Jutarnja predavanja završnog dana Međunarodnog znanstvenog skupa „Početci kraljevstva. Splitski crkveni sabori, Tomislav i njegovo doba o 1100. obljetnici“ u subotu, 10. svibnja, bavila su se jezičnim prilikama u doba splitskih sabora. Izlaganja su održali Tomislav Galović, Ivica Prlender, Mateo Žagar te Ana Šimić, izvijestila je IKA.
Tomislav Galović otvorio je završni dan skupa s temom „’Methodii doctrina’ i hrvatsko glagoljaštvo: ‘status quaestionis’“ u kojoj je istaknuo kako su počeci Hrvatskoga kraljevstva usko povezani sa širenjem staroslavenskog bogoslužja i glagoljice, pri čemu ključnu ulogu imaju splitski crkveni sabori.. Na saboru 925., prethodno najavljenom papinskim pismima, prvi se put u jednom povijesnom izvoru, ali u negativnoj konotaciji, spominje uporaba slavenskog jezika u liturgiji („Methodii doctrina“). Iako nije izričito zabranjen, slavenski liturgijski jezik bio je ograničen, što je potvrđeno u točki 10. saborskih zaključaka.
Iako su sabori riješili pitanje crkvene organizacije uspostavom splitske metropolije, crkveno-pravni status staroslavenske službe Božje („divina officia“) dobio je konačno pozitivno rješenje tek u 13. stoljeću. Tada je papa 1248. dao prvo formalno dopuštenje senjskom biskupu Filipu, a 1252. i krčkom biskupu Fruktuozu za omišaljske benediktince. Time započinje novo razdoblje u kojem se liturgijska, jezična i pisana kultura među Hrvatima oblikuje kao trojezična i tropismena, što je ostavilo dubok trag u hrvatskoj srednjovjekovnoj baštini.
Sljedeće predavanje održao je Ivica Prlender s naslovom „’Methodii doctrina’ na prostoru hrvatske povijesti za vladanja kralja Tomislava“. Polazeći od zaključaka Prvoga splitskog crkvenog sabora iz 925. godine, Prlender je nastojao utvrditi u kojim su dijelovima hrvatskog povijesnog prostora u tom razdoblju već bili prisutni crkvenoslavenski jezik i glagoljica u liturgijskoj praksi. Kako je istaknuo, takvi uvidi omogućuju argumentirano razmatranje o mogućim izvorištima, motivima i vremenu dolaska „glagoljanja“ na hrvatsko tlo.
Autor je pritom naglasio važnost kontekstualnog razumijevanja političkih okolnosti toga doba, kako na prostoru jugoistočne i srednje Europe, tako i u okviru djelovanja Rimske kurije. Prema njegovu mišljenju, „temeljitom raščlambom i znanstvenim razumijevanjem onodobnog političkog konteksta, moguće je pouzdano odgovoriti na ta iznimno važna pitanja“.
Mateo Žagar u izlaganju „Najstariji ćirilički spomenici u Konavlima: između konstrukcije i rekonstrukcije“ analizirao je konavoske srednjovjekovne ćiriličke natpise uklesane u kamen te zapisane na pergamentu i papiru, istražujući njihovu povezanost sa zapadnoćiriličkim obilježjima i dubrovačkom, ali i srpskom kraljevskom pisarskom praksom iz 13. i 14. stoljeća. U širem okviru slavenske pismenosti na jadranskom jugu, propitivao je prve kontakte Konavljana – ali i drugih zajednica na jugu, posebice u Duklji – s ćirilicom, odnosno s grčkim pismom prilagođenim slavenskom jeziku.
Ključna teza njegovog izlaganja bila je da u prvim susretima južnih Sklavinija s ćirilometodskom pismenošću, još potkraj 9. stoljeća, nije nužno posrijedi bila samo glagoljica, već je „to moglo biti i grčko pismo namijenjeno za Slavene. Takvo je pismo i moglo biti jezgra za nastanak tzv. zapadne (minuskulne) ćirilice, toliko karakteristične za širok katolički prostor ovog dijela Europe.“ Time je otvorena mogućnost da je ćirilica do juga dopirala ne samo iz kontinentalne unutrašnjosti, već i obrnutim smjerom, s juga prema sjeveru.
U tom je kontekstu Žagar naglasio važnost konavoske ćiriličke tradicije, ističući njezin kontinuitet i samosvojnost. „Već i na temelju ovakve proširenosti tekstova različitih funkcija, i to kroz duže razdoblje, može se zaključiti kako konavoska ćirilička pismenost nije bila nikakav prirepak, slijepo crijevo, već umnogome vlastito pismo. Naposljetku, jasno je da je ćirilica bila u znatnoj mjeri i pismo samoga Dubrovnika“, zaključio je Žagar.
Prvu sesiju zaključila je Ana Šimić s izlaganjem na temu „Literarizacija odnosa kralja Tomislava prema glagoljaštvu“ u kojem je istaknula kako se Tomislav prvi put kao kralj spominje u pismu pape Ivana X. iz 925. godine, gdje se ujedno izražava nezadovoljstvo upotrebom slavenskog jezika u liturgiji. Time je Tomislavova kraljevska titula ušla u povijest zajedno s najranijim spomenom glagoljaštva na hrvatskom prostoru. „Iako povijesni izvori ne otkrivaju njegov jasan stav prema glagoljašima, povjesničari i književnici kroz povijest su promišljali o mogućoj ulozi glagoljaša pri njegovoj krunidbi, kao i o njegovu odnosu prema njima, posebice na splitskim saborima“, rekla je Šimić. U izlaganju je predstavljen pregled raznolikih povijesnih i književnih interpretacija toga odnosa, s posebnim osvrtom na prikaz Tomislava u novijoj hrvatskoj književnosti te njegov simbolični odnos prema biskupu Grguru Ninskom kao mitskom glagoljašu. (kta/ika)
