U Ontariju se, nažalost, ne poštuje osobna savjest medicinskog radnika. Dva slučaja, među ostalim, predstavljaju neposredan i bliski problem: MAID (potpomognuto samoubojstvo) i učinkovite preporuke za pobačaj. Trenutno su to dva vrlo hitna pitanja, ali nisu ograničena na ova pitanja. Etički, mnogi bioetičari su tvrdili da ponuditi učinkovite preporuke za bilo koje od njih znači “formalno surađivati” s djelom koje je intrinzično zlo.
Prava savjesti su važna stvar koju vrijedi zaštititi, na građanskoj razini, i moramo naučiti prihvatiti negativne posljedice koje proizlaze iz različitosti stajališta koja iz toga proizlaze. U bilo kojoj je zajednici nerazborito mikroupravljati ili prisiljavati savjesti, nasilno na iste vrijednosti i planove kao država. Očito, postoje neka pitanja koja uključuju prisilu, no kada se radi o stvarima savjesti koje su složene i raznolike, proces informiranja nečije savjesti ne bi trebao biti ometan prisilnim taktikama vlade kao što je “gubitak posla ako ne Ne nudim učinkovitu preporuku” ili “Otpušteni ste jer niste htjeli pružiti plan B.” Postoji nekoliko stvari koje to koči u zreloj demokraciji, ali ja ću navesti tri: (1) afektivna zrelost, (2) dostojanstvo pojedinca i (3) sloboda govora/misli.
1) Afektivna zrelost je mjesto gdje se može razumjeti položaj druge osobe koji je u suprotnosti s njegovim vlastitim, a da ga ne shvati osobno. U tom pogledu postoji otvorenost prema drugome za dijalog, a ne blaćenje neprijatelja. To se događa na obje strane – uzmimo na primjer one koji raspravljaju o cjepivu: ono je “žig zvijeri” ili ljudi koji primaju cjepivo “mrze ranjive”. Nijedna od ovih reakcija nije zrela, ali je riječ o ljutitim reakcijama koje su ukorijenjene u vrsti afektivne rane koja je ostala nezacijeljena. Dio te zrelosti je život u društvu u kojem susrećemo profesionalce koji ne dijele naš pogled na svijet i to što pacijenti poštuju da nemaju pravo tjerati nekoga da učini nešto u što ne vjeruje.
2) Poštivanje individualne savjesti drugih omogućuje im da prođu kroz proces informiranja svoje savjesti i da je koriste. Savjest je poseban dio ljudske osobe gdje je vlastita individualnost pozvana ponizno se podložiti istini i djelovati u skladu s njom. U tom pogledu razmišljamo o važnosti “unutarnje slobode” gdje se tom pojedincu ne nameću strah, prisila i diktati radi egalitarnog konformizma. Takva je usklađenost nerazumljiva, osobito ako proizlazi iz tipa kategoričkog kantovskog etičkog sustava koji nema priliku nijansirati složene situacije koje mogu postojati u svakom pojedincu. Na primjer, postoje oni koji ne mogu primiti cjepivo iz nekoliko razloga, neki u vezi s njihovim tumačenjem podataka/znanosti, drugi zbog svoje zdravstvene situacije kao majke, itd… ali treba poštivati okolnosti svakog pojedinca, kao i proces kojim donose odluku kako bi ona uistinu bila njihova. Bez ove slobode, mi smo robovi straha i prisile.
3) Sloboda govora i slobodna misao je nevjerojatno važna, jer, kao podskup prethodne točke, omogućuje osobi da slobodno preispita vlastito rasuđivanje bez pritiska da se prilagodi raznim plemenima. Međutim, ako se dogodi nerazmjerna vrsta prisile, to će potkopati sposobnost govora, dijaloga, pa čak i bacanja svjetla na temu o kojoj se raspravlja. Zaključci i preporuke drugih postat će nepouzdani jer su suprotna stajališta ušutkana ili ugnjetavana.
