Predrasude su prisutne i osjećamo ih različito » Tekstovi

Razgovor: Budislav Vukas, profesor na Pravnom fakultetu i nadbiskupijski povjerenik za Pastoral osoba s invaliditetom

Danijel Delonga

08.11.2023.

Budislav Vukas profesor je na Pravnom fakultetu i, uz Klaru Labinac, nadbiskupijski povjerenik za Pastoral osoba s invaliditetom. S obzirom na to da se i sam cijeli život nosi s hendikepom slabog vida, o inkluziji osoba s invaliditetom može govoriti i iz vlastita iskustva. Ono svakako može poslužiti kao temelj za daljnji rad Povjerenstva i podizanje ukupne svijesti o poteškoćama i načinima inkluzije takvih soba.

Obitelj je zasigurno prvi stup podrške koju osobe s hendikepom trebaju. Međutim, i tim obiteljima treba pomoći, često ni sami ne znaju što učiniti. Koje su osobe u Vašem životu najviše učinile da prebrodite svoj hendikep i budete aktivni član društva i Crkve?

Slažem se s Vama. Često govorimo o važnosti obitelji u različitim situacijama, u vremenima djetinjstva, formiranja mladih, školovanja i svih izazova koje nam život predstavlja. Okolnosti posebnih poteškoća člana neke obitelji, djeteta, stavljaju svakako pred nju nove izazove, i to nije lako. A u okolnostima vrijednosti današnjeg društva, u koje se ovakve poteškoće ne uklapaju, nisu moderne, položaj obitelji je još i teži. Tu su i socijalni izazovi, financije… Crkva nije izolirana od takvih društvenih trendova, iako svugdje ima dakako predivnih primjera spremnosti za pomoć i podršku. 

Ipak, sva podrška i pomoć polaze iz obitelji. Imao sam iznimnu sreću i blagoslov što je moja obitelj posebno razumijevala i razumije moje poteškoće, a vezana je i za medicinsku struku. Otac je bio torakovaskularni kirurg, s iznimnim razumijevanjem, posebnom empatijom.  Mama je viša medicinska sestra, brat je neurokirurg. Djed je bio poznati riječki dermatolog. Međutim, obiteljska blizina ipak je nezamjenjiva i ne ovisi samo o struci i znanju. Vezana je za svakodnevnicu i bezbroj, drugima potpuno nepoznatih i nerazumljivih izazova s kojima se osobe s poteškoćama susreću svaki dan. Dobrotu i razumijevanje, primjerice, moje none ne možete riječima opisati. 

No postoje mnoge sudbine u našem okruženju koje su drugačije, a zavrjeđuju jednaku šansu i životnu priliku. Zato je odgovornost svih nas, a napose ako se želimo smatrati Kristovim učenicima, još i veća. 

Mislim da je edukacija ključna. Često ljudi nisu svjesni koliko me razvesele kada mi se jave na ulici i predstave se, jer srećem li koga rijetko, teže ga prepoznajem, glas je drukčiji i slično. To se ne može znati a da se bar malo ne educiramo, no ipak želimo vjerovati da takve teme nekoga i zanimaju.

Institucije bi zasigurno mogle više činiti. Nije li naše društvo, pa i Crkva, u tom pitanju zakazalo?

Teško mi je na ovo pitanje nešto jednosmjerno reći. Moja iskustva s institucijama su, upravo zbog podrške i pomoći obitelji, svakako drukčija. Ne smijemo zaboraviti na mnoge iznimne ljude, psihologe, rehabilitatore,  socijalne radnike, pedagoge, logopede, i druge struke, članove mnogih udruga, volontere, humanitarne djelatnike, koji svojim radom daju ogroman doprinos u pomoći i podršci osobama s poteškoćama. Svakako da su razlike u  nekim mentalitetima i tradicijama vrlo razvidne, no čini se da u posljednje vrijeme, u posljednjim desetljećima, ipak postoje neke promjene. Evo, kao primjer mogu iznijeti ERASMUS Plus program. Dakle, mogućnost znanstvene i akademske mobilnosti i međunarodne suradnje.

Kada kažemo mobilnost, to je sinonim za iznimnu poteškoću i gotovo nepremostivu preprjeku za mnoge profile osoba s invaliditetom. No taj sustav Europske unije omogućio mi je da sam više puta odlazio u inozemstvo predavati, jer sam mogao računati na osobu u pratnji. Možda je ovo jedan primjer iz mojeg poslovnog okruženja koji ne ukazuje na srž Vašeg pitanja, ali potvrđuje ipak blagi optimizam, u okolnostima poznatih trendova u radu nekih naših institucija. Među tim iznimnim institucijama moj život je svakako obogatila Hrvatska knjižnica za slijepe, i njezine zvučne knjige koje mi u mnogome koriste i uljepšavaju svakodnevicu. Tu su i Hrvatski savez slijepih, kao i naša Udruga slijepih Primorsko-goranske županije.

