“Dobit” od ispovijedi lakih grijeha dolazi, prije svega, iz činjenice da kada idemo na ispovijed primamo sakrament. Oproštenje grijeha događa se snagom sakramenta, tj. snagom samoga Krista. U sakramentu pokore, kaže Tridentski sabor, “zasluge Kristove smrti primjenjuju se na one koji su sagriješili nakon krštenja”. Također treba primijetiti da djelovanje sakramenta ne pada na same počinjene grijehe, već na našu unutarnju odbojnost srca prema grijehu; to je ono što snaga sakramenta preuzima, takoreći, i uzdiže kako bi nas ujedinila s Bogom kroz milost. Budući da je ovdje riječ isključivo o lakom grijehu, milost koju daje ispovijed nije, kao u slučaju ispovijedi smrtnog grijeha, novi milosni život, “stanje milosti”; nego je to jačanje i produbljivanje nadnaravnog života koji već postoji u duši i povećanje ljubavi prema Bogu. U tim je okolnostima sakrament prvenstveno pozitivan u svojim učincima: jača nadnaravni život duše, povećava posvećujuću milost, a uz to daje stvarnu milost koja potiče našu volju na djela ljubavi prema Bogu i kajanja za naše grijesi. Takvi osjećaji ljubavi imaju tendenciju iskorijeniti lake grijehe i izbaciti ih iz duše, baš kao što svjetlo raspršuje i uklanja tamu.
Vrijednost ispovijedi lakih grijeha leži nadalje u ovome: da snaga sakramenta ne samo da briše te grijehe, nego i potpunije poništava njihove zle posljedice u duši nego što je to slučaj kada se laki grijesi opraštaju izvan ispovijedi. Tako, na primjer, kada se laki grijesi opraštaju u Ispovijedi, a
veći dio vremenite kazne koja im pripada biva oprošten nego što bi bio izvan sakramenta s istim osjećajima kajanja. Ali posebno sakrament pokore liječi dušu od slabosti koja slijedi nakon lakog grijeha i od umora i hladnoće prema Božjim stvarima i sklonosti prema svjetovnosti koju donosi laki grijeh; ona izbavlja dušu od njezinih ponovno probuđenih neumjerenih sklonosti i nagona i od dominacije požude: i sve to svojom sakramentalnom snagom, tj. snagom samoga Krista. Štoviše, ispovijed lakih grijeha daje duši unutarnju svježinu, novu težnju i poticaj prema predanju sebe Bogu i prema njegovanju nadnaravnog života: rezultate koji se obično uopće ne postižu kad se laki grijeh oprašta izvan Ispovijedi.
Vrlo važna prednost ispovijedi lakih grijeha je u tome što se, u pravilu, naš ispit savjesti, a posebno naša djela kajanja, svrha ispravljanja i odluka da se okajemo i činimo pokoru, obavljaju mnogo pažljivije kad idemo na Ispovijed nego što je slučaj kod izvansakramentalnog oprosta lakog grijeha, npr. pomoću aspiracije ili pobožnom uporabom svete vode. Vrlo dobro znamo koliki napor treba uložiti da se ispravno formulira optužba za naše grijehe za svećenika i kolika nam je namjera da izmamimo dobar čin kajanja i svrhu popravljanja i da oblikujemo nakanu da izvršimo našu pokoru i okajanje za naši grijesi. Moramo se svjesno i s određenom svrhom potruditi da ta djela budu dobra.
Doista, jedino je ispravno da se potrudimo. Jer ova djela nutarnje odbojnosti prema našim greškama nisu potrebna samo kao psihološka predispozicija za primanje sakramenta pokore; bitni su sastavni dijelovi sakramenta. Oni su nužni za samo postojanje sakramenta; a mjera učinaka sakramenta – povećanja božanskog života i oproštenja grijeha – određena je njima. Osim sakramenta ženidbe, pokora je najosobniji od sakramenata. Osobna raspoloženja pokornika – njegov osobni izraz žalosti, optužbe za grijeh i želje da ga okaje – apsolutno su potrebni za ovaj sakrament. Njegova učinkovitost u biti ovisi o našem osobnom stavu prema grijesima koje smo počinili io našem osobnom okretanju Kristu i Bogu. U sakramentu pokore ova su naša osobna pokornička djela uzdignuta; oni više ne ostaju čisto osobni, nego su povezani s Kristovom mukom i smrću, iz koje proizlazi snaga sakramenta. Ovdje doista jasno vidimo veliku vrijednost i prednost sakramenta pokore.
Ono što nazivamo sakramentalnom milošću sakramenta pokore – milošću koja pripada ovom sakramentu i ne daje se i ne može dati bilo kojim drugim sakramentom – jest posvećujuća milost s posebnom snagom i funkcijom ispravljanja slabosti duše i nedostatka snage i hrabrosti i energije uzrokovane lakim grijehom i jačanja duše i uklanjanja prepreka na koje djelovanje milosti u njoj nailazi.
Druga važna vrijednost i prednost česte ispovijedi je što se u njoj naši laki grijesi ispovijedaju svećeniku kao predstavniku Crkve, a time u neku ruku i samoj Crkvi, kršćanskoj zajednici. Istina je da osoba koja je počinila laki grijeh ostaje živući član Crkve. Ali svojim lakim grijehom nije se ogriješio samo protiv Boga i Krista nego i protiv dobra vlastite duše; djelovao je i protiv interesa kršćanske zajednice, Crkve. Njegov je grijeh mrlja i bora na odjeći Zaručnice Kristove (vidi Efežcima 5:27), prepreka koja sprječava da ljubav izlivena u Crkvi po Duhu Svetom (Rimljanima 5:5) slobodno teče u svim članovi. Laki grijeh čini zlo kršćanskoj zajednici i promašaj je ljubavi prema Crkvi, u kojoj su jedini izvori života i spasenja za kršćanina. Stoga se ne može okajati ni na koji bolji način nego ispovijedanjem predstavniku Crkve, odrješenjem od njega i okajanjem pokorom koju nalaže.
✠
Napomena urednika: gornji izvadak je preuzet iz Česta ispovijed: njezino mjesto u duhovnom životusada dostupno od Sophia Institute Press.
Označeno kao:ispovijed,Sophia Izvodi
Po Fr. Benedikt Baur, OSB
Fr. Benedict Baur, OSB (1877. – 1963.), bio je njemački benediktinski svećenik i teološki profesor. Služio je kao opat Beuronske nadbiskupije. Predan liturgiji i istraživanju vlč. Baur je bio osnivač instituta Vetus Latina. Njegova brojna djela uključuju Svjetlo svijeta i U tišini s Bogom.
