Apostolska nuncijatura u BiH uputila je 21. travnja priopćenje za javnost o smrti pape Franje koji je preminuo jutros u 7:35 sati u Domu svete Marte u Vatikanu. Uz priopćenje također prenosimo i biografiju Svetog Oca Franje na hrvatskom i engleskom jeziku:
Apostolska nuncijatura u Bosni i Hercegovini objavljuje tužnu vijest o smrti Njegove Svetosti pape Franje, koji je preminuo jutros u 7:35 sati u Domu svete Marte u Vatikanu.
Priopćujući ovu bolnu vijest, Apostolska nuncijatura u Bosni i Hercegovini poziva sve na molitvu za vječni pokoj Svetoga Oca koji je ostavio svijetli primjer duhovnog i moralnog vodstva, promičući mir, nadu, pravednost, slobodu i solidarnost među narodima i nacijama, te djelujući za svijet ispunjen bratskom ljubavlju, prihvaćanjem i suosjećanjem, oslobođen ratova i nepravdi, osobito u korist najslabijih i nezaštićenih. Mnogi ljudi dobre volje, neovisno o svojim osobnim, kulturnim, političkim ili vjerskim uvjerenjima, pamtit će preminulog Papu kao vođu moralne savjesti u svijetu.
Apostolska nuncijatura u Bosni i Hercegovini unaprijed izražava iskrenu zahvalnost svim biskupima, župnicima i redovničkim zajednicama koje će organizirati svete mise zadušnice kao i na iskazima blizine i poštovanja koji će biti izraženi u ovoj prigodi.
Sarajevo, 21. travnja 2025.
Biografija
NJEGOVA SVETOST PAPA FRANJO (1936-2025)
Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu, u Argentini. Ušao je u dijecezansko sjemenište u Villa Devoto, a 11. ožujka 1958. godine pridružio se Družbi Isusovoj (Isusovci), započinjući svoj novicijat. Studij humanističkih znanosti završio je u Čileu prije nego što se vratio u Argentinu 1963. godine, gdje je stekao diplomu iz filozofije na Colegio de San José u San Miguelu. Između 1964. i 1965. godine predavao je književnost i psihologiju na fakultetu “Immacolate Conception” u Santa Feu, a 1966. predavao je iste predmete na “Colegio del Salvatore” u Buenos Airesu. Od 1967. do 1970. godine nastavio je teološke studije na „Colegio de San José“, gdje je i diplomirao. Dana 13. prosinca 1969. zaređen je za svećenika.
Unutar Družbe Isusove proveo je svoj treći probandat između 1970. i 1971. na Sveučilištu u Alcali de Henares u Španjolskoj, te je 22. travnja 1973. položio svoje doživotne zavjete. Po povratku u Argentinu, služio je kao magistar novaka u Villa Barilari, San Miguel; profesor na Fakultetu teologije u San Miguelu; savjetnik Provincije Družbe Isusove; te rektor Colegio Máximo i Fakulteta filozofije i teologije. Dana 31. srpnja 1973. godine imenovan je provincijalom Isusovaca u Argentini, na toj službi ostao je šest godina. Nakon toga vratio se svojoj akademskoj djelatnosti i od 1980. do 1986. godine bio je rektor u „Colegio de San José“ i župnik, ponovno u San Miguelu. U ožujku 1986. pošao je u Njemačku kako bi ondje dovršio rad na svojoj doktorskoj disertaciji, nakon čega su ga poglavari smjestili u „Collegio del Salvador“ u Buenos Airesu, odakle je premješten u crkvu Družbe Isusove u gradu Cordobi, gdje je obnašao službu duhovnika i ispovjednika. Kao veliki kancelar Katoličkog sveučilišta u Argentini, autor je knjiga: Razmatranja za redovnike (1982), Razmišljanja o apostolskom životu (1992), i Razmišljanja o nadi (1992).
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u Buenos Airesu biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina. Kao svoj biskupski moto odabrao je Miserando atque eligendo (“Izabran po milosrđu”). Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 3. lipnja 1997., a 28. veljače 1998., nakon smrti kardinala Qarracina, naslijedio ga je u nadbiskupskoj službi te je postao primas Argentine i ordinarij za katolike istočnog obreda u Argentini.
