Židovi koji su slijedili Isusa nakon hranjenja pet tisuća tražili su Mesiju – Novog Mojsija koji će ponovno donijeti kruh s neba. Kad su našli taj Kruh, gunđali su. Zašto?
Evanđelje (Pročitaj Iv 6,41-51)
Kao što znamo iz Evanđelja prošle nedjelje, Židovi koji su vidjeli Isusa kako čudesno hrani gomilu gladnih ljudi snažno su sumnjali da je on Mesija – “Prorok” kojeg je Mojsije davno prorekao. Rabinska tradicija smatrala je da će s Mesijom doći povratak mane, “kruha anđela” (vidi Ps 78,25). Tako su s Isusom počeli loviti hoće li proizvesti još čudesnog kruha kao znak da je On doista Mesija. Ako je tako, htjeli su ga proglasiti kraljem (vidi Iv 6,15).
U današnjem evanđelju sveti Ivan nam govori da su se sablaznili kada se Isus identificirao kao kruh s neba koji su tražili. Tražili su od njega znak kako bi mogli “doći” k njemu i “povjerovati” u njega (vidi Iv 6,35), baš kao što je Mojsije dao znakove u Egiptu kako bi pomogao Izraelcima da povjeruju da ga je Bog doista poslao kao svoje izbavitelj. Ti su ljudi htjeli vidjeti kruh “koji silazi s neba i daje život svijetu” (vidi Iv 6,33).
Isus je, u biti, rekao: “Vi to gledate.”
Što ih je natjeralo na gunđanje? Nije bio Njegov poziv doći k Njemu i vjerovati u Njega. U tom su trenutku Isusovu tvrdnju da je “kruh s neba” shvatili kao metaforu za prihvaćanje Njegovog vodstva, vjerovanje da ga je Bog poslao i da Ga slijede kao svog kralja. Bili su spremni to učiniti. Ne, Isusova tvrdnja da je “sišao s neba” uzrokovala je problem. Mrmljali su protiv njega zbog toga: “Nije li ovo Isus, sin Josipov? Zar ne poznajemo Njegovog oca i majku?” Isusova tvrdnja im se činila besmislenom. Nisu bili spremni vjerovati u Njega da način. Njegov ukor njima – “prestanite mrmljati među sobom” – bio je isti ukor koji je Mojsije dao Izraelcima kada su odbili vjerovati da se Bog može pobrinuti za njih u pustinji na načine koje nikada nisu mogli zamisliti (vidi Izl 16:7). Povijest se ponavljala.
Isus je dijagnosticirao problem: “Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me poslao.” Što je mislio? Pokušati dokučiti Isusa iz strogo ljudske perspektive nikada neće uspjeti. Ako kažemo da ljudska bića ne mogu “sići” s neba, tada pretpostavljamo da znamo sve što je moguće znati. Pregledavamo povijest — to se nikada prije nije dogodilo. Pregledavamo što mislimo da bi se moglo dogoditi u budućnosti – ništa novo ne može ući u tok ljudskog života. Dakle, zatvorivši sve mogućnosti, ljudski govoreći, odbacili bismo Isusovu tvrdnju. Samo netko potpuno otvoren ideji da Bogu ništa nije nemoguće može ikada “doći” Isusu i poslušati njegovu tvrdnju da ga je Otac poslao s neba da bude naš kruh vječnog života.
Nakon što je već uznemirio gomilu svojim riječima, Isus ih sada potpuno uznemirava. Ponovno ih podsjeća da čudotvorna mana nije dala vječni život. Kruh koji On nudi radi: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao; tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.” Da je Isus stao baš ovdje, možda bi se gomila i smirila, jer do sada, čak i kad bi se spotakli o Njegovo božansko podrijetlo, mogli su možda „doći“ i „povjerovati“ u Njega.
Međutim, govor ima iznenađujući obrat: “Kruh koji ću ja dati moje je tijelo za život svijeta.” U Mojsijevim čudima u pustinji bilo je “kruha” i “tijela”. Ali jesu li ti Židovi ikada mogli zamisliti da će čuti ove riječi spojene u ovaj način?
