Naš urednički direktor razmišlja o duhovnom značaju prihvaćanja papinske službe kao čina povjerenja u Krista, koji vodi Crkvu.
Andrea Tornielli
Rimska biskupija ima svog biskupa, a Univerzalna crkva ima svog pastora. Konklava je odredila Petrova nasljednika. Hvala ti, sveti Oče, što si prihvatio. Hvala vam što ste rekli “da” i što ste se napustili onome koji vodi crkvu.
Pamćene riječi koje je izgovorio Pavao VI padaju na pamet opet-riječi koje je uputio studentima koledža Lombard u prosincu 1968., tijekom teškog razdoblja nemira nakon boravka:
“Mnogi”, rekli su papa, “očekujte od dramatičnih gesta pape, snažne i odlučne intervencije. Ali papa vjeruje da ne mora slijediti nijedan drugi put osim povjerenja u Isusa Krista, koji se brine za svoju crkvu više nego bilo tko drugi. Upravo će on smiriti oluju. Koliko puta vjeruje:” vjerujte u Boga. Papa će biti prvi koji će provesti ovu zapovijed, a da se napusti anksioznost ili neprimjerenu brigu – na misteriozni rad Isusove nevidljivog, ali određene pomoći svojoj crkvi nije sterilno ili pasivno čekanje.
Danas je to svijet koji je usred oluje – koje je ratovao i nasilje. Pomolimo se za mir. Pomolimo se s Petrom i za Petra. I, potvrdio ga u vjeri, naučimo i da se napuštamo onome koji kraljuje iz križa od drva, noseći na sebe rane čovječanstva.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u tijeku tako što ćete se pretplatiti na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
