U organizaciji Biskupske konferencije BiH i Vijeća za kler i sjemeništa BK BiH u Nadbiskupijskom sjemeništu Petar Barbarić u Travniku, u četvrtak 27. ožujka održan je XII. međudekanski susret kojemu je predsjedao mons. Tomo Vukšić predsjednik BK BiH uz sudjelovanje biskupâ mons. Petra Palića i Željka Majića te franjevačkih provincijala fra Joze Grbeša i fra Zdravka Dadića. Uz biskupe i provincijale susretu su nazočili generalni vikari te 23 dekana i članovi Vijeća za kler i sjemenište BK BiH. Tim povodom u duhu Jubilejske 2025. godine prigodno predavanje je održao profesor fundamentalne teologije s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu dr. Hrvoje Kalem.
Izlaganje pod naslovom Življenje kršćanske nade u kontekstu vremena prof. Kalem započeo tumačenjem 1 Pt 3, 15 u kojoj se od kršćana zahtijeva da budu uvijek spremni, svakomu tko ih upita, dati obrazloženje svoje nade. Izlaganje je podijelio u tri dijela. U prvome dijelu je najprije ukazao na razliku između optimizma i nade, navodeći da optimizam i kršćanska nada ne mogu biti istovjetni. Optimizam je pozitivan i poželjan stav, ali nije identičan kršćanskoj nadi. Kršćanska nada nije uvjerenje da će stvari kretati u dobrome smjeru na temelju naših predviđanja, proračuna, napretka znanosti i tehničkih dostignuća ili međuljudskih, političkih i drugih dogovora koji nikada nisu bez interesa. Drugim riječima, nada nije optimizam utemeljen na ovosvjetskom progresu. Kršćanska nada ima svoj temelj u Božjim obećanjima, a konačno u obećanju vječnoga života. Predavač je pojasnio da je nada krepost po kojoj čeznemo za vječnim životom kao za svojom srećemo, a sve drugo što vodi prema toj čežnji može se smatrati putem kršćanske nade. Za razliku od optimizma kojemu je karakteristika oslonjenosti na sebe i svoje zasluge, na djela vlastitih ruku, na samospasenje i neki oblik mesijanizma iz, takoreći, vlastite radionice, pri čemu se radi o radikalnom povjerenju u sebe i svoje snage, istinska kršćanska nada se ogleda u oslonjenosti na Boga i njegova obećanja.
Nakon distinkcije između nade i optimizma prof. Kalem je u temeljnim crtama protumačio osnovne biblijsko-teološke postavke nade ukazujući na mogućnost varljive nade koju su proroci pročišćavali te pobuđivali bolju i novu nadu u Izraelu koja nije okrenuta ispunjenju ovozemaljskih nadanja, nego je usmjerena prema vječnome životu. Specifičnost kršćanske nade je da ne upućuje na bilo kakvu budućnost, makar ona bila i razumski osnovana, nego se temelji na događaju Isusa Krista, na njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Događaj Isusa Krista otvara novu perspektivu, nove mogućnosti i nove neslućene obzore čime se još jednom potvrđuje da postoji bolja i veća nada od nade u ispunjenje ovozemaljskih obećanja.
U drugome dijelu izlagač je iznio nekoliko kušnji za nadu. Među tim kušnjama je nestrpljivost kao plod egoizma i egocentrizma. Nestrpljivost čovjeka vodi u suprotnom smjeru od Božje volje. Strpljivost je, prema riječima pape Franje i bule Spes non confundit, kći nade, koja podupire i jača nadu. Među kušnjama nade istaknuti su trpljenje i patnja, ukazujući da bez njih nema ni nade jer se do nade dolazi kroz nevolje i prokušanost (usp. Rim 5, 3-4). Osamljenost je kušnja koja ometa nadu u njenom korijenu. U osamljenosti se radi o čovjekovom iskustvu da ga nitko ne može saslušati, da ni s kim ne može razgovarati, da nikoga više ne može zazvati te se nikomu i ničemu nadati. Među kušnjama nade prof. Kalem je ukazao i na aktivizam koji otkriva da su ljudi sve više optimisti, tj. oslonjeni na sebe i svoje poduhvate, a sve manje ljudi nade, tj. oslonjeni na Božja obećanja. Predavač je apostrofirao aktivizam, pa čak i onaj duhovni aktivizam, kao bijeg od nade i stvarnosti u kojoj čovjek jedino može ostvariti svoje veće ili manje nade.
U trećem dijelu svoga izlaganja prof. Kalem je progovorio o tome gdje je moguće naučiti nadati se. Prije svega to je molitva, kao lijek protiv osamljenosti. U molitvi čovjek otkriva da kad ga nitko ne sluša, Bog ga sluša; kad ni s kim ne može razgovarati, može razgovarati s Bogom i njega zazivati, na njega apelirati. Molitva je mjesto gdje nada upućuje svoje vapaje, a nada u molitvi pokazuje svu svoju ozbiljnost. Drugo mjesto učenja nade je rad jer je svaki pošten rad, u bilo kojoj službi i na bilo kojem mjestu, unatoč nepovoljnim, pa čak i krajnje koruptivnim društvenim okolnostima, uvijek nada na djelu. Rad raspiruje nadu. Rad traži odgovornost, a neodgovornost, i u najmanjem, razotkriva manjak nade kod onih koji bi je trebali raspirivati. Među mjestima učenja nade istaknuti su neki oblici trpljenja kao što su bolest, starost, malenost, slabost, osjećaj krivnje, odbačenosti, gubitak bliskih osoba. Sva ta iskustva trpljenja mogu, umjesto očaja i samosažalijevanja, postati mjestom učenja nade.
U velikim kušnjama, u kojima moramo donijeti odluku da ćemo istinu staviti ispred svega što posjedujemo, traži se upravo velika nada koja se sastoji jedino u oslonjenosti na Boga koji je jedini istina, a ne na ljudska obećanja, planiranja i projekcije, zaključio je prof. Kalem.
(kta)