Naposljetku, primjena svega ovoga je da dok Crkva ne može dati vjerske razloge da osoba izbjegne primanje cjepiva, CDF jasno pokazuje da treba poštivati slobodu savjesti drugih. Ovo dvoje ne treba brkati: vjerske razloge i slobodu savjesti. Iako svakako postoji preklapajuća dimenzija između to dvoje, vjerski aspekt se odnosi na moralno i teološko razmišljanje, dok se savjest odnosi na vlastite posebne okolnosti, vlastito filozofsko razmišljanje i iskustva. Dakle, prava savjesti su općenitija (šira) od vjerskih prava. Ova prava savjesti, CDF doista vjeruje da su vrijedna obrane, koja se u demokratskoj zemlji, a posebno u Ontariju, dokazano ne poštuju. Mislim da je ovo područje vrijedno naših napora da ga preispitamo.
Izvorna svrha ovog posta bila je objasniti da, iako sam za cjepiva, poštujem pravo drugih da misle drugačije. Vjerujem da moramo imati zdrave rasprave o ovoj temi, kao što bi zrelo demokratsko društvo trebalo, ali to je, nažalost, inhibirano onim što se već pokazalo kao nedostatak slobode među zdravstvenim službenicima, a što je ponekad jednako suprotna reakcija.
Fotografija: Javno vlasništvo
Ostavite reprizu
Nedavne objave
Prijavite se za naš Newsletter
Pritisnite gumb za uređivanje da biste promijenili ovaj tekst. Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit
9 misli o “Pravima na savjest”
Samo da pojasnimo da savjest nikada ne može odobriti ili biti poslušana kada je uključeno intrinzično zlo, tj. pobačaj.
“Zakonska tolerancija pobačaja ili eutanazije ni na koji način ne može tvrditi da se temelji na poštivanju savjesti drugih” (Evangelium Vitae #71)
Negativne odredbe prirodnog zakona univerzalno su važeće. One obvezuju svakog pojedinca, uvijek i u svim okolnostima. Riječ je o zabranama koje zabranjuju određeno djelovanje semper et pro semper, bez iznimke, jer izbor ovakvog ponašanja ni u kojem slučaju nije spojiv s dobrotom volje osobe koja djeluje, s njezinim pozivom na život s Bogom. i na zajedništvo sa svojim bližnjim. Zabranjeno je — svima iu svakom slučaju — kršiti ove propise. One obvezuju svakoga, bez obzira na cijenu, da nikad ni kod koga, počevši od sebe, ne vrijeđa osobno dostojanstvo zajedničko svima. (Veritatis Splendor, br. 52)
“Ali negativne moralne zapovijedi, one koje zabranjuju određene konkretne radnje ili vrste ponašanja kao intrinzično zle, ne dopuštaju nikakvu legitimnu iznimku. Oni ne ostavljaju prostora, ni na koji moralno prihvatljiv način, za “kreativnost” bilo kakvog suprotnog određenja”. (Veritatis Splendor #67)
Što je s katolicima čije profesionalne odgovornosti uključuju stvaranje i/ili primjenu politike obveznog cijepljenja? Odluke, na primjer, zdravstvenih ustanova da učine cijepljenje obveznim kako bi se zaštitili ranjivi pacijenti i drugo osoblje uvijek su podložne iznimkama koje proizlaze iz Kodeksa ljudskih prava (tj. medicinski ili vjerski prigovori), ali postoji razlika između savjesti prava u vezi s intrinzično zlim djelima i može li se cijepljenje propisati. Čini se da je odluka da se zahtijeva cijepljenje svih zdravstvenih radnika razborita odluka, a ne stvar nametanja intrinzičnog zla. Kao i vojni rok u ratu, to je tup instrument, ali mi smo u hitnom stanju. Vojnici ne smiju odbiti naredbe da učine nešto što nije intrinzično zlo.
Russ, proizvodnja proizvoda koji su trenutno dostupni, bez sumnje uključuje intrinzično zlo. Vatikanski spisi iz prosinca 2020. to priznaju iako dopuštaju da ih se koristi AKO 1) ne postoji alternativa i 2) se dobro obznani njihov snažan prigovor. Malo tko se zamara s #2. Ovi proizvodi ne bi postojali bez ubojstava nevinih nerođenih i eksploatacije i komoditizacije njihovih ostataka od strane istraživača i onih koji svjesno kupuju proizvode tih istraživanja. Dakle, može li se valjana “prudencijalna” odluka smatrati obvezujućom za bilo koga? Kako dobro utemeljena razborita prosudba može navesti nekoga na suradnju sa zlom?
