OSIJEK (TU) – U povodu obilježavanja 75. obljetnice Hrvatskog filološkog društva (HFD) u Osijeku je 1. travnja u Nadbiskupskom vikarijatu u Osijeku predstavljena knjiga „Neotuđeni u tuđini. Iz književnosti Hrvata u manjinskim zajednicama“ prof. dr. sc. Sanje Vulić, uz autoričino popratno predavanje O hrvatskoj književnosti u manjinskim zajednicama.
Ovo predstavljanje organizirao je Odjel za kulturu hrvatskoga jezika HFD-a uz moderiranje dr. sc. Dubravke Smajić, voditeljice Odjela i predsjednice Katedre za hrvatski jezik osječkoga Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti te Institut za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“ u Osijeku čiji je predstojnik, vlč. dr. Davor Vuković dobrodošlicom otvorio susret.
„Knjigu kroatologinje Sanje Vulić obavio je Fakultet hrvatskih studija u Zagrebu (2023.) na čemu smo zahvalni jer je ona vrijedan dokument o našim Hrvatima izvan domovine. Sveučilišna profesorica u miru umjela je spojiti svoj redoviti profesorski rad s projektima, objavila je: šest samostalnih knjiga, a dvadesetak u suatorstvu, više od 200 znanstvenih članaka i 300 stručnih članaka te oko 600 kraćih tekstova popularno-znanstvenoga karaktera. Uredila je i priredila za tisak 30-tak znanstvenih i stručnih knjiga. Više od tri desetljeća redovita je suradnica mjesečnika Matica Hrvatske matice iseljenika i redovita suradnica u emisiji Hrvatima izvan domovine Hrvatske radiotelevizije. Slušajući te emisije i cijeneći rad toliko važan i vrijedan divljenja potaknuti smo profesoricu pozvati u Osijek. Knjiga pred je nama plod tridesetogodišnjega proučavanja književne djelatnosti u hrvatskim manjinskim zajednicama u Mađarskoj, Vojvodini, Austriji i Boki kotorskoj, a sastoji se od četrnaest poglavlja. Neotuđeni u tuđini. Iz književnosti Hrvata u manjinskim zajednicama 2024. nagrađena je Nagradom “Dubravko Horvatić“ Hrvatske kulturne zaklade. Objavljeni znanstveni radovi od osobitoga značenja za istraživanje hrvatske kulture“, rekla je profesorica Smajić predstavljajući autoričin životopis i brojne nagrade.
Što razlikuje književnost iseljeništva i književnost manjinskih zajednica?
Uvodeći u predavanje O hrvatskoj književnosti u manjinskim zajednicama, Vulić je ukazala na osnovne značajke hrvatskog iseljeništva i različitom odnosu prema matičnoj domovini, te kako motreći Hrvate izvan Hrvatske i BiH razlikujemo hrvatske manjinske zajednice (neovisno o političkom statusu manjine) koje žive na prostoru srednje i jugoistočne Europe i hrvatsko iseljeništvo čije su iseljeničke zajednice heterogene (primjeri Pittsburgh, Sydney), Hrvati govore različitim dijalektima i, njeguju različite običaje, susreću se povremeno i često jezično asimiliraju već u drugoj, a najčešće u trećoj generaciji od prvog velikog iseljeničkog vala oko 1880. godine, razložila je predavačica.
Govoreći o manjinskim zajednicama, njihovoj književnosti manje poznatoj od iseljeničke i hrvatskoj čitateljskoj publici, Vulić je pojasnila kako su „manjinske zajednice nastajale od srednjega vijeka do početka 19. stoljeća (…), a drugo – najčešće pod turskom opasnošću i ponekad iz ekonomskih ili drugih razloga više stotina ljudi, ili čak nekoliko sela ili nekoliko desetaka tisuća ljudi u isto doba selilo se s istoga područja i naselilo u novoj domovini na istom području, a to znači da oni čuvaju običaje kraja, dijalektne značajke i mahom su bili poljoprivredno stanovništvo koje je živjelo u svojim malim zatvorenim mikrosvjetovima razvijajući svoj snažan subetnički identitet“.
