U požeškoj Katedrali 15. listopada 2024. svečano euharistijsko slavlje na svetkovinu sv. Terezije Avilske, njezine nebeske zaštitnice predvodio je Tomo Vukšić, vrhbosanski nadbiskup i metropolit. Tom prigodom održao je prigodnu propovijed koju donosimo u cijelosti:
Današnje razmišljanje na blagdan Terezije Avilske, časne sestre karmelićanke i svetice, zaštitnice katedralne crkve u Požegi, započet ćemo prisjećanjem na obraćenje Edith Stein, druge sestre karmelićanke, svetice i mučenice. Naime, ta mlada i vrlo učena profesorica filozofije nije bila katolkinja, ali je živjela i razmišljala u potrazi za istinom. U tom stanju je tijekom ljeta 1921. godine bila gost kod jednoga bračnog para, svojih prijatelja i također filozofa. Jedne večeri su njezini domaćini morali biti neko vrijeme odsutni pa su dragoj gošći ostavili na raspolaganje svoju biblioteku. I dok su njezini domaćini bili odsutni, Edith je među knjigama posvema neplanirano naišla na autobiografiju svete Terezije Avilske, koja je zajedno sa svetim Ivanom od Križa, nekoliko stoljeća prije toga, našla Isusa i potom bila velika obnoviteljica karmelskoga reda. Profesorica Edith je uzela neobičnu knjigu i pročitala je za jednu noć da bi nakon čitanja sama sebi, kako bilježe 
poznavatelji njezina života, kazala: „Ovo je Istina!“ Odnosno, Edithino traženje istine dovelo ju je do odgovora da istina nije apstraktna kategorija i plod intelektualnoga razmišljanja ljudskoga genija, nego da se istina nađe kad se susretne Isusa raspetog i uskrsnulog, koji je Istina. Taj primjer vječne Istine, koja posvema beskrajnom ljubavlju ljubi svakoga te je iz te ljubavi svoj život darovao na križu za svakoga čovjeka, je i Put kojim bi se trebao kretati svaki čovjek i način da bi mogao po Isusovu primjeru iz ljubavi biti dar za drugoga te tako na kraju zemaljskoga vijeka zauvijek zadobiti Isusa, koji je također Život, u koji se ulazi po Isusu, jer on je i Put i Istina i Život (usp. Iv 14,6).
Sveta Terezija je 27. rujna 1970. proglašena crkvenom naučiteljicom. Tim naslovom se kroz cijelu povijest Crkve do sada okitilo samo 37 osoba, 33 sveca i četiri svetice. Prva od njih četiri, koju je Crkva počastila ovim naslovom, bila je upravo sveta Terezija. A kad se radi o proglašavanju crkvenih naučitelja, uvijek su to već nekada prije toga službeno proglašeni sveci ili mučenici. I u svakom pojedinom slučaju su to oni koji su se, osim osobnom svetošću koju je Crkva službeno prihvatila, istaknuli također naročitom i izvrsnom sposobnošću duhovnoga poniranja, razmatranja, svjedočenja, prenošenja i izricanja istina vjere. Iako se redovito radi o vrlo obrazovanim osobama, njihova snaga nije prvenstveno u intelektualnom znanju nego u duhovnom razmatranju, nije na prvom mjestu u visokim akademskim kvalifikacijama nego u dubokoj vjeri, nije naglašeno u njihovu snažnom teološkom znanstvenom radu nego u jakoj ljubavi koju su te osobe ponizno svjedočile i nije u društvenom prestižu nego u samozatajnom služenju.
U propovijedi za vrijeme Mise na kojoj je sveta Terezija proglašena naučiteljicom, u želji da vjernicima približi lik ove svetice, papa Pavao VI. je kazao: „Vidimo kako se ona pojavljuje pred nama, kao iznimna žena, kao redovnica, koja, sva zaogrnuta poniznošću, pokorom i jednostavnošću, oko sebe zrači plamenom svoje ljudske vitalnosti i svoje duhovne živosti, a zatim kao reformatorica i utemeljiteljica povijesnog i uglednog redovničkog reda, i najbriljantnija i najplodnija spisateljica, učiteljica duhovnoga života, neusporediva kontemplativka i neumorno aktivna.“
Događaj proglašenja svetaca i naučitelja uvijek ima svrhu da prosvjetljuje. Taj čin kao snop svjetlosti baca zrake te osvjetljava lik sveca i čini ga vidljivim na pozornici Crkve, a s druge strane istim činom taj snop svjetlosti usredotočuje se na Isusove vjernike pred koje se isti lik postavlja radi nasljedovanja njegova primjera.
