Drugoga dana 64. Teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu, 24. siječnja 2024. upriličeno je nekoliko predavanja.
Doc. dr. sc. Hrvoje Kalem održao predavanje o temi „Navještaj Boga u promjeni epohe: reimaginacijom do obnovljene slike o Bogu u navještaju odraslima“.
Predavač je izlaganje podijelio u tri dijela. U prvome dijelu ukratko je prikazao fizionomiju postmodernog čovjeka, jer je to konkretni naslovnik kojemu u svome pastoralno-katehetskom navještaju treba posredovati sliku Boga. U drugome dijelu osvrnuo se na neke deformirane slike Boga u navještaju koje su zarobile naš kolektivni imaginarij, da bi potom u završnom dijelu uputio na jedinu ispravnu sliku Boga, te u zaključku skicirao prijedlog kako pomoću reimaginacije doći do obnovljene slike Boga u pastoralnom i katehetskom navještaju općenito, a posebno odraslima.
Govoreći o fizionomiji postmodernog čovjeka, docent Kalem ga je na tragu benediktinskog teologa Elmara Salmanna označio demokratskim čovjekom. Kako je rekao, to je čovjek koji sebi priznaje mogućnost ostvarenja vlastite egzistencije logikom koju mu nalaže njegov unutarnji parlament. „To je čovjek bez transcendencije. On više ne uzima u obzir Boga kao svoju referentnu točku. U njegovom svijetu ne postoji jedno integrativno središte oko kojega, i polazeći od kojega, bi oblikovao svoju egzistenciju“, poručio je predavač.
Dodao je da je demokratski čovjek apsolutizirao osjećaj slobode koja ipak riskira naći se u raju koji si je sama stvorila, ali u kojemu više ne pronalazi izlaznih vrata. „On svoju slobodu predstavlja kao apsolutni zahtjev za ideološkim izričajem, te kao zahtjev za slobodnom preferencijom roda i seksualnog izbora, dok u isto vrijeme zahtjeva uživanje svih dobrobiti državnog aparata koji je u stanju ponuditi pravnu zaštitu i društvena jamstva te sve društvene i državne dobrobiti. Demokratski čovjek, kojemu danas pastoral i kateheza trebaju posredovati sliku Boga, nema potrebu za eshatološkom vizijom religije, nego više ima potrebu za konzultantskim uslugama i savjetovanjem koje nude stručnjaci“, ustvrdio je.
Docent Kalem istaknuo je potom da demokratski čovjek živi u strahu od neizvjesnosti i nesigurnosti te zato traži savjetnike koji su ga sposobni uvjeriti u uspješnost vlastitoga života kojemu ništa ne nedostaje. „To je čovjek koji je nesposoban za istinsku samoću, ali je u isto vrijeme osamljen u mreži površnih relacija“, rekao je.
Nakon prikazane slike postmodernog čovjeka, predavač je u drugome dijelu izlaganja postavio teze da demokratski čovjek baštini u svome kolektivnom imaginariju sliku Boga kako ga je naviještao pastora i kateheza tijekom XIX. i XX. stoljeća. „Te su slike Boga posljedica krize vjere u prosvjetiteljstvu i moderni koji su se bazirali na pretjeranom racionalizmu i apstraktnom intelektualizmu, kao i na pogrešnim odgovorima teologije i crkvenog učiteljstva na ova strujanja, a koja se ogledaju u fideizmu i tradicionalizmu. Takva su oportuna i parcijalna prikazivanja Boga zamaglila Božju ljepotu i blizinu ljudima u njihovoj konkretnoj situaciji“, kazao je. Dodao je da je razvoju slika o Bogu „u kojega imamo obvezu ne vjerovati doprinijela agresivna, puritanska i rigorozna duhovnost“.
Govoreći o krivim slikama Boga, predavač je poručio da takve slike više odvlače od Boga, nego što privlače njemu. „Ponekad opsesivno inzistiranje na moralizmu i rigorizmu generiralo je sliku Boga koji je sadist, koji je stvorio nebrojene stvari koje su na dispoziciji našim željama, ali je u isto vrijeme postavio veliki zid zabrana između nas i naših želja. Time se pojavila slika Boga satrapa, tiranina i despota, okrutnog i samovoljnog, odnosno slika Boga koji je bez srca“, ustvrdio je te dodao da je takva slika Boga bila dominantna u pastoralnom i katehetskom djelovanju prošlih stoljeća u kojima je prevladavao tzv. pastoral terora, kako ga naziva Bernard Sesboüé. „Pastoral terora posreduje sliku Boga koji je kontrolor ljudske svijest i savjesti, koji je prikazan više kao Bog straha, nego Bog radosti, sliku Boga koji u nama izaziva osjećaj straha i krivnje, te sliku Boga koji nikada nije doveden u relaciju s našim radostima i zadovoljstvima“, rekao je docent Kalem.