„Iseljeništvo traje i danas. (…) Rijetko se ističe, možda zato što je to osjetljiva tema, u čemu je bitna razlika između manjinskih zajednica i iseljenika je odnos prema matičnoj domovini i iseljenicima, pogotovo iz 20. stoljeća čija je domovina Hrvatska. Oni će Hrvatsku i pomagati, mislit će na dobro Hrvatske i ‘što mogu dati’. Manjinskim zajednicama Hrvatska je ‘stara domovina’, neki će reći matična domovina, i većina funkcionira ovako ‘što mogu dobiti od Hrvatske’. Naravno, mnogi su se razočarali u novije vrijeme. Iseljeničko srce je u Hrvatskoj, a većini manjinaca je srce u zemlji u kojoj žive, a Hrvatska je tu da im pomogne u usporavanju asimilacije. Usredotočujući se na književnost, zašto je u Hrvatskoj načelno poznatija iseljenička književnost nego manjinska, a pogotovo ako govorimo općenito ljudima koji jednostavno vole čitati? Iseljenici su imali teme bliske Hrvatima u Hrvatskoj i načelno pišu na hrvatskom književnom jeziku, suvremenom jeziku i to su najčešće ljudi prve iseljeničke generacije rođeni u Hrvatskoj, sjetimo se koliko je Vinko Nikolić od kada je ’45. morao napustiti Hrvatsku desetljećima čeznuo za povratkom i to se vidi u njegovim djelima koje će čitatelj u Hrvatskoj lako prepoznati ili onaj koji čita Viktora Vidu“, rekla je predavačica pojasnivši tri razloga manje poznate manjinske književnosti:
Domovinski rat je nepostojeća tema pisaca manjinskih zajednica
„Kod manjinskih pisaca često ima problema koji se tiču idioma na kojima pišu, a to su mjesni govori, npr. većina gradišćansko-hrvatskih pisaca piše na idiomu temeljenom na čakavštini, dio šokačkih pisaca na arhaičnoj šokačkoj štokavštini sa nizom lokalnih elemenata zanimljivim i razumljivim jednom krugu ljudi, dio piše na kajkavskom. Drugo je forma – mahom imaju ili pjesme, kratke crtice ili ponešto pučkih igrokaza. A mi u Hrvatskoj ipak volimo čitati romane, opširnije pripovijetke, prozu koja vrlo česti kod manjinskih pisaca izostaje. Treći razlog je sadržajni koji proizlazi iz spomenutog odnosa prema Hrvatskoj. Vrlo rijetko naći ćete temu koja se tiče Hrvatske i nas Hrvata u Hrvatskoj, stariji se bave problemima opstanka manjine ili temama kozmopolitzma, intime i postmoderne. Jedan od pokazatelja kako ti pisci nisu uopće bili usredotočeni na teme koje muče matični narod, domovinu. Ciljano sam pročitavši literaturu nastalu od 90-tih vidjela koja je zastupljenost tema o Domovinskom ratu i, možemo reći, situacija je porazna. Ta tema je nepostojeća u malim zajednicama moliških Hrvata u Italiji, Hrvata u Rumunjskoj i Slovačkoj, ali to se može opravdati njihovim, zaista, malim brojem i oskudnim stvaralaštvom. Gradišćanski Hrvati u Austriji imaju vrlo plodnu književnost. Tema Domovinskog rata je nepostojeća u većine autora. (…) Izuzeće su autori Joško Weidinger, Vladimir Vuković i Anton Leopold.“
Vulić je detaljno razložila teme: o književnosti gradišćanskih Hrvata i ostalih Hrvata u Mađarskoj (pjesnici Antun Slavić i Lajoš Škrapić); o domovinskoj poeziji Stipana Blažetina, šokačkog Hrvata rodom iz Santova u mađarskom dijelu Bačke; o povijesti šokačkog hrvatstva i „zatrtog“ katoličanstva u Santovu (danas etnički podijeljenog na dva naroda); o malopoznatim piscima kao što je svećenik Grga Andrin (1855. – 1905.), začetnik hrvatske dijalektne književnosti koji pjesmom Vražje nedilo bilježi crkveni raskol u Santovu 1899.; zatim o književnosti bunjevačkih Hrvata u Vojvodini, Hrvata u istočnom Srijemu i odnosu autora prema Domovinskom ratu u čemu se, naglasila je S. Vulić angažirano ističe književnik Vladimir Bošnjak, rodom iz Slankamena koji živi u Zemunu i za „razliku od bunjevačkih Hrvata koji šute, Vladimir Bošnjak ne šuti i 2004. objavljuje zbirku proza E, moj Baćo! u kojoj pokazuje što se događa i kakva će bit situacija s Hrvatima u Srijemu, a izvanredan roman Svršetak vražjeg stoljeća, objavljen u Subotici 2006., je vrlo nedvosmislen, u dijelovima faktografski, povijesni svjedok događaja, prati tragediju Hrvata u Srijemu. Njegov roman Šesta grana izlazi od 2007. do 2009. u nastavcima u časopisu Klasje naših ravni ogranka Matice hrvatske u Subotici“. „Jako me žalosti što se za Bošnjaka praktički ne zna i kad’ se govori o vojvođanskim Hrvatima čut ćete o mnogima, a vrlo teško o njegovim djelima. Romani su izišli, dok je urednik bio pok. Milovan Miković i danas ne znamo što je s Vladimirom Bošnjakom“, istaknula je Vulić.
„Hrvatska je književnost kao cjelina nedvojbeno nepotpuna bez hrvatskih manjinskih književnika i njihovih djela. Ova knjiga želi pridonijeti njihovoj jačoj vezi s matičnom domovinom“, rečeno je na susretu sa Sanjom Vulić zaključenom diskusijom o značajnim književnicima nepoznatima u Hrvatskoj, piscima svećenicima tragičnih sudbina poradi vjere i hrvatske kulture te suvremenim piscima poput V. Bošnjaka.
Obilježavanje obljetnice HFD-a u Osijeku je nastavljeno 2. travnja na osječkom Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti gdje je S. Vulić izlagala O stanju hrvatskoga književnoga jezika danas u domovini i izvan nje – uzroci i posljedice. Riječ je o četvrtom u nizu predavanja Jezikom do kulture. Nevenka Špoljarić
