U prigodi 30. obljetnice imenovanja u kardinalski zbor vrhbosanskog nadbiskupa u miru Vinka Puljića u Socijalno-pastoralnom centru „Sv. Josip“ u Lugu kod Kiseljaka 25. studenoga u organizaciji Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije održana je svečana akademija u nazočnosti velikog broja uzvanika iz crkvenog, političkog, kulturnog i društvenog života BiH i šire. Tom prigodom predavanje pod naslovom „Trideset godina kardinalstva Vinka Puljića“ održao je akademik Mladen Bevanda, predsjednika Hrvatske akademije za znanost i umjetnost (HAZU) u BiH:
Što reći o kardinalu Vinku Puljiću nakon prelistavanja i čitanja knjige Vrhbosanska mjesna crkva i njezin kardinal – Zbornik radova povodom 75 godina života, 50-te obljetnice svećeničke službe, 30-te obljetnice biskupske službe i 25-te obljetnice kardinalske službe Vinka Puljića, na 750 stranica u kojoj pišu o životu i djelu kardinala Vinka teolozi, filozofi, povjesničari, vjerski dostojanstvenici, istaknuti znanstvenici – njih 24, a na 53 stranice iste knjige su Sjećanja prijatelja i poznanika, njih šesnaest, te knjige naslovljene Kardinal od Vrhbosne, 295 stranica s predgovorom nadbiskupa Alesandra D᾽Ericca, apostolskog nuncija u BiH, s intervjuom publicista Darka Pavičića na 12 stranica i knjige: Kardinal Vinko Puljić – Specijal – Večernji list, s predgovorom mons. Luigi Pezzuta, apostolskog nuncija u BiH, i intervjuom, Životna ispovijed na 20. stranica, koji je vodio glavni i odgovoreni urednik Večernjeg lista gosp. Jozo Pavković; u prilogu iste knjige o kardinalu govori 18 osoba – državnici, znanstvenici, franjevački provincijali, vjerski dostojanstvenici, episkopi, časne sestre, sportaši. Dodajmo tomu još i podatak koji predočava Dubravko Turalija u svojem prilogu u prvoj rečenoj knjizi, da je kardinal Vinko Puljić „prema Kronikama koje je priredio vlč. Bojan Ivešić u 25 godina svoje biskupske službe, tj. od 1991. do 2016. godine izgovorio preko pet i pol tisuća propovijedi i više od petsto službenih govora. U prosjeku prema istim Kronikama, kroz svojih 25 godina biskupskog djelovanja mjesečno je izgovorio između 14 i 18 propovijedi. Kardinalova je krucijalna karizma upravo ona propovjednička, i to ne pisana nego usmena“, zaključuje Turalija. A, tek knjige koje je napisao i objavio kardinal Vinko i koje su predstavljene u više gradova?.. Imao sam zadovoljstvo napisati osvrt o kardinalovoj knjizi O stradanjima s nadom koja je objavljena 1994. godine.
Odustajem od pitanja: što reći o kardinalu nego ću poći od premise: Koliko god se kaže i napiše o zaslužnicima, značajnicima, povijesnim osobama hrvatskoga naroda, i naše domovine, nedostatno je. Zbog toga ću s osobitim zadovoljstvom i s digna cum reverentia, pokušati ovim kratkim izričajem kazati tek ponešto iz vlastitog viđenja jer sam od 1991. tj. od dolaska nadbiskupa Puljića u Sarajevo, a naročito tijekom ratnih godina, imao priliku iz blizine upoznati djelovanje Njegove eminencije, preuzvišenosti i uzoritosti. Pri tomu ću se držati one stare sentencije: De vivis nihil nisi verum – O živima ništa ne treba govoriti nego istinu.
