U katedralu svetog Vida, u subotu 22. ožujka, hodočastile su redovnice, redovnici i osobe posvećenog života zajedno s ostalim vjernicima koji su se odazvali ovom korizmenom hodočašću.
Na početku se okupljenim vjernicima obratio vikar za pastoral Riječke nadbiskupije, Mario Gerić, pozdravivši ih i rekavši: „Vaš dolazak danas u ovo katedralu svjedoči hodočasničku nadu i u konačnici kršćansku nadu koju ste spremni svjedočiti.“ Hodočasnička molitva započela je molitvom pred čudotvornim raspelom koju je predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić. Nastavila se molitvom pobožnosti križnoga puta koju je predvodio Nikola Uravić, Povjerenik za redovnice i osobe posvećenog života. Tijekom molitve križnog puta, svećenici, ujedno pripadnici redovničkih zajednica, bili su na raspolaganju za sakrament svete ispovijedi.
Nakon pokorničkog bogoslužja započelo je euharistijsko slavlje koje je predvodio riječki nadbiskup i metropolit Mate Uzinić u zajedništvu s Povjerenikom za redovnice i osobe posvećenog života Nikolom Uravićem, župnikom kastavske župe sv. Jelene Križarice Nikolom Gajićem i svećenicima redovničkih zajednica.
Na početku misnoga slavlja nadbiskup je okupljenu zajednicu redovnica, redovnika i osoba posvećenog života pozdravio podsjetivši kako ovo hodočašće nije samo u duhu korizmenog vremena, već i u duhu jubilejske godine koju obilježava cijela Crkva. Propovijed hodočasnicima započeo je riječima: „Drage sestre i braćo, često se u našim zajednicama može pronaći one koji su na svom životnom putu bili izgubljeni. Bili su odlutali, ali su se i vratili.“ Odnoseći se na pročitano evanđelje, prispodobu o „Milosrdnom Ocu“, nadbiskup je poručio: „No, u našim zajednicama ima dosta onih koji su kao stariji sin, i na to bi u svojim zajednicama trebali osobito paziti. Stariji sin lako sudi i osuđuje. Nekad i zavidi mlađem bratu što ima onu slobodu koju se on nije usudio imati. Ovo korizmeno vrijeme, za koje papa Franjo kaže da je ‘korizmeni hodočasnički hod prema Uskrsu’ nas i s ovim evanđeoskim ulomkom, pokazujući mlađeg i starijeg brata i njihovu izgubljenost, poziva da postanemo očevi i majke. To je ono što Isus želi reći. On nas ne želi prozvati da smo izgubljeni, nego nas želi pozvati da se obratimo i da postanemo poput Boga – očevi i majke jedni drugima, i onima kojima smo poslani.“
Potom je, imajući na umu da su pred njim osobe posvećenog života, članovi Trećeg reda, svjetovnog reda i zajednice koja je na putu da postane redovnička zajednica, nadbiskup Uzinić protumačio tri riječi naslova korizmene poruke pape Franje ‘Hodimo zajedno u nadi’. „Prva riječ ‘hoditi’ podsjeća na put Izraela iz Egipta u Obećanu zemlju, iz ropstva u slobodu, tijekom kojeg se Bog objavljuje onakav kakav se objavljuje ovdje u evanđelju. To je Bog koji voli i suosjeća. Koji kaže: ‘čuo sam patnje svog naroda.’ Da bismo se mogli unijeti u situaciju naroda koji hodi iz ropstva u slobodu, tako i nas na ovom hodočašću Papa poziva da primijetimo današnje hodočasnike, ljude koji bježe iz ropstva u slobodu, koji iz situacije rata, neimaštine, ugroženosti žele da za sebe i za svoje naprave nešto u svome životu te sele iz jednoga u drugi kraj. Papa želi da mi sami u svom korizmenom razmišljanju postanemo migranti i da se upitamo: Što to, kao osoba posvećenoga života, moram napustiti? I prema čemu ja, kao osoba posvećenog života u ovom korizmenom vremenu moram ići? Koji mi je cilj? Važno je zapitati se je li moje ‘biti’ u redovničkoj zajednici također bijeg? Jesam li to što jesam jer od nečega bježim ili prema nečemu stremim? Obući ‘postole’ migranata i sebe promatrati iz te perspektive za nas je u ovom korizmenom vremenu je poziv na obraćenje.“