U nastavku izlaganja govorio je o slici Boga Isusa Krista kakva se nalazi u Objavi. Ustvrdio je da bi, naspram naznačenim deformiranim slikama o Bogu, pastoralno-katehetski navještaj trebao posredovati sliku Boga kojega je pokazao Isus Krist. Rekao je da je Krist pravi kanal koji vodi Bogu i kriterij razlučivanja slika i oblika kojima se referiramo na Boga. To je slika Boga koji se nalazi u središtu ljudske egzistencije i koji je zainteresiran za čovjeka. „Pastoralni i katehetski navještaj vjere sastoji se u tome da naše naslovnike dovedemo do preobrazbe mentaliteta, pogleda i srca koje se događa unutar ljudskog iskustva, a ne izvan njega; unutar konkretnog, svakodnevnog života, a ne negdje u apstrakciji ili nekada poslije. Dakle, utjelovljenjem vjere u konkretni život ne zahtijeva se eksproprijaciju vlastitoga ja, nego se otvara mogućnost preobrazbe vlastite egzistencije usred uvjeta konkretne egzistencije“, kazao je predavač. Ustvrdio je da, svojim krajnje konkretnim navještajem slike Boga koji je bliz čovjeku, Isus otklanja sve deformirane slike o Bogu koje su načinile legalistička religija i politika njegova vremena.
Završni dio izlaganja docent Kalem posvetio je načinu na koji je Isus naviještao Boga. „Ako bismo način čitavog Isusova navještaja Boga htjeli svesti na samo jednu ili dvije riječi bile bi to riječi: blago i s poštovanjem. Time ostajemo u okvirima fundamentalne teologije, jer dok nas 1 Pt 3, 15 upućuje da budemo spremni na odgovor svakomu tko od nas zatraži obrazloženje nade, sljedeći redak (r. 16) nas potiče kako to činiti: blago i s poštovanjem“, istaknuo je.
„Zapravo, krepost blagosti ističemo ovdje kao onu koja može pomoći demokratskom čovjeku, u promjeni epohe, pomiriti se sa samim sobom i nekako preživjeti sebe. Blagost je krepost koja ga može otvoriti i naučiti ga umijeću kako biti snažniji od vlastite snage, slobodniji od vlastite slobode i moćniji od vlastite moći. Drugim riječima, u kontekstu naše teme, vrlinu blagosti vidimo kao onu na čijem je tragu moguće obnoviti naše čitanje Božje objave od koje polazi svako teološko, pastoralno i katehetsko djelovanje. Vrlina blagosti je šifra kojom trebamo govoriti o Bogu i slikama o Bogu u našem vremenu“, naglasio je predavač.
Na kraju izlaganja, uputio je na jedno „iznimno sredstvo i sposobnost ljudskoga duha koje nam može pomoći otkriti sliku Boga koji je blag i povjerljiv, a koja će voditi ispravnom i konstruktivnom katehetskom i pastoralnom navještaju. Tu sposobnost ljudskoga duha nazivamo imaginacijom. Imaginacija je misaona i kreativna sposobnost stvaranja predodžbe o oblicima, karakteristikama i drugim svojstvima neke stvarnosti“, pojasnio je docent Kalem.
Dodao je da nije dovoljno uzeti Katekizam i razumski se uvjeriti u njegov sadržaj kako bi se počelo (ponovno) vjerovati, nego je nužna imaginacija koja daje život vjeri. Poručio je da pastoralni i katehetski navještaj moraju probuditi imaginaciju kako bi čovjek, na temelju Božje objave, mogao zamišljati drukčiju egzistenciju, kako bi mogao anticipirati i utjeloviti jedan posve drukčiji svijet. „Imaginacija je zasigurno jedno od sredstava koja mogu pomoći demokratskom čovjeku u (ponovnom) buđenju njegove vjere. Samo zamišljajući Boga, kao blagog i čovjekoljubivog, moći će se otvoriti beskrajnoj Ljubavi koja obuhvaća svijet“, zaključio je predavač.
Izv. prof. dr. sc. Nikola Vranješ u svom izlaganju govorio je na temu „Preduvjeti pastorala i kateheze odraslih za zrelost kršćanskih zajednica“.