Na koje ste poteškoće u odnosima s drugim osobama nailazili u djetinjstvu, školovanju, poslu? Jeste li naišli na nepovjerenje osoba s kojima ste se susretali i trebali raditi? Koliko su predrasude opasne i neutemeljene?

Predrasude su prisutne i osjećamo ih različito. To zavisi i od okruženja, ljudi, interesa i slično. Na žalost, još ste uvijek „onaj koji ne vidi“, iako ste redoviti profesor, predajete i pišete na više jezika, nešto malo znate o glazbi, imate i neke druge vrijednosti i kvalitete kojima možete doprinijeti ovom društvu. 

Možda da na Vaše pitanje odgovorim i drugačije, na koje sam dobre ljude u životu nailazio? Doista, u mnogim situacijama, u trenutcima velikih životnih izazova nailazili su neki ljudi, čija me je dobrota obilježila zauvijek. Bojim se, ako sada počnem nabrajati, da ću nekoga izostaviti. Ali dobrota moje prve učiteljice Marije Mice Starčić i način kako su se prema meni odnosili nastavnici i učenici moje Osnovne škole „Trsat“, njezina tadašnja ravnateljica Ružica Škrbec, moja profesorica klavira na Trsatu, prof. Vesna Karlović – neopisiva su i nezaboravna prekrasna iskustva. Bila je to, kako bismo danas rekli, istinska inkluzija. A bio je to rezultat ponajviše njihova osobnog truda, jer je u to vrijeme obrazovni sustav ipak bio drukčiji. 

Kasnije sam sretao još takvih posebnih osoba. Naš ugledni doktor kemije, kojeg po svojim humanim djelima poznaju mnogi sugrađani našeg grada, dr. Ismet Đidić radio je u Houstonu u SAD upravo kada je čitanje za vrijeme studija prava postalo opsežnije, ratne 1993. godine. Otkrio je da postoji posebno elektroničko povećalo i softver koji uvećava slova, bez kojih bih vrlo teško radio ovo što danas radim – to mi je nabavio i poklonio. Takvih je divnih ljudi bilo i kasnije. 

U životima osoba s poteškoćama, zapošljavanje je i danas gotovo nerješiv problem. Naše društvo rijetko je spremno dati prigodu dokazati se osobi s invaliditetom.  Stoga je podrška moje mentorice na Fakultetu, prof. Nede Engelsfeld i tadašnjeg dekana Fakulteta, prof. Berislava Pavišića predivan primjer. Oni su mi dali prigodu, koju sam nastojao opravdati. Danas mi isto tako pomažu moji kolege i prijatelji s riječkog Pravnog fakulteta. Tu su i neke posebne prijateljske geste dobrote, kakve su one prof. Ivana Milotića iz Zagreba i njegove supruge, jednako profesorice pravne povijesti, Dunje koji su uvijek na pomoći. Njihovi pozivi i pomoć u zajedničkom odlasku na znanstvene skupove, u korekciji mojih tekstova, što mi je nekada teže, neizmjerni su.  

Koliko je važna edukacija javnosti, govoriti o tom problemu i tražiti rješenja, mijenjati opću klimu predrasuda i neznanja?

Mislim da je edukacija ključna. Govoriti, poučavati o problemima o kojima razgovaramo iznimno je važno. Dakako, ovdje ne govorimo da svi moraju slušati neka opsežna, kompleksna predavanja ili čitati neke velike knjige. Radi se o tako malo, a to je nekada u perspektivi osoba s posebnim poteškoćama veliko. Osobe s poteškoćama su individualne, svatko ima posebne, vlastite, sasvim osobne izazove. 

Iz mojega okruženja, slijepa osoba se susreće s potpuno drugim izazovima u usporedbi s visokoslabovidnom osobom. Primjerice, često ljudi nisu svjesni koliko me razvesele kada mi se jave na ulici i predstave, jer srećem li koga rijetko, teže ga prepoznajem, glas je drukčiji i slično. To se ne može znati a da se bar malo ne educiramo, no ipak želimo vjerovati da takve teme nekoga i zanimaju. Upravo je stoga edukacija jedna od mojih važnih ideja kao povjerenika za Pastoral o kojemu govorimo. Velika je to čast i odgovornost. U tom kontekstu valja podržati, pozdraviti želje za novim pogledima i promišljanjima o ovim pitanjima, o uključivanju osoba s invaliditetom u aktivan život Crkve, a koje nastoje predstavljati papa Franjo i naš nadbiskup Mate.

Iz rubrike:
Razgovor