U redovito vrijeme slušamo “propovijedanje kraljevstva Božjega” kroz sva čitanja lekcionara. Danas nalazimo dramatizaciju onoga što to znači za neke od nas.
Evanđelje (Pročitaj Mk 1,14-20)
U evanđelju prošle nedjelje osvrnuli smo se na Isusov prvi susret s Andrijom, Ivanom i Šimunom Petrom. Ti su ljudi bili jako zainteresirani za novog rabina kojeg je Ivan Krstitelj, njihov učitelj, nazvao “Jaganjcem Božjim”. Današnje čitanje opisuje kako su oni, zajedno s Ivanovim bratom, Jakovom, od zanimanja za Isusa postali Njegovi bliski drugovi i suradnici. Kako se to dogodilo?
Vidimo da se naša epizoda odvija “nakon što je John uhićen”. Ivanova javna služba je došla kraju. Njegovo uhićenje, kao i pojava Onoga za kojega ih je Ivan pripremao, zasigurno su duboko uzbudili njegove učenike. Imali su o čemu razmišljati. Vratili su se svom životu – ribolovu. Možda su im tihi trenuci na vodi pružili priliku za razmišljanje o svemu što se događalo. U ovo okruženje ulazi Isus, propovijedajući u Galileji kao što je to nekoć učinio Krstitelj na rijeci Jordanu: “Ovo je vrijeme ispunjenja. Približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte Evanđelju.” Tako zapanjujuća poruka! Riječi poput ovih mogle su značiti samo jedno u Izraelu: dugo čekanje na Mesiju konačno je završilo. Trebalo je početi nešto novo.
Isus je prošao pokraj Šimuna i Andrije dok su bacali mreže u more. On ih je, naravno, prepoznao i povikao iznad vode: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.” Kakav čudan poziv ljudima koji zarađuju za život od hvatanja ribe. Zašto bi ribari umjesto toga htjeli loviti muškarce? Možemo pretpostaviti da su ove dramatične riječi upućene ljudima u čamcu, koje su došle u trenutku kada su im glave morale biti pune svih nada i očekivanja koje su primili kao Krstiteljevi učenici, njima jednostavno bile neodoljive. Poziv je odgovorio na želju koja se vjerojatno već formirala u njima. Prisjetite se da kada je Andrija prvi put sreo Isusa, njegov neposredni poticaj bio je otići po brata i dovesti ga “Mesiji”. Andrew je već pokazao da želi biti “ribar ljudi”. Radosna vijest o Isusu bila je namijenjena dijeljenju.
Kao odgovor na Isusov poziv, Šimun i Andrija su “ostavili svoje mreže i pošli za njim”. U ovom izravnom i osobnom pozivu odmah su prepoznali svoj novi poziv. Ivan i njegov brat, Jakov, također su dobili ovaj poseban poziv da započnu novi život s Isusom, pa su napustili svog oca i ostale radnike kao odgovor na njega.
Ovdje ne možemo promašiti značenje. Ovi obični ribari nisu se samo namjeravali pridružiti mnoštvu koje se počelo okupljati oko Isusa, slušajući ga kako propovijeda i povjerovalo u njega. Umjesto toga, njihov je poziv bio na poseban poziv: biti apostolski “ribari ljudi”. Ne bi više trgovali brodovima na moru. Oni su bili prvi od tolikih, i muškaraca i žena, u svim stoljećima koja su otada prošla, za koje je poziv na učeništvo poziv na radikalno napuštanje svih svjetovnih zanimanja. Za njih, “obratiti se i vjerovati Evanđelju” znači jedinstvenu službu, kao svećenika i redovnika.
Što je s nama ostalima?
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, hvala Ti što pozivaš muškarce i žene k sebi na ovaj izvanredan način. Neka mnogi danas čuju ovaj poziv na misi kao što su ga čuli ribari u svojim čamcima.
Prvo čitanje (Pročitaj Jona 3,1-5, 10)
Jonu, izraelskog proroka oko 780. godine prije Krista, Bog je pozvao da propovijeda poruku pokajanja vrlo opakom asirskom gradu Ninivi. Narod Izraela bio je prestravljen od Asiraca, jer su bili nemilosrdni i okrutni u pobjedama nad pokorenim narodima. Imali su opaku politiku deportiranja svakoga tko je preživio njihove napade, a budući da su Izraelci znali da je njihova zemlja sveta zemlja, dar od Boga, mrzili su pomisao da će ikada biti poslani iz nje. Jona im nije htio propovijedati pokajanje; nije mislio da im Bog treba ponuditi takvu milost.