U recenziji knjige: Benedikt XVI. učitelj vjere – kardinal Vinko piše: „Duboko smo zahvalni Bogu što smo živjeli u vrijeme pape Benedikta XVI. još više što nam je dao takva učitelja katoličke i apostolske vjere “. Čestitajući Njegovoj uzoritosti tri desetljeća kardinalske službe i časti u ime HAZU BiH i osobno slobodan sam javno kazati: Duboko smo zahvalni dragom Bogu i svetom papi Ivanu Pavlu II. da i Hrvati katolici u BiH imaju prvi put kardinala u svojoj dugoj povijesti i vezanosti za Rimokatoličku crkvu, za Svetu Stolicu, državu Vatikan. To se doživljava kao prvorazredan, izvrstan dar i najviše priznanje nadbiskupu, metropolitu Vinku i svim katolicima u BiH. Kardinal je sinteza biskupija još iz kasne antike (Trebinjske 1022. one u Vrhbosni od 1067.) te redovnica i redovnika: benediktinaca, dominikanaca, franjevaca – (već 733 godine njihova kontinuiteta) isusovaca, salezijanaca, trapista, jer se ove značajne povijesne i današnje posebnosti i pojedinosti spajaju, udružuju i slijevaju u čast kardinala i kardinalstvu kao sinonimu i simbolu. Časnu i odgovornu službu nadbiskupa i kardinala obnašao je i u izrazito nemirnom, uzburkanom, apokaliptičnom ratnom razdoblju. To je vrijeme rušenja, čupanja posađenog, umiranja, ubijanja, tugovanja, bacanja kamenja, vrijeme traženja i gubljenja, šutnje, mržnje, rata. U doba svakojakih nevolja, patnji, muka, kardinal nije poput proroka Jeremije plakao nad razaranjem (Jeruzalema) nego je u svakoj prilici duboko suosjećao, iskazivao i osuđivao bezakonje, nepravdu, riječima i gestama hrabrio ljude, podizao klonule, bezvoljne. Bila mu je bliska izjava sv. Bonaventure: da ti jedna muka može donijeti više koristi nego stotine užitaka. Uzoriti je, kao i njegov puk i hrvatski narod, zaista iskusio svu silu nepravdi i nevolja. Ali kolike god i kakve god bile, čini se, jačale su ga, a tu duhovnu i svekoliku snagu prenosio je i na ljude koji su ga pozorno slušali. Ono što je nužno istaknuti je kardinalova hrabrost, građanska, kršćanska. Svjedočio je odvažnost, mudrost i dostojanstvo najvišeg dostojanstvenika katoličke crkve u BiH. Hrabro se suočavao s opasnošću i teškoćama koje su pratile prolaz kroz tunel, vožnju bez svjetla preko Igmana, prelazak brojnih prepreka na pogibeljnim pohodima ljudima i župama. I kad su pokušali atentat u Derventi sačuvao je smirenost, pokazao odvažnost, kao i kad su tzv. antifašisti htjeli provaliti u Katedralu i obračunati se s Kardinalom kao što je ista ideologija smaknula mladog svećenika Miroslava Bulešića, danas blaženika. Teško je doživljavao susrete s prognanicima, sa zgarištima, miniranim, oskrvljenim crkvama, ljudima koji su morali napustiti svoja ognjišta. Izlažući se životnoj opasnosti toliko puta je, sa svojim bliskim suradnicima, pohodio naročito ugrožene župe, nailazio na unesrećene, izgubljene, zastrašene ljude, ljude koji su pretrpjeli zlostavljanja, materijalne i ljudske žrtve. Stiskao je zube, trpio, iskazivao tugu bez jaukanja, ali je hrabrio ljude vjerujući u proljeće, u povratak i oporavak. Među prvima je prozreo otvorenu i prikrivenu opstrukciju povratku Hrvata u područja iz kojih su protjerani. Hrabro je dizao glas protiv ometanja i odugovlačenja povratka, i uporno se zauzimao za stvaranje elementarnih uvjeta za povratnike. Hrabrost je iskazivao rukovodeći se istinom i argumentima i u brojnim susretima s predstavnicima međunarodne zajednice. O tomu se može napisati posebna studija. Uz hrabrost, kardinalova je prepoznatljivost, njegova odlika i optimizam. Phil Bosmans piše: „Optimisti otvaraju svoje prozore svjetlu, suncu. Oni znaju da među ljudima ima puno patnje, puno bijede i mraka. Ali oni otkrivaju zvijezde i u najmrklijim noćima. Oni posvuda oko sebe šire ozračje povjerenja i klimu radosti. Optimisti vjeruju u dobro. Vjeruju u smisao života“. I zaista, ljudi su tijekom rata, izlažući se životnoj opasnosti, hrlili nedjeljom u katedralu vidjeti i čuti Kardinala, njegove riječi ljudske, utješne, ohrabrujuće, koje bodre, snaže, vjeruju u budućnost. Ljudi su iz prvostolnice, poslije