Svaka osoba s intelektualnim i moralnim poštenjem mora priznati dokaze da postoji vrlo široka i duboka doktrinarna zbrka unutar Crkve, osobito među biskupima i svećenicima, u većini sjemeništa i redovničkih samostana, a također i među vjernicima. Osnovna zabluda sastoji se u doktrinarnom relativizmu, koji stvara stanje uma dvosmislenosti i nesigurnosti u pogledu svake vjerske istine.
Riječ hereza korištena je na mnoge načine kroz povijest Crkve; no uvijek se koristio za opisivanje nekog oblika izbora ili odvajanja od veće cjeline, a dolazi od grčkog izraza dlakavost (što znači “odabir” ili “izbor”). Kao što se može pročitati u spisima svih crkvenih otaca, krivovjerje se smatralo jednim od najvećih zala. Na kraju se pojam krivovjerja počeo shvaćati uže, kao odbacivanje samo istina vjere i morala – stvari u koje se mora vjerovati da bi se moglo smatrati katolikom.
Među najvećim je misterijama božanske providnosti da Bog dopusti da zlo doktrinarne pogreške ikada pogodi njegovu Crkvu. Iako je kao institucija zauvijek sačuvana bez pogrešaka u svom službenom učenju i obvezujućim zapovijedima, postoje trenuci kada čak i njezinim pastirima i učiteljima – biskupima, nasljednicima apostola – Bog dopušta da padnu u zabludu, izdajući kriva učenja ili štetne zapovijedi u njihovoj redovnoj službi. Bilo je čak i vrlo rijetkih slučajeva, gdje su pape širile doktrinarne pogreške u svom dnevnom i djelomice službenom učiteljskom uredu; naravno, to je učinjeno izvan akata njihovih definitivnih doktrinarnih izjava, tzv ex katedra.
Povijest i posljedice hereze
Kao i svaki drugi oblik zla u našem palom svijetu – krivovjerje je dopušteno od Boga za dobru svrhu: “Da se kušnja vaše vjere (mnogo dragocjenija od zlata koje se ognjem ispituje) nađe na hvalu, slavu i čast na pojavu Isusa Krista” (1 Pt 1,7). Doista, najstrašnije krivovjerje i krizna razdoblja u povijesti Crkve uvijek su dovodila do veće preciznosti i jasnoće u njezinu službenom nauku, te do veće discipline i svetosti njezinih članova. U Božje dobro vrijeme, doktrinarne pogreške uvijek će potaknuti članove Crkve prema većem poznavanju Njega i Njegovih djela – a tako i prema većoj ljubavi i svetosti.
Juan Donoso Cortes, španjolski katolički pisac i apologet iz devetnaestog stoljeća, pronicljivo je objasnio jedinstvenu misiju koju je Bog dao Crkvi, tj. da nedvosmisleno poučava božanske objavljene istine i štiti ljude od doktrinarnih i moralnih pogrešaka:
Doktrinarna netolerancija Crkve spasila je svijet od kaosa. Njezina doktrinarna netrpeljivost stavila je van pitanja političke, domaće, društvene i vjerske istine – primitivne i svete istine, koje nisu predmet rasprave, jer su temelj svih rasprava; istine koje se ni na trenutak ne mogu dovesti u sumnju, a da razumijevanje u tom trenutku ne oscilira, izgubljeno između istine i zablude, a bistro ogledalo ljudskog razuma ne postane zaprljano i zamračeno.
(Eseji o katolicizmu, liberalizmu i socijalizmu, razmatrani u njihovim temeljnim načelima)
Obrana sebe i drugih od hereze
Najbolje bi bilo čitati i proučavati tradicionalne katekizame (npr. baltimorski katekizam, katekizam pape Pija X.) jer tamo nalazimo kristalno jasan, postojan i nepromjenjiv nauk Crkve. Trebamo reći svakome tko nas pokuša zbuniti u našoj katoličkoj vjeri, pa makar to bio svećenik, biskup ili kardinal: „Znam da je moja katolička vjera, koja je bila ona svetaca, mojih predaka, predana po svetim ocima i crkvenim naučiteljima i stalnom Učiteljstvu svih vjekova. I za ovu svetu vjeru volim biti spreman, s Božjom milošću, dati život svoj.”
Od vremena goleme doktrinarne zbrke unutar Crkve, kao što je bila arijanska kriza u 4.th stoljeća, možemo pročitati ove izvanredne riječi: “Ne može biti ništa opasnije od onih koji priznaju gotovo cijeli ciklus katoličkog nauka, a ipak jednom riječju, kao kapljicom otrova, zaraze pravu i jednostavnu vjeru koju naučava našeg Gospodina i predano apostolskom predajom” (Auctor traktat. de Fide Orthodoxa contra Arianos). A sveti Augustin je rekao: “Vi koji vjerujete što hoćete, vjerujte više sebi nego Evanđelju” (Contra Faustum Manichaeum, 17, 3). Kako bi uvijek ostao vjeran cjelokupnoj katoličkoj vjeri te je propagirao i branio, katolik će uvijek biti meta napada.
U vremenima progona Crkve, pa čak i progona unutar Crkve onih katolika koji ostaju vjerni vjeri i liturgiji svih vremena, svih svetaca, sljedeće riječi svetog Johna Henryja Newmana dat će nam snagu i nadu . On je rekao:
Samo jedno znam — prema našim potrebama tolika će biti i naša snaga. U jedno sam siguran, da što više neprijatelj bjesni protiv nas, to će se sveci na nebu više zauzimati za nas; što su naše kušnje od svijeta strašnije, to će nam biti prisutnija naša Majka Marija, naši dobri zaštitnici i anđeli čuvari; Što su zlonamjernije namjere ljudi protiv nas, to će se glasniji vapaj molitve uzdizati iz krila cijele Crkve Bogu za nas. Nećemo ostati siročad; imat ćemo u sebi snagu Parakleta, obećanu Crkvi i svakom njezinom članu.
(Propovijed, održana 13. srpnja 1852. u St. Mary’s Collegeu, Oscott, na Prvoj provincijskoj sinodi u Westminsteru)
Zauvijek valjan i aktualan savjet velikog mučenika i oca Crkve, svetog Ignacija Antiohijskog: “Bježite od ovih bezbožnih krivovjerja; jer oni su đavolji izumi” (Ad Trallianos10).
Napomena urednika: Nova knjiga ovog autora, Bježite od herezedostupan je od Sophia Institute Press.
Autor fotografije Lucas Sandor na Unsplash