Ipak, tri dana u utrobi ribe uvjerila su Jonaha da ne može izbjeći misiju. Na kraju je otišao u Ninivu i objavio: “Još četrdeset dana i Niniva će biti uništena.” Kakva je bila reakcija na poruku nevoljkog proroka? Kad su ljudi to čuli, “povjerovaše Bogu; proglasiše post i svi se, veliki i mali, obukoše u kostrijet.” Ovdje imamo sliku koja nam pomaže da počnemo odgovoriti na pitanje o tome što se događa s onima od nas koji čuju Božji poziv na pokajanje i vjeru, ali ne dobiju poseban poziv da odbace sve za novi poziv, kao što su to učinili apostoli. Stanovnici Ninive poduzeli su akciju kako bi pokazali svoju spremnost da se okrenu novom načinu života. Božji poziv čovjeku, kroz cijelu našu povijest, zahtijeva konkretan odgovor, svojevoljno mijenjanje mišljenja (“pokajanje” na grčkom doslovno znači “promjena mišljenja”) o Njemu i nama samima. Čak i kad se od nas ne traži da “napustimo” svoja zvanja, od nas se traži radikalni zaokret od sebe samih prema Bogu. Zasigurno su Ninivljani nastavili sa svojim ribolovom, trgovinom, izradom keramike, svojim roditeljstvom. Pa ipak, bili su voljni jasno raskinuti sa svojim ponosom postom i nošenjem kostrijeti. Prepoznali su tamu svog prijašnjeg načina života i bili su spremni slušati Boga.
Srećom, u našim drugim čitanjima imamo više smjernica o tome kako oni od nas koji nismo pozvani na redovničko zvanje mogu živjeti svoje živote kao Isusovi učenici.
Mogući odgovor: Nebeski Oče, pomozi mi da budem odlučan poput Ninivljana kad čujem Tvoj poziv na obraćenje i vjeru.
Psalam (Pročitaj Ps 25:4-9)
Psalmist svima nama, bili pozvani u redovničko zvanje ili ne, daje izvrstan način da konkretno odgovorimo na Božji poziv na obraćenje i vjeru. Ovi stihovi tvore iskrenu molitvu za Božje vodstvo u životu koji ima za nas: “Objavi mi, GOSPODINE, svoje putove; nauči me svojim stazama… jer ti si Bog, moj Spasitelj.” Prvi znak istinske poniznosti pokajanja je spremnost da nas Bog poučava i vodi. Ovo je razlika između kajanja zbog grijeha, koje je uglavnom emocionalno, i istinskog pokajanja. Psalmist nas podsjeća na nešto što smo vidjeli u priči o Joni. Bog želi proširiti svoje oproštenje grešnicima, čak i najgorima među nama: “Dobar je i pravedan Jahve; tako On grešnicima pokazuje put.”
Kad god čujemo Božji poziv na pokajanje i vjeru (kao što su to činili i Ninivljani i apostoli), naš prvi korak je molitva, “Nauči me putevima svojim, GOSPODINE.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 1 Kor 7,29-31)
Kako nam ovi stihovi mogu pomoći da shvatimo kako živjeti svoje živote u ovom svijetu, pogotovo jer sveti Pavao kaže: “Jer svijet u svom sadašnjem obliku prolazi”? Pa, tu je ključ. Oni među nama koji nisu pozvani na redovničko zvanje moraju razumjeti što nas sv. Pavao ovdje uči. Kontekst ovih stihova vrlo je važan. U ovom dijelu poslanice sveti Pavao odgovara na pitanja upućena mu iz korintske crkve. Bilo je nekih zabuna oko toga je li brak grešan ili ne. U stihu 26 (koji nije uključen u današnje čitanje), sveti Pavao kaže, “s obzirom na nadolazeću nevolju dobro je da čovjek ostane takav kakav jest.” Vjerojatno je očekivao izbijanje progona kršćana iz neprijateljskog poganskog grada. U tom slučaju osnivanje obitelji bilo bi nepromišljeno. Međutim, dalje kaže da ženidba nije grijeh. On također daje univerzalnu maksimu kako živjeti u svijetu, ali ne biti od njega: olako se držite svega. Naši brakovi, događaji koji izazivaju suze ili smijeh, naša imovina, naša zanimanja – ništa od toga nije vječno. Neki od nas, odgovarajući na Božji poziv na pokajanje i vjeru u Evanđelje, morat će to napustiti radi Isusa. Čineći tako, redovnici za nas postaju predslika neba, gdje je Bog svima svima. Mi ostali ćemo odgovoriti na Božji poziv dok ostajemo u svojim svjetovnim životima, ali ih moramo živjeti u svjetlu onoga što nas drugi, pozvani u redovnička zvanja, uče. Ne napuštamo svoja zvanja; napuštamo našu vezanost za njih, ne dopuštajući im da postanu sami sebi svrha. Čak je i u našim brakovima Bog na prvom mjestu.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, molim te daj mi milost da prepoznam svoje vezanosti i da ih olabavim.
Slika: Isus propovijeda na gori napisao Gustave Dore
