Danas čovjek trči Isusu i traži odgovor na najdublje životno pitanje. Ipak, ovo nije dobro završilo. Zašto?
Evanđelje (Pročitaj Mk 10,17-30)
Sveti Marko nam opisuje nezaboravnu razmjenu koju je Isus imao s čovjekom koji ga je žarko tražio. Čovjek je “dotrčao” do Njega i “kleknuo pred Njim”. Kad čujemo pitanje tog čovjeka (“Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?”), moramo biti impresionirani njegovom iskrenom ozbiljnošću. Ovaj čovjek ima žarku želju za duhovnom istinom i očekuje da je Isus otkrije.
Jesmo li iznenađeni Isusovim odgovorom? Čovjek je upravo otvorio vrata svog života da čuje Radosnu vijest Isus je došao propovijedati, ali umjesto toga Isus pita: “Zašto me nazivaš dobrim? Nitko nije dobar osim jedinoga Boga.”
Što je to moglo potaknuti? Znamo da ovo nije slučaj lažne poniznosti u Isusu. Znamo da se On ne odriče svog božanstva. Dakle, moramo zaključiti da Isus na samom početku vidi nešto u čovjeku što sugerira da on ne razumije u potpunosti identitet ovog “dobrog učitelja”. Isus želi da ga čovjek upozna onakvog kakav on uistinu jest – On nastoji uspostaviti a osobni odnos s njim, a ne samo opskrbiti ga vjerskim znanjem.
Zatim, kao da želi naglasiti potrebu ovog čovjeka, Isus ponavlja neke od deset zapovijedi. Svaki je Židov znao da su zapovijedi Božji put do pravog života. Je li čovjek bio pomalo razočaran smjerom ovog razgovora? “Učitelju, sve sam to promatrao od svoje mladosti.” Ovdje ništa novo, učitelju. Tada dolazi trenutak kada se sve mijenja, trenutak zbog kojeg je čovjek uopće tako željno pristupio Isusu. “Isus, gledajući ga, zavoli ga.”
Ovaj čovjek više ne traži informacije. Isus ga gleda s ljubavlju. Čovjek je stigao na mjesto na kojem treba biti da istinski čuje što Isus ima za reći. On je priznao da poštivanje Zakona nekako nije bilo dovoljno da zadovolji njegovu čežnju za vječnim životom. On zna da nešto nedostaje. Isus voli svoju iskrenost i poniznost. Ovaj čovjek se ne srami priznati svoju prazninu.
Isus mu kaže: “Jedno ti nedostaje.” Ovo podsjeća na vrijeme kad je Isus morao reći svojoj prijateljici, Marti, u svoj njezinoj nervoznoj zauzetosti da Ga ugosti u svom domu, da je “potrebna samo jedna stvar” (vidi Luka 10:42) i da je Marija, njezina sestra, koja sjedio do Isusovih nogu, našao ga je.
“Jedna stvar” koju Isus želi za ovog čovjeka jest da on ispuni svoju prazninu potpuna: “Prodaj što imaš i daj siromasima.” On traži od čovjeka da istinski isprazni svoj život i umjesto toga primi “blago na nebu”. To je ono što će ispuniti prazninu koja ga je natjerala na koljena pred Isusom. Kad čovjek isprazni svoj život od svega, ostaje mu samo “jedno”: “Pođi za mnom”.
Nije upalilo! Ovaj čovjek, za kojeg se čini da ima toliko obećanja za obraćenje i učeništvo, propušta svoj trenutak. Pomisao da se oslobodi svoje imovine bila je previše. Što je očekivao da će Isus reći kada je pitao o vječnom životu? Je li mislio da će to biti još jedna obveza? Je li to više bila milostinja ili post ili molitva? Sigurno je ovaj čovjek bio spreman za sve te upute. Ipak, Isus je znao da ono što traži nije još jedan vjerski zahtjev, već Božanska ljubav, a ta vrsta ljubavi zahtijeva iskrenu predanost.
U srcu nijednog čovjeka nema dovoljno mjesta za ljubav prema Bogu i ljubav prema novcu. Isus ga pokušava pridobiti za tu ljubav osiguravajući mu puno veće blago od njegovih zemaljskih posjeda, koje se za njega čuva na nebu. Međutim, umjesto da ga probude do radosti, te ga riječi “tuguju”. Mogli bismo se zapitati što je uzrok ovoj tuzi. Je li čovjek bio tužan jer se nije mogao odvojiti od svoje imovine i stoga nije mogao “naslijediti život vječni”? Je li bio tužan jer se razočarao u “dobrog učitelja”, od kojeg je očekivao više?
Isus je bio duboko pogođen ovim susretom. On je “ogledao” svoje učenike i rekao im nekoliko puta kako je bogatima teško ući u kraljevstvo nebesko. Učenici su bili začuđeni tome jer su, kao i svi Židovi, vjerovali da su materijalna dobra znak Božjeg blagoslova dobrim ljudima. Sigurno bi dobri ljudi prvi trebali ući u Kraljevstvo! Ako to nije slučaj, onda “tko se može spasiti?”