Sveti Ivan Pavao II. kreirao ga je kardinalom na konzistoriju 21. veljače 2001., a naslovna mu je crkva bila crkva Sv. Roberta Bellarmina. U listopadu 2001. godine imenovan je glavnim relatorom za 10. redovitu opću skupštinu Sinode biskupa, koja se bavila biskupskom službom. Od studenoga 2005. do studenoga 2011. bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije. U travnju 2005. godine sudjelovao je na konklavi na kojoj je izabran papa Benedikt XVI.
Nakon što je papa Benedikt XVI. 28. veljače 2013. godine podnio ostavku, Bergoglio je izabran za njegovog nasljednika 13. ožujka. Kao papinsko ime odabrao je Franjo, u čast svetog Franje Asiškog. U skladu s tradicijom Drugog vatikanskog koncila, papa Franjo bio je, među mnogim svojim nastojanjima, nepokolebljiv zagovornik brojnih reformi unutar Katoličke crkve i promicanja kulture dijaloga s drugim kršćanskim denominacijama i religijskim tradicijama. Njegovi napori usmjereni su na promicanje trajnog mira, bratstva i suglasja diljem svijeta.
Dana 4. listopada 2023. godine papa Franjo sazvao je Sinodu o Sinodalnosti, značajan događaj koji se smatra vrhuncem njegovog papinstva i jednim od najvažnijih trenutaka u povijesti Crkve od Drugog vatikanskog koncila.
Među najvažnijim dokumentima koje je izdao papa Franjo su: enciklike Lumen fidei (29. lipnja 2013.), Laudato si’ (24. svibnja 2015.), Fratelli tutti (3. listopada 2020.) i Dilexit nos (24. listopada 2024.); apostolske konstitucije Pascite gregem Dei koje mijenjaju Zakonik kanonskog prava (23. svibnja 2021.) i Praedicate Evangelium o reformi Rimske kurije (19. ožujka 2022.); apostolske pobudnice Evangelii Gaudium (24. studenoga 2013.), Amoris laetitia (19. ožujka 2016.), Gaudete et exsultate (19. ožujka 2018.), Christus vivit (25. ožujka 2019.), Querida Amazonia (2. veljače 2020.), Laudate Deum (4. listopada 2023.), C’est la confiance (15. listopada 2023.), Dignitas infinita (8. travnja 2024.); i njegove posljednje knjige, „Život: Moja povijest u Povijesti“ (19. ožujka 2024.) i „Nadaj se“ (14. siječnja 2025.).
Štoviše, Zajednička deklaracija o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život, koju su potpisali papa Franjo i veliki imam Ahmed Al-Tayeb u Abu Dhabiju, Ujedinjeni Arapski Emirati, 4. veljače 2019., ima značajnu povijesnu i međureligijsku važnost. Ona označava prekretnicu u njegovim naporima za promicanje mira, suživota i međusobnog razumijevanja između različitih religija, posebice između kršćanstva i islama, dviju najvećih religije na svijetu.
Tijekom svog pontifikata papa Franjo poduzeo je ukupno 47 apostolskih putovanja u 66 različitih zemalja, uključujući Bosnu i Hercegovinu, 6. lipnja 2015. godine. U Sarajevu se susreo s članovima tročlanog predsjedništva i vjerskim vođama. Nekoliko visokih dužnosnika iz Bosne i Hercegovine također ga je posjetilo u Vatikanu.
Biography
HIS HOLINESS POPE FRANCIS (1936-2025)
Jorge Mario Bergoglio was born on 17 December 1936 in Buenos Aires, Argentina. He entered the Diocesan Seminary of Villa Devoto, and on 11 March 1958, he joined the Society of Jesus (Jesuits), beginning his novitiate. He completed his humanities studies in Chile before returning to Argentina in 1963, where he obtained a degree in philosophy from the Colegio de San José in San Miguel. Between 1964 and 1965, he taught literature and psychology at the Immaculate Conception College in Santa Fé, and in 1966, he held the same teaching position at the Colegio del Salvador in Buenos Aires. From 1967 to 1970, he continued his theological studies at the Colegio de San José, where he completed his degree. On 13 December 1969, he was ordained a priest.