Mali misaoni eksperiment – pokušajte zamisliti scenarij u kojem organi izvađeni iz ubijene žrtve nisu uzeti iz bespomoćnog, pobačenog djeteta, već iz žrtve koncentracijskog logora. Možete li zamisliti da netko brani ili podupire proizvode napravljene od njih u interesu razborite prosudbe? ne mogu Takav bi proizvod bio univerzalno osuđen na najglasniji način. Bilo bi nezamislivo da bilo koji proizvođač napravi takav proizvod. Ipak, nerođeni su jednako ljudi i imaju jednako pravo na zaštitu u očima svemogućeg Boga. Zašto bi se naš stav razlikovao od jednog scenarija u usporedbi s drugim? Ipak je. Smatram da je to ozbiljno uznemirujuće. Kratkoročno “dobro” može proizaći iz provjere ovih proizvoda, napravljenih na zle načine. Iz njih neće proizaći nikakvo trajno dobro. Ljudski život i dostojanstvo bit će teško ranjeni.
Hvala na odgovoru, borim se s ovim problemom. Ja ću pitanje izraziti drugačije – ako ne postoji moralna krivnja za osobu koja prihvaća cjepivo u skladu sa savjetima i analizama CDF-a, dakle prihvaćanje cjepiva nije intrinzično zlo, koja je osnova za prigovor savjesti koji nije utemeljen na vjersku zabranu? Upamtite, zlo leži na onima koji su surađivali s pobačajem i koji su odlučili koristiti naknadnu staničnu liniju u proizvodnji i testiranju, a ne na osobi za koju je prihvaćanje cijepljenja dovoljno udaljeno da je prihvatljivo bez moralne krivnje kao razmjeran odgovor na njihovim okolnostima i nema dostupnog čistog cjepiva. Shvaćam da kao moralno biće možemo zauzeti stav protiv cjepiva zaraženog pobačajem jer Crkva ne smatra da postoji moralna obveza općenitog uzimanja cjepiva, ali to nije vjerska obveza i ne privlači vjersko izuzeće prema zakonu.
Russ@ 10:36a-
Ne dovodim u pitanje dobru volju onih koji su se, prema uputama CDF-a, odlučili cijepiti. Po mom sudu, doduše osobnom, ali mislim da ga dijele i mnogi drugi, uključeno zlo seže dalje od pojedinačnog čina pobačaja iz kojeg je uzeta stanična linija. Izjava CDF-a i drugi povezani crkveni dokumenti, koliko ja znam, fokusiraju se na taj pojedinačni čin, a ne na druge koji su s njim usko povezani.
Pobačaj nije obavljen u “normalnim” okolnostima. Iz nužde je izvedena na posebno gnusan način u kojem su organi morali biti “svježi” da bi uopće bili od ikakve koristi. Postoji vrlo dobar razlog za vjerovanje da je bespomoćna beba secirana dok je još bila živa, na način koji se može usporediti s djelomičnim pobačajem pri porodu. Nadalje, proizvođači ovih proizvoda morali su znati za gnusan, mučan način dotičnog pobačaja. I, znajući to, odlučili su plasirati te proizvode. Onaj tko ih koristi ne sudjeluje u činu pobačaja, već u trgovačkom toku koji je s njim povezan, i pomaže u profiterskom pothvatu koji je s njim usko povezan. Treba li to posve ostaviti po strani u moralnoj računici?
Prihvaćam da mogu postojati uvjerljivi razlozi za uzimanje ovih proizvoda i nikoga ne osuđujem zbog toga. Ali smatram da bi barem sve uključene, uključujući istraživače i proizvođače, trebalo strogo pozvati na odgovornost. Nadalje, treba poticati etička sredstva. Doista postoje programeri koji su predani korištenju etičkih sredstava. Mislim da razboritost nalaže da se ozbiljno razmisli o čekanju razvoja i marketinga takvih proizvoda dok se u međuvremenu više fokusira na liječenje i preventivne mjere; oba su bila teško zapostavljena od strane naših vladajućih vlasti.
Mnogi od nas se teško bore s tim. Nadam se da ću zadržati stav molitve i pružiti dobru volju svima dok se budemo probijali kroz ovo.
