Iz povijesne riznice
Goran Moravček
13.06.2023.
Štovanje sv. Vida duboko je ukorijenjeno u češku kulturnu i vjersku tradiciju. Premda postoje predaje o tome da se relikvije sv. Vida nalaze u raznim dijelovima Francuske, kao što je mjesto Saint-Vite u departmanu Lot-et-Garonne, uvriježeno je vjerovanje da se njegovi posmrtni ostatci nalaze u Pragu.
Svetoga Vida, uz Gospu Trsatsku, zaštitnika Rijeke čiji blagdan slavimo 15. lipnja hrvatski vjernici su uvrstili među najomiljenije svetce. Stoga ne čudi da je nadjenuo ime našemu gradu, koji su žitelji kroz vjekove zvali Fanum Sti Viti, St. Veyth am Phlawen, Stat St. Veyth am Pflaum, Flumen sancti Viti, Fiume, Fluvis et partus Rika, Richa, Rika, Reka, Rieka i, napokon, Rijeka. U Hrvatskoj je više od 120 crkava i kapela podignuto u čast sv. Vidu, među njima je i riječka katedrala. Postoje također crkve ili kapele na spomen tome svetcu u goranskome Prezidu, u selu Sveti Vid kod Malinske, u zaseoku Sveti Vid u Bribiru (Vinodol), na istoimenome gradskom groblju u Senju, u Brinju.
Štovanje sv. Vida rašireno je u mnogim drugim zemljama, te mu je posvećena katedrala u Pragu, bazilika u njemačkom Ellwangenu, ali i pravoslavna crkva u ruskom Dedenevu.
Sv. Vid je uvršten u skupinu 14 nebeskih zaštitnika koji se zazivaju u velikoj nevolji, a među svetcima nosi rekordan broj od čak 34 patronata jer ga štuju, među ostalim, ljekarnici, glumci, vinogradari, podrumari. Njegova se zaštita traži za vrijeme grmljavine, nevremena, požara i kad treba izvesti neke teške zadaće. Preporučuju mu se neplodni i ljudi slaba sluha i vida.
DJEČAK POSTAO SVETAC
Kult je zahvatio snažno slavenske zemlje zbog sličnosti s imenom poganskog Svantovida. Stoga su gotovo sve crkve posvećene sv. Vidu izgrađene na uzvisni odakle se pruža neometan pogled tako da je u našim krajevima zaštitnik vida, očiju, jer “sv. Vid sve vidi”.
Ikonografija ga prikazuje kao mladića s palmom ruci, uspravna u kotlu, katkad s gavranom i lavom. Na riječkom kamenom stupu pred crkvom sv. Jeronima isklesan je reljefni prikaz sv. Vida s početka 16. stoljeća također s palmom u ruci.
GROB SVETOG VIDA U PRAGU
Štovanje svetca duboko je ukorijenjeno u češku kulturnu i vjersku tradiciju. Premda postoje predaje o tome da se relikvije sv. Vida nalaze u raznim dijelovima Francuske, kao što je mjesto Saint-Vite u departmanu Lot-et-Garonne, uvriježeno je vjerovanje da se njegovi posmrtni ostatci nalaze se u Pragu, u katedrali podignutoj unutar kompleksa Praškog dvorca na Hradčanima. Češki vojvoda sv. Vjenceslav (Svatý Václav) zatražio je relikvije od cara Svetog rimskog carstva Otona I., koji je dopustio da se one dopreme u Prag 925., iste godine kada je okrunjen hrvatski kralj Tomislav. Od 10. stoljeća sv. Vid je blisko povezan s Češkom i njezinim narodom, te je zajedno sa sv. Vjenceslavom i sv. Adalbertom jedan od njezinih nebeskih zaštitnika. Dan Svetog Vida, koji se slavi 15. lipnja, postao je važan državni praznik u Češkoj.
Drugi značajan datum u Češkoj je 28. rujna kada se održava Hodočašće svetog Vaclava. (“SvatoVáclavská pout”). Hodočašće je nazvano po jednom od najistaknutijih osoba češke povijesti i duhovnosti. Bio je poznat po svojoj kršćanskoj vjeri, pravednosti i dobronamjernosti prema svojim podanicima. Primjerom je poveo češki narod iz poganstva na put kršćanskog života. Platio je to životom na vratima crkve u Staroj Boleslavi.