Predavač je na početku predavanja istaknuo neke oznake trenutnog stanja kateheze odraslih u hrvatskom društvu. Ustvrdio je da su pastoral i kateheza najvećim dijelom usmjereni na djecu i mlade, da ne postoje vlastiti modeli kateheze odraslih u većini župnih zajednica, da su oblici kateheze odraslih fragmentirano razasuti uglavnom u ambijentima pokreta, udruga i skupina vjernika te je naglasio pitanje kvalitete i cjelovitosti kateheze odraslih u istim ambijentima. „Ne bismo smjeli katehezu odraslih svesti samo na to što mi kao Crkva pokušavamo činiti u odnosu na odrasle vjernike“, rekao je dodavši da treba uzeti u obzir činjenicu da neki odrasli vjernici provode tzv. samokatehezu i samoodgoj.
Profesor Vranješ potom je predstavio preduvjete drugačijega djelovanja. Naglasio je pitanje župne zajednice rekavši da je potrebno mijenjati mentalitet i iskustvo članova te zajednice. „Danas nije moguće govoriti o katehezi odraslih bez obnove same zajednice“, istaknuo je dodavši da bi zajednica trebala biti generativna, odnosno u vjeri rađajuća zajednica.
„Značenjska prisutnost zajednice u životu pojedinih vjernika pokazuje se izuzetno važnom upravo u vremenu likvidnog, tj. razvodnjenog identiteta budući da suvremeni procesi globalizacije prijete dodatnom radikalizacijom individualizacije i likvidnosti upravo u periodu prijelaza prema odrasloj dobi i zahtjevnostima života odraslih. Čimbenici koji u ovome pogledu dodatno usložnjavaju situaciju svakako su socijalna i ekonomska kompetitivnost, kao i brzina, tj. eksponencijalno ubrzanje svih navedenih procesa. Sve to čini izuzetno propusnim i nepotpunim procese identitetske identifikacije koji bi trebali voditi formiranju osobnosti odraslih“, ustvrdio je predavač te dodao da je zato nužan tzv. generativni pastoral. Pojasnio je da je to pastoral koji poštuje načelo teritorijalnosti, ali ne upada u zamku šablonskog uokvirivanja pastoralne stvarnosti koje producira isključivo zadovoljenje potreba često površno shvaćene institucionalnosti.
Profesor Vranješ kazao je također da je u današnjem kontekstu župnim zajednicama potreban mentalitet otvorenosti i integracije. „Istinska kateheza odraslih neće biti moguća u bilo kakvoj zajednici“, ustvrdio je dodavši da smatra da se u župnim zajednicama ne vodi dovoljno računa o toj činjenici. „Zato je duhovnost i mentalitet integracije ono što danas treba posebno naglasiti kao preduvjet istinskih katehetskih procesa“, istaknuo je.
Potom je govorio o specifičnim pastoralno-katehetskim preduvjetima istaknuvši drugačije pristupe u pogledu sazrijevanja racionalnosti vjere, eklezijalno proživljenu vjeru te prikladnije povezivanje pastoralno-katehetskih nastojanja s liturgijskim kontekstom života. „Nužno je daleko snažnije raditi na prožimanju racionalnosti ljepote vjere“, rekao je te naglasio važnost korištenja prikladnog jezika kako bi bilo moguće upoznavanje i dublje poniranje u otajstva kršćanske vjere. Kao jedan od suvremenih izazova, naglasio je uvođenje vjernika na ispravan način u obrednost Crkve.
Na kraju izlaganja, profesor Vranješ ukratko je predstavio prinose sinodalnosti u kontekstu poimanja zajednice koja će omogućiti istinsku katehezu odraslih. Ti prinosi vide se u prijelazu od prestrukturirane i centralizirane zajednice prema otvorenijoj, te zajednici snažnijeg sudjelovanja, prijelazu prema snažnijem aktualiziranju iskustvene ekleziogeneze te prijelazu prema strukturama koje potiču i koje istinski služe obnavljanju zajedništva na svim razinama.
Doktorant i asistent Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu lic. theol. Marko Vuković govorio je na temu “Pastoral braka i obitelji kao povlašteno mjesto odgoja odraslih u vjeri”.
“Svaki čovjek živi u trajnoj egzistencijalnoj potrazi za smislom, srećom i ostvarenjem. Njih očito smatra i svojim najvećim dobrom, jer kada posjeduje sve ostalo, a njih ne, upada u vrlo mračna stanja”, upozorio je u uvodnome dijelu predavanja profesor Marko Vuković tumačeći da je kroz povijest svoje misli čovjek za tu potragu neprekidno pokušavao davati konkretne smjernice, nudio je odgovore, ali i iznimno elaborirana obrazloženja tih odgovora.
