Tijekom posljednjih 15 do 20 godina bilo je mnogo rasprava i mnogih inicijativa oko koncepta župna revitalizacija. Motivacija je poznata: opadanje broja na nedjeljnoj misi, manje krštenja, vjenčanja i prvih čestitki, te primjetan pad sudjelovanja u stvaranju vjere. Spojenje ovo je rastuća stvarnost višestrukih župa koje služi jedan svećenik – ili ih uopće nijedno.
Došlo je do uspjeha u okretanju stvari, a vjerujem da od tih napora vidimo rast ploda. Ipak, istovremeno su mnogi postali oprezni prema pojmovima poput “relevantnosti”, “revitalizacije” i “obnove”. Te riječi, dok jednom nadahnjuju, sada mogu nositi težinu umora ili čak cinizam.
U ljeto 2020. Vatikan je objavio a dokument To se bavilo ovom potrebom za obnovom, nagovarajući ono što se naziva “pastoralnom pretvorbom”. Vjerujem da nam ovaj okvir može pomoći svećenicima da napravi potreban pomak koji naš trenutni trenutak zahtijeva. Svaka značajna katolička obnova mora započeti s neprekidnim obraćenjem – i za vjernike i za nas kao svećenike. Često kažem ljudima da moramo neprestano pitati: Tko smo mi? O čemu smo mi? Što zapravo radimo? I što se mora promijeniti tako da uistinu možemo živjeti prva dva odgovora?
Svećeništvo nikada nije bilo lako – a možda to ne bi trebalo biti. Kad počnemo previše ugodno živjeti, riskiramo da postanemo poput vjerskih vođa koje su Isus kritizirao u evanđeljima. Udobnost postaje naš motivator, a ne evanđelje. U skladu s tim, sve veći zahtjevi postavljeni na nas – od vjernika, šire zajednice i biskupije – stvarni su i ponekad neodoljivi. Mnogi su svećenici izgorjeli ili na putu do izgaranja. “Samo nastavite raditi ono što radite” nije samo beskorisno – može biti štetno. Ipak, to je često zadano.
Znamo duhovne osnove: liturgiju sati, svakodnevne mise, pomirenja i svakodnevnog svetog sata. Ali kad to postanu puke dužnosti ili rutine, a kad ih počnemo preskakati, naše je zvanje u opasnosti. Svi smo čuli priče o bratovim svećenicima koji su napustili službu i kasnije priznali da je molitva brevijara odavno pala. Kriza seksualnog zlostavljanja eksplodirala je nedugo nakon što sam zaređen. Sigurna sam da je ono što me je držalo ukorijenjeno u Kristu i vjerno mojem zvanju tijekom tih burnih godina bila moja predanost molitvi brevijara.
Ipak, naše osobno obraćenje – i obnavljanje naših župa – traje više. Unajmljujemo osoblje i angažiramo volontere kako bi nam pomogli u župnom ministarstvu. I oni trebaju živopisni duhovni životi. Euharistija, pomirenje i redovna molitva trebali bi biti dio njihovog duhovnog ritma. Moramo odvojiti i vrijeme da se molimo s njima – ne baš kao predsjednici, već pokraj njih, kao kolege učenici. U svakoj župi koju sam vidio da prkosi trendu pada, osoblje se redovito moli zajedno.
Što je najvažnije što radimo kao svećenici? Koji je najvažniji dio župnog života? Proslava euharistije – i nedjelje i svakodnevno. Često citiramo drugo Vatikanovo vijeće: Euharistija je Izvor i vrh kršćanskog života. Ali evo izazova: Da li naš dnevni i tjedni raspored to odražava? Koliko vremena i energije dajemo pripremi naših liturgija – ne samo nedjeljne mise, već i svakodnevne mise? Koliko vremena trošimo pripremajući naše homilije?
Prečesto su naši dani ispunjeni zahtjevima da prisustvuju svakom sastanku župnog kluba, okupljanjem ženskog ceha ili događaju prikupljanja sredstava. Očekuje se da ćemo biti prisutni, čak i ako ne aktivno sudjelujemo – gotovo kao da je naša prisutnost potrebna za legitimitet grupe. Uvlačimo se u uređivanje biltena, planiranje prikupljanja sredstava, postavljanje događaja i čišćenje. Bavimo se ugovorima, financijama i problemima iz ljudskih resursa. I na kraju, naša priprema homilije postaje krajnja misao: “To je dovoljno dobro.” Problem je u tome što ovaj način razmišljanja, čak i ako povremeni, može postati naša norma.
Osim liturgije, posežemo li do novih župljana – ili jednostavno čekamo da dođu k nama? Učinimo li se uistinu dostupnim za duhovna vodstva i sakramente ili se skrivamo iza koliko smo zauzeti?
A što je s našim stalnim formacijom? Ograničimo li se na goli minimum koji zahtijeva biskupija? Ili tražimo povlačenja, sudjelujemo u stalnom proučavanju i obvezujemo se na duhovni i intelektualni rast?
Istina je da naše župe – naši ljudi, naše osoblje, pa čak i mi sami – neće doživjeti stvarnu obnovu ako ne. Nikada nećemo živjeti puninu našeg zvanja ako dopustimo da zahtjevi, pretpostavke i užurbanost župnog života diktiraju našu službu.
Pa što možemo učiniti?
Započnite praćenjem vremena. Dva tjedna zabilježite kako provodite svoj dan. Tally Sati: Koliko se vremena daje svećeničkim odgovornostima-masima, sakramentima, propovijedanju, molitvi, proučavanju-i koliko administrativnim ili nebitnim zadacima? Ova će vježba otkriti što treba promijeniti.
Zatim blokirajte vrijeme za ono što je važno: homily priprem, planiranje liturgije, duhovno čitanje, proučavanje. Budite realni – nitko ne može blokirati tri dana za pisanje homilije. Ali sat vremena dnevno? To je izvedivo. Izreka Ne Na druge će stvari biti potrebno. I da, to može značiti neke dugogodišnje tradicije-poput godišnje župne večere-možda se ne događa ako nema dovoljno pomoći. To je u redu.
Redovito duhovno vrijeme sa svojim osobljem i volonterima prioritet. Nešto tjedno, mjesečno i godišnje. Tjedna jutarnja molitva ili zajednički sveti sat. Mjesečna misa za tim. Godišnji dan povlačenja ili formiranja osoblja. Uključite sezonska molitvena iskustva tijekom Adventa i Korizme.
Na kraju, pomozite svojim župljanima da shvate što se događa. Stvarna pretvorba zahtijeva kulturne promjene, a kulturna promjena treba vremena. Jedna homilija neće biti dovoljna. Moramo biti namjerni i strpljivi – sa sobom, našim timom i našim župljanima. U konačnici, ne radi se o tome što mi Učinite, ali o onome što dopuštamo Gospodinu da radi u nama kao svoje učenike.
Fotografirati Markus Spiske na Razdvojiti