Nadbiskup Uzinić je zatim istaknuo drugu riječ, „hoditi“, govoreći kako „taj ‘hoditi’ nikada nije sam. Mi smo Crkva, i u Crkvi smo. Vi ste članovi različitih zajednica. Da bismo doista izišli iz ropstva u slobodu, i drugima pomogli iz ropstva ući u slobodu, trebamo ići zajedno. Ovo ‘zajedno’ znači da trebamo biti sinodalni, slušati jedni druge, ali i biti spremni govoriti jedni drugima. Biti sinodalni znači slušati i čuti Duha Svetoga koji nas poziva da iziđemo iz sebe i idemo ususret drugima, braći i sestrama. To znači ići ‘ruku pod ruku’, bez gaženja i guranja. Bez zavisti, bez računa, vodeći računa o tome da nitko ne zaostane i da nitko ne bude isključen. To znači ići prema istom cilju, slušajući se sa strpljenjem i ljubavlju. Znademo li hoditi s drugima unutar svoje redovničke zajednice? Znademo li to činiti unutar naše riječke Crkve, unutar Katoličke Crkve kojoj pripadamo, osluškujući poticaje Duha Svetoga koji nam dolaze za nas i vrijeme u kojem živimo? Znademo li hoditi s ovim vremenom?“
„Nama, posvećenim osobama, lako se mogu dogoditi dvije krajnosti: da se previše posvjetovnjačimo pa da u našim zajednicama nema razlike u onome što se živi u svijetu, da slijedimo iste vrijednosti kao drugi. Govorimo da smo posvećene osobe, ali živimo jednako kao svi ostali u svijetu. Ima i druga krajnost, ništa manje opasna: to je ona da se pokušamo zatvoriti od svijeta, proglasimo ga svojim neprijateljem, da bježimo od svijeta, umjesto da sebe i svoje poslanje shvatimo kao svjetlost i sol svijetu.“, upozorio je nadbiskup Uzinić. „Svjetla i soli ne smije biti previše, ali ne smije je biti ni premalo – treba pronaći mjeru. Jesmo li sposobni biti u službi Crkve i Božjeg Kraljevstva u svijetu? Papa kaže da je ovo poziv na obraćenje za sinodalnost.“
„Treća riječ koja nam se nudi u Papinom pismu je ‘nada’“, nastavio je nadbiskup. „Posvećeni život je obećanje, to je ‘nada koja ne razočarava. Naš obzor je uskrsna pobjeda’. Naša nada se temelju na vjeri u Božju ljubav od koje nas ništa ne može rastaviti. Današnje evanđelje je svjedok te Božje ljubavi; Isus nam je objavio tu ljubav. Da je ono što je on objavio istina, Otac je posvjedočio jer je Isus uskrsnuo. I mi ćemo uskrsnuti. Naš Bog je Bog koji nas ljubi, on je suosjećajan Bog, on je vjeran Bog. Vjerujemo li u to?, upitao je nadbiskup.
Završavajući propovijed poručio je okupljenima: „Svaki osnivač vašeg reda, bio je čovjek ili žena koji su riskirali, sve su riskirali za Isusa. I zato što su bili spremni biti ‘pšenično zrno koje umire’, mogli su donijeti plod. Taj plod ste i svi. Za riskiranje na takav način mora se imati pouzdanje u Boga, u njegovu ljubav, u Isusa Krista, otvorenost Duhu Svetom i njegovim nadahnućima te pouzdanje u onaj plan koji Bog kroz ta nadahnuća ima s nama. Povjerenje u sebe same da možemo biti ono što nas on poziva da budemo onima kojima nas šalje. A šalje nas ne da bismo bili ‘starija braća’, nego očevi i majke.“
Misno slavlje završilo je molitvama na nakanu Svetoga Oca i molitvom za Jubilej sto godina Riječke nadbiskupije, nakon čega je uslijedio tradicionalni ophod redovnica, osoba posvećenog života i ostalih vjernika oko oltara i Čudotvornog raspela.
Eva Marković
Objavljeno: 24. ožujka 2025.
