U prigodi 150. obljetnice mučeničke smrti franjevačkog velikana iz livanjskoga kraja fra Lovre Karaule župa Rođenja BDM Ljubunčić obilježava „Dan fra Lovre Karaule“. Misu uočnicu 19. srpnja predvodio je biskup banjolučki mons. Željko Majić. Propovijed mons. Majića prenosimo u cijelosti.
150 GODINA MUČENIŠTVA FRA LOVRE KARAULE
Ljubunčić – Žirović, 19. srpnja 2025.
Draga braćo i sestre!
Okupili smo se danas, uoči Ilindana, dana u koji je drage uspomene fra Lovro Karaula podnio mučeničku smrt i upisao se u svjedoke vjere Kristove Crkve. Stoga ovo nije dan u koji komemoriramo jednu smrt u okviru velikoga jubileja (150 godina mučeništva), nego dan kada slavimo život vjere za koji se nadamo da već sada baštini život vječni.
Pogledajmo, u najkraćim crtama, tijek fra Lovrina života.
Rodio se na samom početku 19. st. (23.12.1800.) u livanjskom polju, u Žiroviću, selu ljubunčićke župe. Krsno mu je ime Ante.
Sa 16 godina (1816.) stupio je u franjevački red i uzeo ime Lovro u čast sv. Lovre, rimskoga đakona i mučenika. Filozofiju i teologiju studirao je u Vácu, u Mađarskoj.
Od 1825. do 1828. duhovni je pomoćnik u Ivanjskoj i Ljubunčiću. Od 1828. do 1832. tajnik je biskupa fra Augustina Miletića, bosanskoga apostolskog vikara. Od 1832. do 1840. župnik je u Vidošima kod Livna, gdje je podigao je župni stan i crkvu. Od 1840. do 1851. gvardijan je u Fojnici. Od 1842. do 1847. sudjeluje u „Barišićevoj aferi“, borenju između apostolskoga vikara biskupa fra Rafe Barišića i Provincije Bosne Srebrene oko crkvenih prava i dužnosti. Od 1851. do 1854. kustos je Provincije. Od 1854. do 1860. župnik je u Čukliću, zatim do 1861. gvardijan na Gorici, a od tada do 1875. župnik je u Ljubunčiću i neko vrijeme generalni vikar. U travnju 1875. primio ga je, zajedno s dvojicom fratara, car Franjo Josip u Sinju. Iste je godine napisao Spomenicu od 20 točaka o teškom stanju katolika u Bosni i Hercegovini koja je posredstvom mađarskoga primasa dospjela na Bečki dvor. Ali i u ruke turskih vlasti. To je bio povod da je nastojanjem turske uprave u Bosni, zadavljen na Ilindan 20. srpnja 1875. kada se vraćao s Mise iz Prispa u župnu kuću. Pokopan je na groblju na Gorici, a kosti su mu prenesene u crkvu, desno od ulaza, na Gorici 1925. godine prigodom 50. obljetnice pogibije.
Opširno o njegovu životu i djelu možemo čitati u zborniku radova “Pro Populo” (urednik fra Marijan Karaula). Monografija je 2022. godine doživjela i drugo izdanje. Koliko se fra Lovro ucijepio u život livanjskoga puka govori i knjiga za djecu “Priča o hrabrom pastiru. Fra Lovro Karaula (1800.-1875.)” u kojoj su uključeni radovi – crteži i literarne refleksije – više od 250 učenika OŠ “Fra Lovro Karaula” iz Livna.
I evo nas danas ovdje u njegovoj rodnoj župi Ljubunčić i rodnom Žiroviću da na najuzvišeniji način Bogu zahvalimo na daru ovoga velikoga čovjeka, redovnika – franjevca i svećenika, prosvjetitelja, graditelja crkava, škola i goričkog samostana, hrabrog branitelja katolika protiv teškoga turskoga zuluma. Kao biskup povjerene mi Banjolučke biskupije dolazim danas ovdje da najuzvišeniji način zahvalim Bogu za dar njegova života, predanoga i ustrajnoga rada za dobro Crkve i počastim žrtvu koju je, poput svoga Učitelja, podnio za Krista, Crkvu i narod.
U Poslanici Hebrejima pročitali smo: “Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću. Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnice. I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron” (Heb 5,1-4).
Fra Lovro uistinu bijaše veliki svećenik; svećenik čvrste i djelatne vjere kojega je odlikovala hrabrost i predanost, veliki graditelj crkava, samostana i škole; zaštitnik potlačenih, borac za slobodu i pravdu. I sve u vremenu kada je Crkva bila progonjena – nije imala slobodu, kada su se trebale isposlovati dozvole od osmanskih vlasti – često uz ne mala novčana izdvajanja – ne samo gradnja crkava, župnih kuća i samostana, nego uopće da bi se moglo propovijedati Evanđelje i dijeliti svete tajne. U vremenu kada je narod bio neuk, u svim pogledima osiromašen i obespravljen.
Stoga dobro proučavatelji njegova života i djela zaključuju kako njegova vjera nije bila samo puka pobožnost. Ona je bila djelatna. Sv. Jakov će reći: „Vjera bez djela je mrtva.“ (Jak 2,17). Poput Krista, bio je pastir koji nije bježao kada su došli vukovi, nego je ostao. Gradio je crkve, dakako bez redovite dozvole, predstavljajući prema vlastima da gradi štalu – nije li i sam Isus rođen u štali! – jer je dobro znao da narod treba crkve – treba svetište, mjesta posebnog susreta s Bogočovjekom Isusom Kristom koji trajno prebiva s nama u svetoj hostiji. Gradio je škole jer je znao da znanje oslobađa, išao u opasnost jer je znao da nema ljubavi bez žrtve.