Ovo je veliki problem za katolike. Normalna moralna analiza primijenjena kroz povijest Crkve nije dovoljna da uvjeri mnoge da su užasi zla koje je proizvelo staničnu liniju, i motivacije koje pripisujemo onima koji su proveli istraživanje, testiranje, proizvodnju i marketing cjepiva (budući da ne ‘nemam izravnih dokaza svjedoka) ne svladavaju našu odbojnost. Pa ipak, živimo u svijetu u kojem je suradnja sa zlom posvuda oko nas. Ako ne koristimo tradicionalni okvir koji je Crkva tradicionalno koristila, ostajemo sa snažnim, ali subjektivnim emocijama koje pokreću naše odluke. To je suprotno onome što je Crkva uvijek naučavala. Ne dovodim u pitanje iskrenost ili namjere onih koji biraju ono što je, zapravo, teže za m svjedok protiv pobačaja, i vjerujem da će njihova nagrada na nebu to odražavati. To nije ono što Crkva zahtijeva, ali uvijek je bilo onih koji su se posvetili praksama i strogostima, mrtvljenjima i pokorama koje se od drugih ne traže. Jednostavno predlažem da to ne bi trebalo biti očekivanje ili zahtjev, i da se ne diže do razine koja privlači zakonsku zaštitu – motivacija je vjerska, ali svaku motivaciju u vezi s odlukama koje donosimo kao katolici formira naša vjera. U kriznoj situaciji kakvu smo proživjeli zadnjih 20 mjeseci, nisam uvjeren da se ograničeni broj specifičnih sektora (zdravstvo, obrazovanje, itd.) ne suočava s tako strašnom okolnošću da obvezno cijepljenje nije razuman odgovor. Možda nije “ispravna” ako je moguće biti apsolutist, ali nije nerazumna kao razborita odluka.
Ovo je veliki problem za katolike. Normalna moralna analiza primijenjena kroz povijest Crkve nije dovoljna da uvjeri mnoge da su užasi zla koje je proizvelo staničnu liniju, i motivacije koje pripisujemo onima koji su proveli istraživanje, testiranje, proizvodnju i marketing cjepiva (budući da ne ‘nemam izravnih dokaza svjedoka) ne svladavaju našu odbojnost. Pa ipak, živimo u svijetu u kojem je suradnja sa zlom posvuda oko nas. Ako ne koristimo tradicionalni okvir koji je Crkva tradicionalno koristila, ostajemo sa snažnim, ali subjektivnim emocijama koje pokreću naše odluke, što je suprotno onome što je Crkva oduvijek naučavala. Ne dovodim u pitanje iskrenost ili namjere onih koji izaberu ono što je, zapravo, teži oblik svjedočenja protiv pobačaja, i vjerujem da će njihova nagrada na nebu to odražavati. To nije ono što Crkva zahtijeva, ali uvijek je bilo onih koji su se posvetili praksama i strogostima, mrtvljenjima i pokorama koje se od drugih ne traže.
Jednostavno sugeriram da to nije očekivanje ili zahtjev, i da se ne diže do razine koja privlači zakonsku zaštitu – motivacija je vjerska, ali svaku motivaciju u vezi s odlukama koje donosimo kao katolici formira naša vjera. Nisam uvjeren da se ograničeni broj specifičnih sektora (zdravstvo, obrazovanje itd.) ne suočava s tako strašnom situacijom da obvezno cijepljenje nije razuman odgovor. Možda nije “ispravna” ako je moguće biti apsolutist, ali nije nerazumna kao razborita odluka.
RNK koju je napravio čovjek prelazi granicu. Bog nas je stvorio na svoju sliku i priliku – i stvorio je s DNK i RNK – s namjerom da nosimo liniju čovječanstva. I sada čovjek misli da može biti poput Boga i stvarati s RNK koju je napravio čovjek. Ovo neće dobro završiti.
Pingback: Drevna poganska Isusova proročanstva, sjećanja iz djetinjstva na pričest sokom od grožđa i još sjajnih poveznica! – Katolički radio JP2
Ova stranica koristi Akismet za smanjenje spama. Saznajte kako se obrađuju podaci o vašim komentarima.