Materijalna ostavština početaka Hrvatskoga kraljevstva – zajednička je tema sekcije drugog dijela predavanja u petak poslijepodne, 9. svibnja, u sklopu trodnevnoga međunarodnoga znanstvenoga skupa „Počeci Kraljevstva: Splitski crkveni sabori, Tomislav i njegovo doba o 1100. obljetnici“ koje do subote traje na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Splitu. Predavanja su održali: Ivan Josipović, Ante Alajbeg, Mirja Jarak, Vinicije B. Lupis, Ivana Tomas i Radoslav Bužančić, izvijestila je IKA.
Dio znanstvenoga skupa, u petak kasno poslijepodne, otvorio je profesor Ivan Josipović s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru koji je govorio o temi ‘Mûk između vladarskih natpisa – nedostatak umjetničkih djela iz vremena početka Hrvatskoga kraljevstva’.
Za razliku od pisanih povijesnih izvora koji s više ili manje uvjerljivosti govore o prvom hrvatskom kralju Tomislavu i njegovu vremenu – naveo je predavač – umjetničkih djela koja bi sa sigurnošću mogla biti vezana uz taj period zapravo nema. Objašnjenja se kreću u rasponu od mogućega stvarnog nedostatka znatnije umjetničke produktivnosti do nemogućnosti naših povijesnih znanosti i njihovih istraživačkih metodologija da takva djela prepoznaju i pouzdano datiraju u vrijeme kada ranosrednjovjekovna hrvatska država prerasta iz kneževine u kraljevinu.
Tu problematiku dr. Josipović omeđuje ranijim i kasnijim razdobljem iz kojega je sačuvan poprilično velik broj umjetničkih ostvarenja arhitekture i skulpture i pouzdano su datirana brojnim sačuvanim posvetnim natpisima hrvatskih knezova Branimira i Muncimira.
Sveukupno je u ovoj sekciji predavanje održalo šestero izlagača. Idući Ante Alajbeg iz splitskoga Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika – na temu ‘Oltarne ograde, damnatio memoriae i političke dinamike u osvit Hrvatskog kraljevstva – rekao je da su za biografiju ranosrednjovjekovne Hrvatske od odsudna značaja upravo epigrafski spomenici, ponajviše ulomci brojnih predromaničkih oltarnih ograda s uklesanim imenima kneževa, župana i klerika. Brojnost takvih spomenika iz doba kneževine nerazmjerna je količini vladarskih natpisa iz vremena dugotrajnije kraljevine. Dok je uzročnika ovoj disproporcionalnosti vjerojatno mnogo, posebno se ističe jedan; unutarnji sukobi za vlast nad kneževinom te natpisi s vladarskim imenima postaju i meta političkih protivnika.
Ovo je osobito uočljivo u nemalom broju otučenih natpisa iz Trpimirova doba, a nazire se slično i kod crkvenog namještaja iz vremena Branimirove vladavine, rekao je uz ostalo, napominjući da se na lokalitetima s ranokršćanskom fazom pronalaze natpisi samo onda kad postoji namještaj Trpimirova doba.
“Sukobi za vlast odvijaju se kroz čitavo 10. stoljeće, a to se svodilo i na to da i stare oltarne ograde skidaju i stavljala se nova. Cilj je bio da se izbriše ime onog tko ju je izgradio. No, u tome treba biti oprezan, jer nije u svakom slučaju bilo tako, ali ima vrlo očitih primjera u kojima se ciljano ograda baš zato uklanjala”, rekao je također.
Arheologinja Mirja Jarak održala je, pak predavanje ‘Sarkofag splitskog nadbiskupa Ivana, sina Tordakatova, i skulptura prve polovice 10. stoljeća u Dalmaciji’. Djelovanje splitskog nadbiskupa Ivana, istaknutog sudionika crkvenih sabora 925. i 928. godine, predstavlja važan oslonac u kontekstu proučavanja ranosrednjovjekovne skulpture, naglasila je. Nadbiskupov sarkofag, bogato dekorirane pročelne strane, primjer je precizno datiranog spomenika iz prve polovine 10. stoljeća, iz vremena kada, nasuprot dobro definiranoj skulpturi 9. stoljeća, u pravilu nedostaju pouzdani kronološki oslonci.
Njegov sarkofag dobro je proučen u odnosu na rijetke sarkofage iz tog vremena, pa je u izlaganju Jarak govorila o spomenicima izvan Dalmacije, navodeći, među ostalim, da vezano uz izbor motiva u dekoraciji splitskog sarkofaga, osim jasnih predložaka u domaćoj sredini, moguć je i utjecaj iz papinskog Rima, što bi, kao i ranije prepoznate rimske formulacije u natpisu na sarkofagu, upućivalo na želju da se istakne povezanost Splitske crkve s Rimom.