“Čini se da smo uvjereni da nam o točnosti odgovora na ta pitanja ovisi život. Bi li se neki promatrač, koji ne bi imao iskustvo ljudskog života i ljudske povijesti, iznenadio kada bi uvidio da su se gotovo svi odgovori na ta pitanja kroz povijest u biti svela na jedan, nikada do kraja dohvatljiv koncept, za kojeg se pokazalo da otvara više pitanja no što ih je ‘zatvorio’?”, upitao se te dalje u izlaganju – upravo o tom konceptu ljubavi – ustvrdio da su se razne stvarnosti nudile za ispravni ili najviši objekt ljubavi: život, herojska smrt, posjedovanje, užitak, čast, moć, uspjeh, slava, besprijekornost, kreposnost, tijelo, sugrađani, domovina, „ja“, supružnik, vlastito dijete, bližnji, Bog. Svaka je od njih polagala pravo na to da onaj koji ih ljubi treba biti spreman na žrtvu za njih ako ih zaista ljubi.
Poručio je isto tako da je Crkva na II. Vatikanskom saboru u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, u biti, pokušala sumirati povijest ove potrage i dati na nju odgovor u svjetlu Božje Objave. U broju 24 GS kaže: „Čovjek je jedino biće kojeg je Bog želio radi njega samoga, i stoga se on ne može ostvariti nego u nesebičnom daru samoga sebe.“
Iznio je stoga, uz ostalo, tvrdnju da se čovjek može ostvariti jedino u slobodnom, bezinteresnom, nesebičnom daru samoga sebe – očito, jedino u ljubavi. „Smatram da je glavna zadaća pastoralne skrbi za obitelji otvoriti putove Božjoj milosti koja čovjeka usavršuje kako bi taj visoki poziv mogao živjeti. Zatim, usmjeriti članove obitelji da taj poziv postave kao temelj i cilj svoga obiteljskog života, te formirati pastoralne djelatnike kako bi obitelji usmjeravali i davali im sredstva za življenje toga dara samoga sebe, poručio je asistent KBF-a u Zagrebu.
Izdvajamo i riječi da je brak privilegirano mjesto za rast u vjeri, po njemu, iz najmanje dva razloga. Prvi je: Zato što čovjek koji je u braku ne može se sakriti od života i pobjeći od stvarnosti. Za brak koji je shvaćen kao doživotno zajedništvo, kao trajni vez, Savez koji je pred Bogom i Crkvom sklopljen danom riječi – privolom, pogotovo ako su u njemu rođena djeca, ljudi se uglavnom bore, i opciju rastave doživljavaju kao neuspjeh ili tragediju.
Drugi razlog je: Brak i obitelj privilegirano su mjesto odgoja, odnosno rasta u vjeri, i zato što je obitelj Crkva u malom, a svaka obitelj ima i svoju liturgiju koja se oblikuje u stvarnosti te zajednice i vraća joj se kao snaga za življenje te iste stvarnosti po Božjoj volji.
„Koliko bi dobro bilo da se ženidba počne zaista shvaćati i kao poziv. Ženidba nije u prvom redu sredstvo moga samoostvarenja, dozvola da se tjelesni užitci konzumiraju bez grižnje savjesti, ili nešto treće čemu ja i moje želje i snovi stoje u centru. Ona je prihvaćanje poziva, a svaki poziv u sebi sadrži i poslanje, rekao je takođe vlč. Marko Vuković.
Govorio je i o nekoliko naglasaka iz Katekumenskog itineraria za bračni život, te na kraju svoje razmišljanje usmjerio na potrebu ‘zaustaviti se nad vjerom onih koji se bave pastoralom braka i obitelji’.
„Mi smo treća osoba u trokutu Bog – supružnici – službenik Crkve, u kojem se događa rast u vjeri supružnika. Stoga je nužno da ono o čemu govorimo i sami vjerom prihvatimo, da otkrivamo istinitost tih otajstava i da ih razmatramo. Obitelji nisu sredstvo našega samoostvarenja ili isticanja, a dobro koje se dogodi u službi obiteljima nije nešto što se koristi za hvaljenje pastoralnim uspjesima.”
Pokretač pastoralnog djelovanja službenika Crkve je svijest o Božjoj ljubavi prema čovjeku, a onda i ljubav koju i sami gajimo prema čovjeku, prema obitelji, a koja se manifestira kroz brigu za njihovo dobro, za njihovo spasenje.
„Voli onaj koji je spreman moliti i raditi, žrtvovati i posvećivati se za one koje voli. Mislim da je osobni rast u vjeri, vlastito posvećenje i vjernost u vlastitom pozivu neizostavan dio pastoralnog djelovanja”, poručio je.
