Predstavljanje knjige prof. dr. sc. Vladimira Lončarevića Godina i vječnost održano je u četvrtak, 13. studenoga 2025., u Dvorani „Juran i Sofija“ sisačkog Velikog Kaptola. Knjigu su predstavili sisački biskup Vlado Košić, glavni urednik Nakladničke kuće Alfa Božidar Petrač, profesorica hrvatskoga jezika i književna kritičarka Nikolina Mesić te sam autor.
Roman-povjesnica Godina i vječnost nadahnut je životom prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Lončarević kroz osobna promišljanja, autentične Tuđmanove zapise, fikcionalizirane dijelove i citate iz svjetske i hrvatske književnosti razotkriva ključne trenutke novije hrvatske povijesti te ih promatra u svjetlu predsjednikova duhovnog i državničkog puta.
Na početku okupljenima se obratio urednik Petrač, istaknuvši da je knjiga žanrovski smještena na razmeđu romana i eseja te da se može čitati kao svojevrsna freska hrvatske povijesti ispričana kroz lik Franje Tuđmana i samog pripovjedača. Naglasio je autorovu jedinstvenu poziciju svjedoka posljednje godine predsjednikova života – godine obilježene bolešću, ali i intenzivnim duhovnim sazrijevanjem. Dodao je i kako je roman apoteoza čovjeka koji je s narodom i braniteljima stvorio hrvatsku državu, ali istodobno i oštro upozorenje da zamišljena duhovna i moralna obnova društva još nije ostvarena.
Govoreći o pokojnom predsjedniku Tuđmanu, biskup Košić, posebno se dotaknuo njegova odnosa prema kardinalu Franji Kuhariću i bl. Alojziju Stepincu te prema Crkvi općenito. Istaknuo je kako je Tuđman prepoznao važnost duhovne obnove i nacionalne pomirbe te da bez tog procesa ne bi bilo moguće ostvariti hrvatsku državnost. Knjigu je ocijenio dragocjenom jer iznutra prikazuje kako je predsjednik doživljavao hrvatsku povijest, Crkvu i vlastitu državničku misiju, cijeneći i lijevo i desno krilo hrvatske politike. Posebno je naglasio njegovu hrabrost, osjećaj poslanja, vjerničku dimenziju života i duboko poštovanje prema blaženom Stepincu, zaključivši kako Tuđmanu dugujemo trajnu zahvalnost za stvaranje samostalne države.
Književna kritičarka Nikolina Mesić priznala je da je romanu pristupila s određenom bojazni od jednostranog ili mitiziranog prikaza, no već ju je prolog uvjerio u suprotno. Autorova svjesna subjektivnost, rekla je, otvara prostor za dublji psihološki portret Tuđmana – istodobno snažnog i ranjivog, uvjerenog i sumnjičavog, vizionara, ali i čovjeka pogrešaka. Istaknula je veliku gustoću citata iz književnosti, teologije i povijesti, što djelu daje izrazitu erudiciju i slojevitost. Roman je opisala kao susret velike povijesti i intimne drame, političke zbilje i duhovnog traganja – „susret godine i vječnosti“, Tuđmana i „običnog čovjeka“, domovine i osobnih sudbina.
Na kraju se okupljenima obratio i autor, zahvalivši biskupu Košiću, izdavaču i sugovornicima. Istaknuo je da knjiga ima korijene u njegovim formativnim iskustvima te u intervjuu koji je radio s Tuđmanom uoči papina dolaska 1998. Prisjetio se prvog susreta s predsjednikom i njegove rečenice „nemamo ljudi“, čije je puno značenje shvatio tek kasnije. Naglasio je da roman nije pisan radi Tuđmanove rehabilitacije, jer on je u narodu ne treba, nego radi našeg vlastitog povratka izvornoj ideji suverene i duhovno utemeljene Hrvatske. Podsjetio je na Tuđmanov kršćanski humanizam, ulogu u mirotvornim procesima i mirnoj reintegraciji, ali i na nerazumijevanja koja je trpio. Zaključio je da Tuđmanov život nije tek povijesna oporuka, nego smjerokaz za budućnost te da knjiga poziva na novo promišljanje hrvatske slobode, identiteta i duhovne obnove u svjetlu njegove ostavštine.