Govorio je i Vinicije B. Lupis. Njegova tema bila je ‘Dubrovački moćnici i car-pisac Konstantin Porfirogenet, kao dio kulturne baštine hrvatskih prostora 10. stoljeća ‘.Ovaj znanstvenik sInstituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Područnog centra u Dubrovniku rekao je da je moćnik dubrovačke prvostolnice oduvijek privlačio svojim bogatstvom brojne putopisce, a nije bio samo crkvena riznica, već su se u njemu čuvale sve važnije državno-pravne isprave.
Što se zbilo s biskupom epidauritanskim Ivanom (639.) i kada se točno zbilo prenošenje biskupske stolice u Dubrovnik i moćiju svetaca u novo središte, danas je teško odgovoriti – smatra Vinicije B. Lupis – ali je sigurno da je bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet (905. – 959.) u svom spisu ‘De administrando imperio’ o Dalmaciji i narodima u njoj piše: „U ovom gradu leži sv. Pankracij u Crkvi sv. Stjepana, koja je u središtu grada.”
Drugi povijesni izvor bitan za razvoj štovanja moćiju u Dubrovniku jest Milecijeva kronika koji piše da se u Dubrovniku čuvaju moći svetaca: Nereja, Ahileja, Domicile i Petronile. Postojao je o tome prvi službeni zapis dubrovačke Crkve iz kojega su svi poslije crpili i zasigurno je nastao prije 949. godine kada se njime služi car Konstantin Porfirogenet i, što je najbitnije, vijesti o najstarijim svetačkim moćima pokazat će se posve točnim uvidom u današnje stanje tog Moćnika.
Crkva sv. Mihajla u Stonu ponajbolje je očuvani predromanički spomenik na prostoru nekadašnjeg Zahumlja, a vrijeme njezine izgradnje i opremanja korespondira s vladavinom najznamenitijeg zahumskog vladara Mihajla Viševića, riječi su iz predavanja povjesničarke umjetnosti Ivane Tomas sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Također – na temu ‘Vladarska kapela Mihajla Viševića u Stonu i njezina povezanost s dubrovačkim predromaničkim spomenicima’ – poručila je da je to omanje sakralno zdanje podignuto kao vladarska kapela u tadašnjem sjedištu Zahumske Kneževine – Stonu.
Znakovito je pozicionirana na vrhu uzvisine Gradac, ponad Stonskog polja, s dobrim pregledom na okolinu, a indikativna je i njezina posveta arkanđelu Mihovilu, zaštitniku vladara i vojnih pohoda. Njezino arhitektonsko rješenje i kamena oprema zanimljivi su zbog iznimne bliskosti s onovremenim spomeničkim ostvarenjima susjednog Dubrovnika i njegova izvangradskog prostora, posebice Elafitskog otočja: s crkvom Sv. Nikole, zatim Sv. Vida na Koločepu, kao i s crkvom Sv. Ivana Krstitelja na Ivanjem brdu, a kamena oprema te crkve dovodi se u vezu s najreprezentativnijim dubrovačkim predromaničkim spomenicima kao što su crkva Sv. Petra Velikog, Katedrala i crkva Sv. Stjepana na Pustijerni, rekla je dr. Tomas.
Posljednje predavanje drugoga dana skupa održao je jedan od ‘domaćina’ s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu – Radoslav Bužančić – i njegova je tema bila:‘MEA DOM(N)A S(…)LAVA REGINA. Natpis vladara s titulom REX, njegove kraljevske obitelji i supruge s titulom REGINA / MEA DOM(N)A S(…)LAVA REGINA’.
Rekao je dr. Bužančić da su ostatci predromaničke crkve Sv. Vida, pronađeni na Kliškoj tvrđavi, materijalni dokaz koji je potvrdio tekst Trpimirove darovnice i postojanje dugo traženog Trpimirovog dvora na Klisu. Tu klišku kapelu srušio je Murat-beg Tardić i sagradio na njenom mjestu džamiju u prvoj polovini 16. stoljeća. Nestao je tako posljednji ostatak kliškog curtisa iz vremena Trpimirovića.
Postojanje srednjovjekovne crkve u Klisu potkrijepljeno je istraživanjima koja su pokazala kako je veliki broj mramornih fragmenata crkvene arhitektonske dekoracije iz vremena od 9. do 12. stoljeća ugrađen u zidove džamije.
Svi pronađeni ulomci su izrađeni od prokoneškog mramora, a ugrađeni su u zidove džamije na način da se ukrasi i natpisi nisu mogli vidjeti, no crkvu su mogli srušiti samo do razine klisure. Fragmenti pripadaju oltarnoj ogradi i sadrže 32 tipična predromanička pleterna motiva. Natpis spominje vladara i njegovu kraljevsku obitelj, a na njemu se prvi put – i to je zanimljivo – u hrvatskoj povijesti spominje titula kraljice. (kta/ika)