Iskustvo pokazuje da svaki korak u vjeri koji napravimo, svako iskustvo, i svaki rast u znanju i stručnosti u pravom će trenutku donijeti korist nekome koga nam Bog stavi na put. Budući da i naš poziv ima i svoju misiju, taj rast u vjeri postaje i naša obveza radi izvršavanja poslanja koje smo primili. Samo čovjek vjere može vjerodostojno pozvati drugu osobu da se u nekom trenutku svojega života upusti u rizik ustrajnog hoda putem na kojem se više ne vidi svjetlo, i dati usmjerenja na tom putu koja nadilaze ljudske snage i neshvatljivi su ljudskom razumu.
Izv. prof. dr. sc. Denis Barić održao je predavanje o temi „Kateheza odraslih u perspektivi evangelizacije i nove evangelizacije“.
Prema riječima prof. Barića, nakon Drugoga vatikanskoga koncila u katehetskom je djelovanju Crkve stavljen važan naglasak na odrasle. Naglasio je kako tomu u prilog ide i činjenica da crkveni dokumenti nakon Drugoga vatikanskoga koncila ističu katehezu za odrasle kao glavni oblik kateheze, sve do najnovijega Direktorija za katehezu (2020.) koji govori o katehezi odraslih kao referentnoj točki svake kateheze. No, kako je napomenuo u predavanju, pastoralno opredjeljenje za odrasle nije novina u Crkvi nadodajući kako se dovoljno prisjetiti statusa koji su odrasli imali unutar katehetskoga procesa tijekom povijesti Crkve, što napose biva vidljivo u dobro razrađenu antičkom katekumenatu, u službi kumova te u srednjovjekovnoj ulozi roditelja u katehizaciji djece.
Govoreći o sadržaju kateheze odraslih prof. Barić je istaknuo kako primarni cilj kateheze odraslih nije da se kršćani suoče s problemom “vjerskog neznanja”, niti je rješenje u tome da se tradicionalna kateheza djece i mladih protegne na svijet odraslih. Kako je rekao, radi se o mnogo ozbiljnijem i složenijem pothvatu, kako ističu mnogi autori, ali i crkveno učiteljstvo, a to je da “kateheza odraslih” mora postati “odraslom” katehezom.
“Pritom je riječ o takvoj katehezi koja je bitno označena evangelizacijskom dimenzijom koja ima snažnu zajedničarsku dinamiku, koja je u službi obnove Crkve, koja nije zatvorena samo u svijet odraslih, nego se promišlja unutar općeg pastoralnog plana; i koja je, nadasve, u službi promicanja vjere odraslih vjernika. Odrastao vjernik: ‘[…] osjeća posebnu potrebu da se u katehezi govori o stvarnim problemima, da produbljivanje vjere bude promišljanje vlastitog života i vlastite situacije.’”, istaknuo je prof. Barić.
Osvrćući se na današnje vrijeme, i imajući pred sobom društveno-kulturne i religijske promjene te ističući važnost sve potrebnijega odgoja i rasta u vjeri odraslih, Crkva u pastoralnoj brizi za odrasle postavlja pitanje kako pomoći čovjeku u obrazloženju razloga nade koja je u njemu (usp. 1 Pt 3, 15).
Prof. Barić je naglasio kako su temeljni oblici života i djelovanja Crkve koji se ostvaruje posredovanjem procesa evangelizacije (navještaj evanđelja) i nove evangelizacije (novi apostolski zamah u naviještanju evanđelja) sve više izazov za katehezu odraslih, pri čemu će trebati trajno učiniti prepoznatljiv pomak od kateheze “naukovanja” do kateheze koja vodi prema susretu sa živim Bogom, što se najistinskije može ostvariti u kršćanskoj zajednici.
“Nova evangelizacija s obzirom na kontekst u kojem živi suvremeni čovjek danas, otvarat će u katehezi odraslih neka nova sadržajno-tematska područja, kao što su, na primjer, život u multikulturnom, multinacionalnom i multireligijskom kontekstu kao neizbježna stvarnost današnjice koja nas nuka, čuvajući vlastite odrednice identiteta, na nužno poznavanje drugoga i drugačijega.”
Poručio je kako odrasle ne treba shvaćati isključivo samo kao naslovnike u procesima evangelizacije, nego, zahvaljujući pomno planiranu i oblikovanu katehetskom susretu, kao njezine nositelje, tim više što se danas osjeća velika potreba za djelovanjem odraslih vjernika u župnoj zajednici.
(kta/ika)