Drama se nastavlja.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, znam da postoje trenuci kada dođem do “nemogućeg” zaključka prije nego što sam Ti se otvorio. Molim te oprosti mi.
Prvo čitanje (Pročitaj 1 Kr 19,4-8)
Ovdje imamo još jedno čudo hrane iz Starog zavjeta (naše treće čitanje u isto toliko tjedana). Ilije, koji je živio oko 9th stoljeća prije Krista, upravo je pozvao Izraelce da napuste svoje idolopoklonstvo u vatrenom proročkom čudu na planini Karmel. Kao rezultat toga, zla kraljica, Jezebel, poslala je snage da ga pronađu i ubiju. Bio je toliko obeshrabren tom potragom da je bio spreman umrijeti. Sve je izgledalo kao neuspjeh.
U snu tuge probudio ga je anđeo koji mu je naredio da “ustane i jede”. Opet je zaspao; opet ga je probudio anđeo. “Jedi, inače će ti put biti predug!” Obrok ga je okrijepio i okrijepio. Mogao je hodati “četrdeset dana i četrdeset noći” kako bi susreo Boga na planini Horeb.
Kad vidimo ove starozavjetne epizode o Božjoj opskrbi čudesnom hranom za prehranu i potporu Njegovom narodu, možemo li doista smatrati toliko iznenađujućim da nam je Isus ostavio čudesan obrok za naš vlastiti put kući?
Mogući odgovor: Anđele Božji, čuvaru moj dragi, ako zbog nečega zaspim od žalosti, molim te probudi me i potakni me da jedem euharistijsko blagovanje za potrebnu snagu.
Psalam (Pročitaj Ps 34,2-9)
Psalmist piše kao netko tko je iskusio Božje izbavljenje u vremenima straha, nevolje i tjeskobe. Ova veličanstvena Božja pouzdanost ostavlja mu blagoslov i hvalu “uvijek u mojim ustima”. Kako je zanimljivo da, kada želi da i drugi to iskuse, on nas potiče da “kušamo i vidimo kako je dobar Gospodin.” Je li psalmist mogao zamisliti koliko će doslovno Isus ovo jednog dana učiniti istinitim? Naša današnja pjesma je pjesma koju možemo pjevati s pouzdanjem, jer smo okusili kruh nebeski: “Okusite i vidite dobrotu Gospodnju.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Ef 4,30-5,2)
Budući da možemo “okusiti i vidjeti” dobrotu Gospodnju u Euharistiji, kakvi bismo ljudi trebali biti?
Sveti Pavao opet nam daje praktične upute o svetosti. Budući da smo “zapečaćeni za dan otkupljenja” od strane Duha Svetoga, moramo prepoznati da smo u ovom osobnom odnosu s Njim sposobni ožalostiti Ga. Kako? Ako dopustimo da se “gorčina, bijes, gnjev, vika, vrijeđanje…zajedno sa…zlobom” ugnijevi u nama, uzrokujemo Duhu Svetom neku vrstu tuge. Zašto? Zato što nas On želi preobraziti u Božju “voljenu djecu,” dijeleći Njegovu božansku prirodu, ali ga te sklonosti blokiraju – sprječavaju Ga u tome.
Umjesto toga, uz pomoć Duha, trebamo izabrati dobrotu, suosjećanje i oprost prema drugima (pogledajte koliko naš život u Bogu ovisi o našem životu s drugima). Sveti Pavao nas podsjeća da su oni koji su okusili Božju dobrotu pozvani na isti život kojim je Krist živio kada je “samo sebe predao za nas kao žrtvenu žrtvu Bogu na mirisni miris” (vidi također Post 8,20-22). , kada je Noa prinio Bogu žrtvu zahvalnicu za izbavljenje od potopa).
Kako možemo ovako živjeti? Teško je, a mi smo slabi, od prašine. Trebamo hranu za ovo putovanje, zar ne? Hvala Bogu, On to nudi svaki dan.
Mogući odgovor: Duše Sveti, pomozi mi da budem nemilosrdan u mrtvljenju svega što u meni uzrokuje Tvoju žalost. Želim surađivati s Tvojim djelom preobrazbe u meni.
Autor fotografije Grant Whitty na Unsplash