kardinalove propovijedi i svete mise, izlazili zadovoljniji, vedriji, ojačani i obasjani unutarnjim žarom i zanosom, unatoč surovoj stvarnosti. A Kardinal je, kako je govorio, bio sretan kad bi druge usrećio svojim poslanjem i služenjem. Njegove ljudske riječi mnoge su izvele na pravi put. Ili kako stara mudrost kaže: Erranti viam monstrato – zalutalom čovjeku pokaži put. U svakoj je prigodi dizao glas protiv ugrožavanja pravde i mira. Njegova ljubav, odanost svojoj domovini BiH bila je naglašena i prepoznata od svih dobronamjernih ljudi. Nije štedio one koji zloupotrebljavaju funkciju, stvaraju nepravdu, provode diskriminaciju, obespravljuju ljude, prekrajaju Dayton, ionako nepravedan. U svim svojim usmenim i pismenim iskazima pozivao je na potrebu pravednog mira, na dijalog i iskreno dogovaranje i sporazumijevanje. Na otkrivanju spomenika sv. Ivanu Pavlu II. 30. travnja 2014. godine u Sarajevu, rekao je: „Sveti Ivane Pavle II. volio si ovu zemlju i rekao si da je u srcu nosiš. Nosi je i u nebo. Da ova zemlja napokon doživi vedrinu i budućnost, da prestane svaka mržnja, da prestane svaka netolerancija, svaka isključivost i da se izgradi jednakopravnost. Sveti Ivane Pavle II., pomozi nam biti ono što jesmo i to na ovom ognjištu gdje smo nikli i gdje smo rasli. Amen“. I kardinal voli svoju zemlju, u srcu je nosi, srcem, umom i dušom je izgrađuje. Toliko je puta ponovio: „Volim ovu zemlju i veselim se njenom napretku“.
Pojedine Kardinalove poruke, riječi treba uklesati kao memento: Pamti! Sjećaj se! Povijesti je dao obilje plodova svoga stvaralaštva na više područja, kao i trajne i neizbrisive tragove napisane u brojnim knjigama, tekstovima, intervjuima. Slobodno i dostojanstveno je išao i ide humanističkim, etičkim putem u vjeri, ljubavi, nadi služeći Bogu i čovjeku. Prigoda je podsjetiti na riječi Martina Lutera Kinga: „Konačno mjerilo čovjeka nije gdje stoji u trenutku udobnosti i pogodnosti već gdje on stoji u vremenu izazova i provokacija“. Povijest je već ubilježila gdje je kardinal stajao kad je grmjelo. Nužno je, zapravo je prijeko potrebno napisati sintezu o ponašanju, držanju i djelovanju Katoličke crkve, osobito Biskupske konferencije BiH tijekom rata i nakon poraća. I u ovom ratu ubijani su svećenici i redovnice. Nadbiskupiji su nanijeti teški gubitci, a Banjalučka je svedena na reliquiae reliquiarum, ostala bez mnogih župa jer su ljudi, vjernici prognani, a opet se Katoličku crkvu i Hrvate optužuje za slabosti i stanje u Daytonskoj BiH. Biskupi su se pravednim, nepristranim zauzimanjem za kršćanske tradicionalne i univerzalne vrijednosti, za mir, dijalog, toleranciju, jednakopravnost svih konstitutivnih naroda te za cjelovitost i suverenost BiH, zamjerili i mnogim međunarodnim moćnicima, jer njihova (sve)moć i egocentričnost nije željela čuti istinu, argumente. U Travničkoj kronici jedan od likova knjige govori da treba bježati odavde i to što prije, jer ovdje se gubi i ponos i razum i uložena snaga, a ne dobiva ništa. Kardinal i biskupi su, međutim, stalno pozivali i propovijedali da ovdje treba ostati, a koji su otišli trebaju se vratiti. Kardinal je toliko puta ponovio: „Ne ostajemo da preživimo, nego da se ostvarimo na svojoj grudi pa srcem i dušom zavolimo svoju domovinu BiH“. Govorio je da je tužan što toliki u svijetu ne znaju da smo u BiH kod kuće. Kako zaboraviti Kardinalovu posjetu SAD-u i susrete u Senatu, Kongresu, Bijeloj kući i State Departmentu. Slušajući Kardinalove činjenice, dokaze o stanju u BiH i neporecive statističke podatke domaćini su pokazivali iznenađenost, zaprepaštenost jer su imali potpuno drukčije informacije. Kardinal im je rekao da su dezinformirani jer danas (2010.) manje je Hrvata nego 1903. godine. Rat je ostavio najdublji trag i najgore posljedice na malobrojniji hrvatski narod. Hrvati su neravnopravni u odnosu na druga dva naroda. Drugi narod im bira čak i člana Predsjedništva iz hrvatskog naroda. Prekrajanjem Daytona u Federaciji su neravnopravni jer su majorizirani, za sve odluke mogu se nadglasati.