He pursued his formation studies between 1970 and 1971 at the University of Alcalá de Henares in Spain, and on 22 April 1973, he made his final profession with the Society of Jesuits. Upon his return to Argentina, he served as novice master at Villa Barilari, San Miguel; professor at the Faculty of Theology of San Miguel; consultor to the Province of the Society of Jesus; and Rector of the Colegio Máximo of the Faculty of Philosophy and Theology. On 31 July 1973, he was appointed Provincial of the Jesuits in Argentina, a position he held for six years. He then returned to his academic work and, from 1980 to 1986, served as Rector of the Colegio de San José and parish priest, again in San Miguel. In March 1986, he went to Germany to complete his doctoral dissertation there. Subsequently, his superiors assigned him to the College del Salvador in Buenos Aires, and from where he was transferred to the Church of the Society of Jesus in the city of Cordoba, where he served as a priest and confessor. As Grand Chancellor of the Catholic University of Argentina, he authored the books: Meditaciones para religiosos (1982), Reflexiones sobre la vida apostólica (1992), and Reflexiones de esperanza (1992).
On 20 May 1992 Pope John Paul II appointed him Auxiliary Bishop of Buenos Aires. On 27 May, he received episcopal ordination in the cathedral of Buenos Aires. He chose as his episcopal motto Miserando atque eligendo (chosen through mercy). On 3 June 1997, he was raised to the dignity of Coadjutor Archbishop of Buenos Aires. Not even nine months had passed when, upon the death of Cardinal Antonio Quarracino, Archbishop of Buenos Aires, he succeeded him on 28 February 1998, as Archbishop and Primate of Argentina and Ordinary for Eastern rite Catholics in Argentina.
Saint Pope John Paul II elevated him to the College of Cardinals on 21 February 2001, assigning him the title of San Roberto Bellarmino. In October 2001, he was appointed General Relator for the 10th Ordinary General Assembly of the Synod of Bishops, which focused on the Episcopal Ministry. In 2005, he was appointed President of the Argentine Bishops’ Conference, a role to which he was reconfirmed for a further three-year term in 2008. Meanwhile in April 2005 he took part in the Conclave in which Pope Benedict XVI was elected.
Upon resignation of Pope Benedict XVI on 28 February 2013, Bergoglio was elected as his successor on 13 March. He chose Francis as his papal name in honour of Saint Francis of Assisi. In keeping with the tradition of the Second Vatican Council, Pope Francis has been, among his many endeavours, an unwavering advocate for numerous reforms within the Catholic Church, and for fostering a culture of dialogue with other Christian denominations and religious traditions. His efforts have been directed towards promoting enduring peace, fraternity, and harmony across the world.
On 4 October 2023, Pope Francis convened the Synod on Synodality, a significant event which is considered to represent the pinnacle of his papacy and stands as one of the most remarkable milestones in the history of the Church since the Second Vatican Council.
Among the most notable documents issued by Pope Francis are: Encyclicals Lumen fidei (29 June 2013), Laudato si’ (24 May 2015), Fratelli tutti (3 October 2020) and Dilexit nos (24 October 2024); Apostolic Constitutions Pascite gregem Dei amending the Code of Canon Law (23 May 2021) and Praedicate Evangelium on the reform of the Roman Curia (19 March 2022); Apostolic Exhortations Evangelii Gaudium (24 November 2013), Amoris laetitia (19
March 2016), Gaudete et exsultate (19 March 2018), Christus vivit (25 March 2019), Querida
Amazonia(2 February 2020), Laudate Deum (4 October 2023), C’est la confiance (15 October 2023), Dignitas infinita (8 April 2024); and his last books, Life: My Story Through History (19 March 2024) and Hope (14 January 2025).
Moreover, the Joint Declaration on Human Fraternity for World Peace and Living Together, signed by Pope Francis and Grand Imam Ahmed Al-Tayeb in Abu Dhabi, United Arab Emirates, on February 4, 2019, holds significant historical and interfaith importance. It marks a milestone in his efforts to foster peace, coexistence, and mutual understanding between different religions, especially between Christianity and Islam, the two largest religions in the world.
During his pontificate, Pope Francis has made a total of 47 apostolic journeys to 66 different nations, including Bosnia and Herzegovina on 6 June 2015. In Sarajevo, he met with members of the Tripartite Presidency and religious leaders. Several high-ranking Officials from Bosnia and Herzegovina have also visited him in the Vatican City.