Isus odgovara tako jednostavno. “Za ljudska bića to je nemoguće, ali ne i za Boga. Bogu je sve moguće.” Čak i dobri ljudi u potpunosti ovise o Bogu za spasenje. Mi ljudska bića ne možemo se spasiti, čak ni oni najbolji od nas. Zato Isus bogatašu nije dao još jednu obvezu. Nikakav dobar rad nas ne može spasiti. Nitko ne može biti pravi učenik ako to ne razumije.
Zanimljivo je vidjeti kako Petar podsjeća Isusa da su se njegovi učenici odrekli svega da bi ga slijedili. Je li ovo bilo hvalisanje? Ili je to bio Petrov iskreni pokušaj da utješi Isusa nakon nečega što je morao biti bolan gubitak, dok je gledao kako čovjek kojeg je volio odlazi tužan?
Isus ih uvjerava da će njihovi životi biti nagrađeni kao rezultat njihova odricanja. On im, naravno, ne obećava “sto puta” više u zemaljskim imecima. Primit će vječnu stvarnost onoga što imovina može pružiti samo privremeno – sigurnost, obiteljsku ljubav, dom. U njihovo će “blago” biti uključena i “progonstva”, čime će ih se potvrditi u punini Isusova života u njima (“Blago vama kad vas ljudi progone” – vidi Mt 5,11-12). U njihovoj praznini životi će im biti puni.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, molim te daj mi milost da počivam u tvom pogledu ljubavi kad god mi kažeš: „Nešto ti nedostaje“.
Prvo čitanje (Pročitaj Mudr 7,7-11)
Ovdje je prekrasan, poetičan opis kako su duhovni darovi mnogo vrjedniji od bogatstva. U ovom slučaju, autor je “molio, i razboritost [wisdom] je dat” njemu. On veliča neprocjenjivu vrijednost ovog dara; on “bogatstvo nije smatrao ništa u usporedbi s njom.”
U Evanđelju, Isus se pokušao probiti do bogataša s vizijom ove vrste mudrosti – onom koja vidi odgovor na Božji poziv kao pretvaranje “svega zlata… malo pijeska” i “srebra… da se smatra blatom”. Ovdje autor prepoznaje da, iako je dar mudrosti veći od dobrih stvari koje se mogu kupiti novcem, “ipak, sve dobre stvari zajedno su mi stigle u njezinom društvu, a nebrojena bogatstva u njezinoj ruci.” To je paradoks onih koji su se svega odrekli za Kraljevstvo Božje. Kao što sveti Pavao kaže: “S nama se postupa… kao s onima koji nemaju ništa, a posjeduju sve” (2 Kor 6,8b, 10b).
Mogući odgovor: Gospodine, oprosti mi za načine na koje tražim sigurnost u novcu, a ne u Tebi.
Psalam (Pročitaj Ps 90,12-17)
Psalmist moli za mudrost tražeći od Boga da nas “nauči pravo brojati naše dane”. Imati istinsku perspektivu o kratkoći naših života može nam pomoći da brinemo o onome što je stvarno važno. Za psalmista, iskustvo i spoznaja o Božjoj ljubavi bili su sve što je tražio: “Neka sluge tvoje vide djelo tvoje… slavu tvoju djeca njihova.” Ovo je pravi prosperitet i zadovoljstvo. Zato danas molimo: “Ispuni nas svojom ljubavlju, Gospodine, i pjevat ćemo od radosti.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Heb 4,12-13)
Ovo je danas sjajno štivo za nas! Naša ostala Pisma ispituju naša srca (kao što je Isus ispitivao srce bogataša u Evanđelju), i trebali bismo biti sigurni da im dopuštamo da rade svoje u nama.
Svi mi, po prirodi, volimo imovinu. Nitko od nas, po prirodi, ne želi biti odvojen od njih. Autor Poslanice Hebrejima podsjeća nas na snagu Božje Riječi. Ono je “živo i djelotvorno…sposobno raspoznati odraze i misli srca.” Primijetite da se Riječ Božja naziva “On”. Vidimo da se “Božja riječ” koristi na ekspanzivan način, uključujući i Sveto pismo i Isusa. On je Živa Riječ Božja koja je sišla s neba i koja je prisutna u svojoj Riječi i sakramentima. On je Taj “kome moramo položiti račun”. Koji bismo bolji poticaj mogli imati od ovoga da pažljivo slušamo sve što On danas govori?
Mogući odgovor: Nebeski Oče, može mi biti neugodno čitati i slušati Sveto pismo o novcu. Pomozi mi da ne pobjegnem od njihove teške operacije.
Hoffman, H. (1889). Krist i mladi bogati vladar [painting]. Preuzeto sa Wikimedia Commons.