No, kako kaže pisac Poslanice Hebrejima da je svaki svećenik, koji je od ljudi uzet i postavljen za ljude, zaogrnut i slabošću i da mu ta slabost pomaže da suosjeća s onima koji su u neznanju i slabosti što ga, pak, potiče da danomice prinosi okajnice ne samo za narod nego i za sebe, zato i mi u ovoj sv. Misi ovu nekrvnu Kristovu žrtvu prinosimo i za spas njegove plemenite duše.
Fra Lovro je ubijen samo nekoliko godina prije nego što što su ovaj kraj i Zemlja oslobođeni od otomanskog zuluma. Nije dočekao slobodu za koju se životno borio, ali vjerujemo da pijesak i zemlja koja su mu začepila usta pri mukama davljenja, nisu spriječila duh da se oslobodi i na vijeke živi u slobodi djece Božje što je cilj svakoga životnoga putovanja; oslobođenje duha životvornoga za život vječni.
Mi danas, 150 godina nakon njegove mučeničke smrti, imamo slobodu. A jesmo li uistinu slobodni? I po civilnim zakonima nam je dozvoljeno da ispovijedamo vjeru, da gradimo crkve, da otvaramo škole. Koji duh u nama živi, kakva je naša vjera; puka pobožnost ili djelatna poput fra Lovrine? Ubrajamo li se među one koji Boga samo usnama časte, a srce im je daleko od Boga i Evanđelja Kristova; one kojih je uzaludno štovanje Imena Božjega, jer se vode uredbama ljudskim, a ne zakonima evanđeoskim? (usp. Mt 15,8-9).
Čitajući fra Lovrin životopis naišao sam na podatak da je 1875. godine, dakle u vrijeme njegove mučeničke smrti, u livanjskom okružju bilo 36.000 kršćana, a 9000 muslimana. Turske vlasti su na jedvite jade za tih 36.000 kršćana dozvolile da se otvore 3 škole (2 katoličke i 1 pravoslavna) a za 9000 muslimana bilo je na raspolaganju 16 škola.
Danas 150 godina kasnije na ovom je području na desetine crkava, kapelica i škola, što osnovnih što srednjih. A koliko je Hrvata i katolika, a onda i djece u školama? Vjerujem da bi nas fra Lovro danas upitao: zašto tako lako napuštate ovaj kraj tolikom mučeničkom krvlju natopljen, suzama zalijevan i žrtvama čuvan i izgrađivan? Zašto vam je važnija briga za hranu propadljivu od Hrane života? Zašto vam crkve sve više postaju kulturna baština i umjetničke galerije, a sve manje kultna mjesta – mjesta slave Božje, euharistijske hrane, sakramentalne okrjepe i evanđeoske utjehe, a škole sve praznije u kojima se sve manje poklanja pažnje u odgoju djece i mladih u istini, karakteru i poštenju?
Fra Lovro se nesebično žrtvovao i borio za prava slabih i potlačenih. Spomenimo i ovdje njegovu Spomenicu od 20 točaka u kojima je Bečkom dvoru opisao teško stanje katolika u Bosni i Hercegovini koja je najvjerojatnije pridonijela njegovu tako strašnom završetku ovozemaljskog putovanja.
Kakva je naša briga danas o starima, nemoćnima, obespravljenima, napuštenima? Komu smo ih prepustili? A Isus je više nego jasan: U kraljevstvo Božje ulazi onaj koji ga prepoznaje u gladnom, žednom, bosom, golom, bolesnom, protjeranom, obespravljenom.
Draga braćo i sestre. 150. obljetnica svjedočke smrti fra Lovre Karaule jest poziv da ga, više nego što ga slavimo riječima i iskazujemo mu emotivno divljenje i lokalni ponos, iskreno nasljedujemo.
Nama pastirima, jednako biskupima, svećenicima i redovnicima, da budemo pravi pastiri, a ne najamnici. Obiteljima da budu ognjište ljubavi koje su otvorene životu; mjesta molitve, ljubavi praštanja i suradnje, što je i moto Jubileja obitelji koji ćemo, ako Bog da, svi zajedno za tjedan dana proslaviti na Kupresu, slaveći Obiteljski dan na koji vas sve već danas pozivam.
Vama cijenjeni nositelji civilne vlasti, kao i vama djelatnicima u zdravstvu i prosvjeti, promotorima kulturnih vrijednosti: da poštujete život od prirodnog rođenja do prirodne smrti, da budete graditelji društva istine, pravde, poštenja i dostojanstva svake osobe, a ne rušitelji svega onoga čemu je temelj sam Bog, Kristovo Evanđelje i vjera naših pradjedova na kojima je ova naša narodna i crkvena zajednica vjekovima izgrađivana i ljubavlju Kristovom učvršćivana.
Fra Lovro je ovaj život završio kao istinski svjedok vjere. Mučenička krv na zastarjeva. Ona je uvijek svježa i uvijek vrije. Ona je najveći izraz svjedočanstva vjere u Boga. Duboko uvjeren, a i ovo naše okupljanje danas na vidljiv način to pokazuje, da ova mučenička krv nije zastarjela, Boga molim da ne čekamo dugo pa da pokrenemo i biskupijski proces za njegovu beatifikaciju. U ovom procesu iznimno je važan vaš vjerski život koji se nadahnjuje primjerom života fra Lovre Karaule i vaše spontano širenje “glasa njegova mučeništva”.
Koliko god vrijedne bile knjige o njemu napisane, ovaj spomenik u čast njegova mučeništva izgrađen, on nikako ne smije ostati samo zapis u kamenu, na papiru i u slici. Njegov duh mora živjeti u nama.
Dao Bog da bude tako. Amen
