božjom slikom i otkupljena Božjom krvlju, najdragocjeniji čovjekov biser, pupoljak vječnosti, iskra osvijetljena Božjim dahom, bogati dijamant ugrađen u glineni prsten. Nije se samo teoretski suprotstavljao zlu već je to činio i konkretnim djelima ljubavi prema bližnjemu. Prihvaćao je grešnike i molio za neprijatelje, uvijek jasno razlikujući grijeh od grešnika. Time nas jasno poučava da prava ljubav ne znači blagoslivljanje grešnog stanja, već upravo suprotno – autentična ljubav zahtijeva iskrenu brigu za čovjeka i za spasenje njegove besmrtne duše koja uključuje poziv na obraćenje i zahtijeva promjenu života, tj. obraćenje kako bi se mogao spasiti.“
Govoreći o Stepinčevoj nepokolebljivosti nadbiskup je kazao kako ona „nije bila hladna ni daleka, nije bila plod naučenih uvjerenja i nerazumljivih načela, već je izvirala iz duboke povezanosti s Bogom i suživljenosti s čovjekom. U liku blaženog Alojzija, čvrstina postojanosti u istini i blagost milosrđa bili su u savršenoj ravnoteži.“
Nadbiskup Kutleša naglasio je da je samo „molitva brana pred poplavom ljudske sebičnosti. Samo narod koji moli moći će se oduprijeti trendovima koji rastaču obiteljske vrijednosti i njezino zajedništvo. Molitveni duh i stav poniznosti pred Bogom mogu spriječiti obnavljanje starih sukoba i netrpeljivosti. Samo vjera i molitva mogu nadvladati ‘strah od života’ u srcima kršćanskih majki i tako zaustaviti ‘bijelu kugu’ koja pustoši našu domovinu. Samo molitva i obraćenje mogu obnoviti međusobnu zahvalnost i povjerenje. Kao što lijek liječi bolesno tijelo, tako molitva liječi bolesnu dušu.“
Zaključujući homiliju nadbiskup Kutleša potaknuo je: „Utecimo se blaženom Alojziju da nam izmoli dar mudrosti koja će nas u ovim vremenima nadahnuti da stvarnost promatramo Božjim očima, te za srce velikodušno i čisto, sposobno prepoznati i odgovoriti na duhovne i materijalne potrebe naših bližnjih. Molimo mu se za čvrstinu savjesti koja spaja istinu i ljubav i po kojoj blaženi Stepinac i danas pred nama stoji kao snažan uzor i moćan zagovornik.“
Nakon popričesne molitve nadbiskup Kutleša predvodio je molitvu za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca pred moćima Blaženika.
(Izvor: IKA, Zagreb)