Na dostojanstven i argumentiran način suprotstavljao se osionim, prepotentnim strancima koji bi oholo i nasilno nastupali i govorili: sic volo, sic iubeo – tako hoću, tako naređujem. Onima pak koji su bez argumenata, ali arogantno s pozicije moći donosili odluke po načelu: sit pro ratione voluntas – umjesto razloga neka bude volja, samovolja, kardinal je kazivao da je ovo njegova domovina, a njihovi postupci su nedostojni misije i funkcije koju obnašaju. Iako se nije znalo što nosi dan, što nosi noć, kardinal je sve sudbonosne godine rata ostao u Sarajevu sa svojim vjernicima, s građanima, i svima bio pouzdan, snažan oslonac. I na samom kraju dvije-tri kratke napomene. Kardinal je, treba kazati, uvijek imao puno razumijevanje za hrvatske ustanove: znanstvene, umjetničke, odgojno-obrazovne, medijske, kulturne. Pružao je ne samo moralnu pomoć i poticao istraživanje i predočavanje kulturne baštine i univerzalnih tradicionalnih vrijednosti.
Udruga hrvatskih djelatnika u odgoju i obrazovanju s pet sekcija pripremana je i rođena 5. lipnja 1993. godine pod krovom Teologije. Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost sazrijevalo je također u istom prostoru Vrhbosanske katoličke teologije koja je od 4. travnja 2013. godine Katolički bogoslovni fakultet i punopravni član Univerziteta u Sarajevu. Kardinal je i prvi počasni član HDZU od 1997. godine. Počasni je član HAZU u BiH od 2024. godine. Počasni je doktor honoris causa – na Državnom sveučilištu Michigen, SAD, od 1995., a počasni doktor na Katoličkom sveučilištu u Peruu od 2001. godine. Član je Europske akademije.
Svjedočim, predložio je ime listu – časopisu Stećak, pokrenut 1993. godine. Uredništvo časopisa nikako da iznađe prikladno ime za novopokrenuti list. Stoga zatražili i bili primljeni u audijenciju. U ugodnom razgovoru istaknuli problem. Kardinal je upitao: jeste li razmišljali o imenu „stećak“. Gosti – članovi redakcije, iznenađeni, međusobno smo se pogledali, časopis dobio kuma, s tim imenom otišao u javnost i ubrzo stekao ugled, dobar glas. Šteta što još ne stoji stameno poput stećka obeliska, sanduka, križa ili sljemenika.
Za kardinala Vinka se zaista može reći: čovjek iz naroda za narod. Ljudi to osjećaju, vole ga, iskreno poštuju. Gdje god dođe, dobro je došao jer voli ljude.
Poštovani kardinale Vinko, neka Vaša benignitas et humanitas stalno isijava iz Vašeg srca i duše. Budite kao i dosad semper ridens na radost Vaših prijatelja, poznanika, svih ljudi dobre volje jer ste ponos i simbol naše domovine, Hrvata katolika u BiH i diljem svijeta.
Vaš sadržajan život i plemenito djelovanje u skladu je s filozofijom blagopokojnog blaženika Alojzija Stepinca: „Ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti pravdu, ništa me neće prisiliti da prestanem mrziti nepravdu, a u ljubavi prema svome narodu ne dam se ni od koga natkriliti“