“SvatoVáclavská pout” ima duboke povijesne korijene i slavi se stoljećima. Hodočasnici iz raznih dijelova Češke, ali i susjednih zemalja, okupljaju se u gradu Stará Boleslav, koji se nalazi u blizini Praga, kako bi odali počast svetcu. Hodočašće obično započinje svečanom misom koja se slavi u bazilici Uznesenja Djevice Marije u Staroj Boleslavi, a odredište je svetčeva kapela koja se nalazi na brežuljku u blizini grada. Ona je povezana s mjestom gdje je sv. Vjenceslav mučenički umro u 10. stoljeću. Kao i blagdan sv. Vida, proslava Dana sv. Vjenceslava nije samo vjerski događaj već i kulturna proslava češkog nacionalnog identiteta, a hodočašća su podsjetnik na vrijednosti i ideale koje su promicali ovi svetci, kao što su pravda, jedinstvo i važnost vjere u češkom društvu.
KATEDRALA SV. VIDA U PRAGU
Relikvije svetog Vida u početku su bile smještene u crkvi koja je stajala na mjestu današnje katedrale. Crkva je tijekom povijesti u više navrata preuređivana i proširivana. Od 10. stoljeća crkva sv. Vida sjedište je biskupa Praške biskupije, koja je 1344. uzdignuta u nadbiskupiju. Tom je prilikom započeta gradnja trobrodne gotičke katedrale s tri tornja, ali su je prekinuli husitski ratovi. Unatoč nastojanjima da se zgrada dovrši i djelomično dogradi (vrh južne kule), zapadni dio s lađom i pročeljem s dva tornja zgotovljeni su tek nakon 500 godina te je monumentalna (neo)gotička građevina dovršena 1929., na tada pretpostavljenu tisuću obljetnicu smrti sv. Vjenceslava, utemeljitelja crkve. Osim sv. Vidu praška katedrala posvećena je još dvojici svetaca, sv. Vjenceslavu i Vojtehu. U češkoj stolnici nalazi se i grob sv. Ivana Nepomuka.
Katedrala je bila pod upravom Crkve do 1954. godine nakon čega su tadašnje komunističke vlasti odredile “čehoslovački narod” kao vlasnika, a Ured predsjednika Republike kao upravitelja cijelog područja Praškog dvorca, uključujući katedralu. Nakon Baršunaste revolucije 1992. godine brojne crkvene organizacije pokrenule su tužbu za utvrđivanje vlasništva nad katedralom. Sud je presudio u lipnju 2006. da ona pripada istom vlasniku kao i prije 1954. godine, naime Metropolitanskom kaptolu u sv. Vida.
Palma kao simbol mučeništva povezana je s predajama o sv. Vidu koji pripada kršćanskim mučenicima iz doba rimskog cara Dioklecijana. Rođen je na Siciliji u imućnoj poganskoj obitelji 290. godine. Prema predaji dječaka Vida su kao kršćanina usmjerili njegova dojilja Krescencija i odgojitelj Modest. Otac Hylas, poganske vjere, nije ga uspio privesti štovanju rimskih bogova jer se Vid tome odupro pobjegavši sa svojim skrbnicima na jug Italije u pokrajinu Lukaniju. Ondje je počeo činiti čudesna ozdravljenja, čuvena nadaleko, te ga je u Rim pozvao i car Dioklecijan da mu izliječi sina, što je Vid i uspio. Umjesto nagrade, mučen je i osuđen sa svojim odgojiteljima na smrt. Bačen je u kotao vrela ulja, ali ga je anđeo spasio i odveo u Lukaniju. Ondje je pokraj rijeke Sele 303. godine ipak bio pogubljen sa svojim skrbnicima. Florencija, pobožna kršćanka, pokopala ih je “kod mjesta zvanog Marianus”. Njegovo je tijelo kasnije preneseno na područje rimske Galije (Francuska). Kršćanskim piscima “slučaj mladog Vida poslužio je kao primjer (…) da su i djeca, kad su ojačana milošću Božjom, sposobna za najveća herojska djela vjere” te da “mučenička krv očituje čudesnu snagu, kojom Bog podupire ljudsku nemoć i slabe ljude krijepi da svjedoče za njega”.