Primjer svete Terezije sjaji svetošću. Blista njezin primjer karizmama istine, usklađenosti s katoličkom vjerom i koristi za prosvjetljenje duša. Također, valja uočiti karizmu mudrosti, koja je vjerojatno najprivlačniji i istodobno najtajanstveniji aspekt nauka svete Terezije. A na pitanje: Otkuda joj toliko nadahnuće?, Pavao VI. odgovara da je tako: „Nesumnjivo, zbog njezine inteligencije i njezine kulturne i duhovne formacije, iz njezina čitanja, iz njezinih razgovora s velikim učiteljima teologije i duhovnosti, iz njezine jedinstvene osjetljivosti, iz njezine uobičajene i intenzivne asketske discipline, iz njezine kontemplativne meditacije. Jednom riječju, iz njezine usklađenosti s milošću, primljene u izvanredno bogatu dušu pripremljenu za prakticiranje i iskustvo molitve.“
Terezija je imala povlasticu spoznati tajne vjere također putem iskustva izvanrednih duhovnih karizmi, živjeti u svetosti života posvećenog kontemplaciji i istodobno biti uključena u djelovanje. Imala je umijeće razotkrivanja tajna vjere, toliko da se svrstala među vrhovne učitelje duhovnog života. Iz tog proizlazi i Terezijin nauk o tajni molitve. To je važno uočiti i nasljedovati također zato što se cijela Katolička Crkva upravo nalazi u Godini molitve, vremenu duhovne priprave za jubilarnu 2025. godinu.
Terezijina poruka o molitvi dolazi nam dok smo u napasti „da se, kušani velikom bukom i velikim zalaganjem vanjskog svijeta, prepustimo nevolji suvremenoga života i izgubimo istinsko blago svoje duše u osvajanju zavodljivoga blaga zemlje. Ona dolazi k nama, djeci našega vremena, dok gubimo ne samo običaj razgovora s Bogom, već i osjećaj potrebe i dužnosti da mu se klanjamo i da ga zazivamo. Dolazi nam molitvena poruka, pjesma i glazba duha, prožeta milošću i otvorena za razgovor vjere, nade i ljubavi, dok psihoanalitičko istraživanje razbija krhki i komplicirani instrument kakav jesmo, (…). Dolazi uzvišena i jednostavna poruka molitve mudre Terezije, koja nas potiče da shvatimo ‘veliko dobro koje Bog čini duši, kada je raspolaže da sa željom prakticira mentalnu molitvu; (…) jer misaona molitva, po mom mišljenju, nije ništa drugo [kaže Terezija] nego prijateljski način ophođenja, u kojem se često nađemo u situaciji da razgovaramo, sami sa Samim, s Onim za koga znamo da nas ljubi’.“ (Pavao VI.)
Sveta Terezija je bila također vrlo praktična, okretna i aktivna žena. Ispravno je smatrala da je i to sastavni dio kršćanske duhovnosti i bila je kritična prema onima koji to nisu uvažavali. U tom smislu poznata je njezina misao: “Bože, oslobodi me ljudi koji su tako duhovni da žele sve pretvoriti u kontemplaciju.“ Zato je cijeloga života bila usredotočena na obje razine: kontemplativnu i aktivnu, na duhovne i vremenite oblike života, na molitvu i praktičan rad, na providnost i dobru organizaciju, na slobodu i red, na savjest i pravilo.
Na ovom Euharistijskom slavlju, osim vjernika Požeške biskupije, okupljeni su predstavnici i djelatnici naših biskupijskih Caritasa i Caritasa biskupskih konferencija iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji bdiju nad ljudima u potrebi te im spretno i dražljivo pomažu koliko mogu. I dok bismo, zahvalni za milost što možemo pomagati ljudima, latinsku riječ „caritas“ najispravnije mogli prevesti kao „djelotvorna ljubav“, bit će vrlo prikladno i korisno prisjetiti se nekih Terezijinih misli i savjeta za primijeniti u vršenju djela ljubavi.
Zahvalna svima koji uspješno pomažu ugroženoj ili bolesnoj braći i sestrama, što je i sama činila, sveta Terezija ih podržava, ali im i poručuje: „Čuvajte se da spretnost ne postane lukavština, sposobnost organizacije da ne postane sebičnost, smisao za inicijativu da ne postane prevelika samostalnost, a pouzdanje u sebe da ne postane taština.“
Glede kušnje da se Isusovi učenici previše navežu na vremenita dobra i glede duhovne ugroze koja može iz toga proizaći, pišući svojim sestrama sveta Terezija upozorava: „Ne bojim se onoga što će nedostajati mojim kćerima, nego onoga što će im biti od viška.“ Jer, iako od viška glava ne boli, kako kaže sirotinjska mudrost, ipak lako se može dogoditi da oboli duša zbog viška duha ovoga svijeta i njegovih dobara.
Kao produljena ruka Božje dobrote, Isusovi učenici i karitativne organizacije ne mogu i objektivno nisu u stanju riješiti sve muke ljudi i doskočiti svim njihovim oskudicama ali, bez obzira na ograničenja za koja nismo odgovorni, uvijek možemo onoliko koliko nam je moguće i tako stalno biti primjeri ljubavi što jest naša odgovornost. U tom smislu, iako je pisala svojim sestrama i pozivala ih na ustrajnost u djelatnoj ljubavi, sljedeća pouka svete Terezije je vrlo korisna uputa i savjet također svim kršćanskim dobrotvorima: „Sestre moje [i braćo], ne grādimo kulu bez temelja, jer Gospodin ne gleda toliko na veličinu djela, koliko na ljubav kojom se čini, a učinimo li ono što budemo mogle, njegovo veličanstvo će dati pa ćemo moći svakim danom sve više.“
„Ovo je Istina!“, kažemo i mi danas zajedno sa svetom Edith Stein.
