Biblija


Tomislav Zečević

19.10.2023.

Pod utjecajem racionalizma u protestantskoj liberalnoj teologiji 19. stoljeća javlja se problem povijesnog Isusa, tj. problematizira se odnos između povijesnog Isusa iz Nazareta i Krista vjere Prve Crkve.

Potraga za čisto povijesnim Isusom stvorila je umjetni rascjep između zemaljskog i proslavljenog Isusa kao da bi se radilo o dvije odvojene osobe koje bi Crkva naknadno spojila u jednu i to tako što bi teološki prikazujući Isusov život, pretvorila ga u Krista. Ovakav pristup niječe Isusovo uskrsnuće ili bilo koji nadnaravni čin poput Isusovih čuda jer se navodno protive razumu iako se u stvarnosti radi o Božjem spasonosnom zahvatu ili zahvatima koji uistinu nadilaze granice razuma, ali koji u isto vrijeme ostaju u granicama ljudske povijesti.

Nadalje, prema gore navedenom čisto znanstvenom pristupu, uskrsnuće i čuda mogu se prihvatiti samo simbolično u smislu jedne nove egzistencije, novog načina gledanja na zbilju, čime se događaj Isusa Krista i njegovo značenje ograničava samo na njegovu zemaljsku povijesnu egzistenciju i njegovo učenje, tj. samo na ono što ne prelazi okvire ljudske naravi.

Na ovakav pristup Isusu Kristu možemo odgovoriti da Crkva, tj. svjedoci Uskrsloga gledaju na Isusovo uskrsnuće od samog početka kao na povijesnu stvarnost koju su sami iskusili. Zoran primjer nalazimo u Djelima apostolskim, osobito u događaju izbora Matije za apostola pri kojem sveti Luka inzistira na dva bitna kriterija za apostolstvo, a to je biti svjedokom Isusovog uskrsnuća i svjedokom njegovog životnog puta i djelovanja. Točnije Dj 1, 21 kažu: “Jedan  dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za svo vrijeme što je među nama živio Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća”.

Jednostavno rečeno, nemoguće je bilo kojim znanstvenim pristupom, koji želi ogoliti Isusa od naslaga novozavjetne teologije i vjere Crkve, doći do čisto povijesnog Isusa, jer se do stvarnog povijesnog Isusa može doprijeti samo putem vjere, putem Svetoga pisma i kršćanske predaje, dakle putem Crkve. U konačnici, nemoguće je doći do takvog povijesnog Isusa koji ne bi u isto vrijeme bio od Boga obećani i poslani Krist-Mesija-Pomazanik te sami utjelovljeni Bog. Zašto? Zato jer takav Isus nikad nije niti postojao.

Isus Krist jest prava povijesna ličnost, koja je rođena od Marije i Josipa u Betlehemu, odgojena u Nazaretu. A naša kršćanska vjera, povijesna je vjera. Riječ je o povijesti Božjih zahvata u korist čovjeka s ciljem spasenja, povijesti koja svoj vrhunac nalazi u križu i uskrsnuću Isukristovu. Riječ je o povijesti spasenja!

Ne postoje niti dva Isusa niti dva Krista, već se radi o jednoj jedinstvenoj neponovljivoj osobi Isusa iz Nazareta, čija titula i poslanje „Krist“ ubrzo nakon njegove smrti, već u vrijeme prve Crkve, postaje sastavni dio njegova imena: Isus Krist. Dakle, nikad nije postajalo vrijeme u kojem Isus nije bio Bog. Isus jest utjelovljeni Sin Božji i njegova božanska narav jest oduvijek i zauvijek. Ona se ne gubi njegovim utjelovljenjem, rađanjem u ovaj svijet i uzimanjem ljudske naravi, već se stavlja u službu i u korist čovjeka, s ciljem našeg spasenja. Ukratko rečeno, Isus Krist jest pravi Bog i pravi čovjek.

Bitno je naglasiti da najstarije kršćanske predaje i navještaji (kerigme) kao temelj prakršćanske vjere uzimaju činjenicu da je “Bog Isusa uskrisio od mrtvih” (usp. Dj 4, 10) bez ikakvih teoloških interpretacija i dodataka. Jednu od takvih predaja moguće je pronaći u 1Kor 15, 3-5: “Krist umrije za naše grijehe po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici” (usp. Dj 2–5).

Možemo primijetiti da se smrt i uskrsnuće Isusa Krista u ovom tekstu dokazuje ukopom i ukazanjem te u smislu ispunjenja proročkih obećanja iz Staroga zavjeta. Dakle, radi se o ozbiljnom i trezvenom govoru vjere (usp. 1Kor 15, 5-8; Lk 24, 13ss), ukorijenjenom u Starom zavjetu, čiji je temelj konkretno Božje djelovanje u povijesti u korist svoga izraelskog naroda. Takvo djelovanje Božje u povijesti doseže svoj vrhunac u Isusovom uskrsnuću, što je pak temelj novozavjetne kršćanske vjere.

Štoviše, od trenutka svoga utjelovljenja, Bog se više ne može promatrati samo kao onaj koji zapovijeda i vlada s dalekih visina, jer upravo po utjelovljenju On postaje djelatni sudionik ljudske povijesti. Novost Božje objave nazire se dakle već pri Kristovu utjelovljenju, a nastavlja se u njegovim riječima i djelima, u njegovu životu. Ova radikalna novost događaja Isusa Krista doživljava svoj vrhunac u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista, jer se tu do kraja pokazuje njegovo pravo ljudsko i božansko lice.

Zapravo, već je samo Isusovo rođenje jednom zauvijek promijenilo svjetsku povijest jer ga je velik dio postojećeg svijeta, osobito njegov zapadni dio, priznao za svoga Spasitelja te je odlučio povijest dijeliti na vrijeme prije i poslije Krista. Kada pak govorimo o povijesti naše vjere, biblijski stručnjaci 20. stoljeća ispravno navode da se radi o jedinstvenoj povijesti spasenja koja započinje sa Starim zavjetom i obećanjem te svoje ispunjenje nalazi u događaju Isusa Krista, o kojem čitamo u Novom zavjetu.

Sve dosad rečeno ima za cilj naglasiti da se Isus Krist ne može rastaviti na nekog čisto povijesnog Isusa, u smislu dobroga čovjeka, humanista ili humanitarca, koji za vrijeme svog zemaljskog života nije bio svjestan svoga mesijanskog poslanja, tj. nije bio svjestan da je on sam Krist, već je Crkva od njega napravila Krista vjere, Uskrslog Gospodina. Zapravo, istina je sasvim suprotna, Isus jest Krist! Povijesna osoba Isusa iz Nazareta jest naš Krist spasitelj!

Ne možemo odvojiti Isusa od Krista vjere, jer se ovdje radi o jednoj cjelovitoj i neodvojivoj povijesnoj osobi Isusa Krista, čiji cjelokupni događaj i povijest, riječi i djela, život i poslanje, doživljavaju vrhunac pri njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, i kao takvi predstavljaju temelj naše vjere.