U prijepodnevnom dijelu drugoga dana 65. teološko-pastoralnog tjedna s temom „Kršćanska nada u vremenu beznađa“ u srijedu, 22. siječnja 2025. u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu predavanja su održali izv. prof. dr. sc. Iva Mršić Felbar, prof. dr. sc. Vladimir Dugalić i dr. sc. Milan Dančuo, objavila je IKA.
Izvanredna profesorica na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Iva Mršić Felbar govorila je o eshatološkoj nadi. Cilj izlaganja bio je kontekstualiziranje eshatološke nade kao teološke kategorije koja na poseban način odražava dinamiku eshatološkoga koncepta „već da, još ne“. Dr. Mršić Veber odredila je nadu kao transtemporalnu, pokretačku, kritičku, realnu i relacijsku, ali i kao onu koja svoje ishodište nalazi u pashalnom otajstvu Isusa Krista. Soteriološki aspekt eshatološke nade sagledava kroz antropološku perspektivu, gdje je čovjek shvaćen kao imago Dei, u procesu svojega dinamičkoga hoda prema realizaciji, dovršenju i punini kao imago gloriae. Nada otvara horizont eshatološkoj zbilji, prema Bogu koji je naša nada (usp. Kol 1, 27), ali koji, kao temelj i cilj nade, ostaje skriven poput samoga eshatona, navodi dr. Mršić Veber.
Profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Đakovu dr. sc. Vladimir Dugalić održao je predavanje „Suodnos triju teologalnih kreposti: vjere, ufanja (nade) i ljubavi“.
Dr. Dugalić tumači da je već sv. Toma Akvinski uočio razliku između nade kao naravnog čuvstva (passio) i teološke vrline (virtus). Na naravnoj razini čovjek koji se nada zapravo želi da se ostvari ono u što vjeruje. U teološkom smislu nada se očituje kao krepost ufanja u Božju prisutnost i ojačava nas u suočavanju sa životnim teškoćama. Izlaganje je stoga podijeljeno u dva dijela. U prvom dr. Dugalić nastoji prikazati tradicionalni nauk Crkve o suodnosu triju teologalnih kreposti: vjere, ufanja i ljubavi, s posebnim osvrtom na teologalnu krepost ufanja kao specifični habitus iz kojega proizlazi ljudsko djelovanje. Krepost ufanja izričaj je težnje za srećom što ju je Bog stavio u srce svakoga čovjeka te čuva vjernika od malodušja, podupire u trenutcima napuštenosti i širi srce u iščekivanju vječnoga blaženstva utemeljenog na Božjem obećanju. U tom se kontekstu promatraju i grijesi protiv kreposti ufanja: očaj i preuzetnost. Očaj se očituje u nedostatku prave želje za božanskim dobrima, a dolazi od nedostatka ljubavi prema Bogu. Često je popraćen i gubitkom životnoga smisla. Grijeh preuzetnosti izvire pak iz oholosti i takva je osoba uvjerena da joj Bog neće poslati smrt prije nego što se obrati. Grijesi protiv ufanja usko su povezani s grijesima protiv vjere, jer potpuno zatvaraju srce djelotvornim djelovanjima Duha Svetoga te se u tradicionalnom nauku ubrajaju u grijehe protiv Duha Svetoga. Drugi dio izlaganja posvećen je suvremenim teološkim promišljanjima o suodnosu triju teologalnih kreposti, s osobitim naglaskom na krepost ufanja (nade). Kritički analizira misao teologa nade, osobito Edwarda Schillebeeckxa te protestantskih teologa Pannenberga, Metza i Moltmanna koji su stavili primat nade nad vjerom. Prema njihovu mišljenju tek ona produbljuje vjeru i daje joj životnu konkretnost. U izlaganju se ističe kako katolička tradicija naglašava da načelo credo ut intelligam ima primat nad načelom spero ut intelligam. U tom kontekstu pozornost je usmjerena na nauk pape Benedikta XVI. i pape Franje budući da je govor o teologalnoj kreposti ufanja čest u njihovim pontifikatima. U enciklikama, govorima, katehezama i homilijama naglašavaju da je današnjemu svijetu krepost ufanja silno potrebna te ističu različite oblike njezina kršćanskoga življenja. Govoreći stoga o suodnosu triju teologalnih kreposti, može se reći da vjera pruža temelj spoznaje i povjerenja u Božja obećanja, a ufanje oživljava povjerenje da će se Božja obećanja ispuniti i potiče čovjeka da ih traži. Ljubav pak ostvaruje cilj ufanja i dovodi vjernika u potpuno zajedništvo s Bogom. U tom suodnosu ufanje je dinamična krepost koja povezuje vjeru kao početak i ljubav kao krajnji cilj čovjekova odnosa prema Bogu, navodi se u radu dr. Dugalića.
Dr. sc. Milan Dančuo s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imao je predavanje o temi „Euharistija kao predokus vječne gozbe i budućega svijeta“.
Polazište u izlaganju je, u kontekstu liturgijske teologije, euharistijsko slavlje kao slika i anticipacija eshatološke gozbe u vječnosti. Isus Krist je svojim utjelovljenjem i vazmenim otajstvom ispunio mesijanska iščekivanja izraelskoga naroda, ali i cijeloga ljudskoga roda. Darivanjem samoga sebe na križu inaugurirao je eshatološko vrijeme koje se anticipira i iščekuje slavljenjem euharistije. Krist saziva sve narode u jedan Božji narod kako bi dovršio davna obećanja. Pozivom dvanaestorice učenika, u kojima simbolički odjekuje dvanaest izraelskih plemena, i poslanjem da slave spomenčin koje im je dodijeljeno na posljednjoj večeri prije smrti na križu, Isus je pokazao da želi prenijeti na cijelu kršćansku zajednicu zadatak da bude u povijesti znak i sredstvo eshatološke gozbe, okupljanja i zajedništva koji su započeli Kristovim djelom spasenja. Tako se u svakom euharistijskom slavlju ostvaruje sakramentalno eshatološko okupljanje Božjega naroda, a euharistijska gozba za kršćane je stvarna anticipacija i predokus mesijanske gozbe u vječnosti koja uvodi vjernike u autentičnu slobodu i u neposredni susret s Bogom. Euharistija postaje hrana za svakodnevni život u prolaznostima ovoga svijeta, utiskuje navješćujuće znakove slobode koji nadilaze krize i beznađe te omogućuje ulazak vječnosti u tijek ljudskoga vremena i povijesti, navodi se u radu dr. Dančua.
Detaljnije o 65. teološko-pastoralnom tjednu dostupno je u programskoj knjižici:
